Churchill

Minus sedam na displeju unutra a minus šest zarez pet ispisano žutim elektronskim brojevima na stubu više cijena goriva s obračunatim nametima za puteve. Rijeka siva i bučna ispod snijega i mosta. Naslaganih drva do pumpe s crvenožutim natpisima. Na skretanju granap ispod crvenobijeloplave zastave. Plava ko malo tamnija nego na ruskoj. Put dalje uz rijeku ka istoku i prevoju a crveni auto desno prema penjanju za planinu pa lijevo u stranu. Nekad stajalo sprejom na stubu sa zelenom pločom gradskog saobraćajnog preduzeća ti si voljela moj weltschmerz. Ugaženog snijega preko malog mosta. Tragovi kotača dalje uz blago brdo. Lijevo kuća u snijegu. Na stubu crna osmrtnica s krstom pored ćirilicom ispisanog imena i prezimena starijeg čovjeka. Na petoinčnom zaslonu danas s plavozelenom bojom mora i narandžastožutim biljkama poruka s časa da će kasnije na autobus pa na Dobrinju. Pet slova aplikacijom nazad. Snijeg čvrst. Zrak leden. On još ugrijan iz japanskog auta proizvedenog u mađarskoj tvornici sad napolju zaštićen i zadovoljan svojom starom zelenom talijanskom jaknom i novijim nepropusnim danskim cipelama. I crnom švedskom majicom i sivom kapom s logom američke firme. Pa i crnim turskim pantolama. Smiren sivozelenim brdima. Ovom hladnoćom i tišinom ispod planina. Prođu minuti bez one težine. Štedeći vrijeme i udišući duboko preko mosta s crvenom željeznom ogradom dalje ka Potocima. Lijevo u strani ukopana nelijepa kuća bez fasade. Desno iz jedne dim. Ispod nje pas oštro kratko. Dalje sporo sredinom puta kroz neizgažen snijeg. Kuća iza crvenkaste ograde. I iz nje dim. Gore u strani desetak ih duboko u zimi. Gazeći sredinom između svježih tragova vozila blago uzbrdo. Na obroncima ka jugu punom masiva u magli metri snijega. Dolje desno ispod kamenoloma auto očišćenom cestom. Negdje sjekira. Potok glasan i obilan ispod uređene kuće s terasama i ostavama. Zamisli svoj uspjeh kao imanje ovakvog imanja s proširenim rukavcem potoka. Eto baš ovo ispred njega. Onda mu to daleko. A djetinjstvo blizu. Čudi se da je prošlo. Da je i bilo. Da je bilo baš ovdje u snijegu kao da nikad ne bi ni prošlo. Da bi se i sad sanko oko kuće koju može zamisliti kao svoju. Desno ona tabla mine zabranjen prolaz skrajnuta ispod golog drveća. Još više u brdu borovi. Ispod njih ona staza za livade kroz koje teče voda. On do skretanja lijevo. Tu siva lada eletrodistribucija pale. Red vikendica iza potoka prazan. Snijeg na prilazu dubok. Potok jak. Tragovi životinje po putu. Tiho. Na zaslonu pretpostavljeno minus sedam. Bit će makar minus deset. Više drugove kuće borovi i grab. Uhvati djelić kamerom al mu ne pošalje aplikacijom. U pamet mu ono od prije dvadeset pet godina. Plava tabla s ćiriličnim slovima put srpskih izviđača na stubu do puta pod neugaženim snijegom još ga dublje u to osjećanje. To vrijeme mu sad blisko kao i djetinjstvo. Kao da ni to nikad do kraja nije prošlo. I da neće ni proći. Ljetnikovci do potoka čekaju proljeće. Da je još zime. Pred oči mu zadnji dan septembra. Svijet još blizak. Još bilo ljeta. Sunca. Sad se vrijeme udaljilo.  Kao da je bilo i da će biti baš ovdje negdje da u ovakvoj nekakvoj kući pored peći na drva čita štošta. Kao sinoć o karbon dioksidu i promjenama vremena. A odbija da će doći toplije. Da će se smanjiti pa nestati snjegovi. Bez zime. Da će to bit kraj svijeta. Da ćemo svi kao Ibrišimovićev Gradaščević maštat da nam je još jednom vidjet snijeg kako pada. Vrijeme za nazad. Poziv aplikacijom. Dječak da je u autobusu na Čvili. Da je bio test. Da je prigovorila na portretu. Da je odgođena lektira. Da ne žuri po njega. S rukama u mekanim džepovima pored sive lade. Još sporije zaleđenim snijegom pokušavajući opet uhvatiti onaj ratni osjećaj tuđine i zabranjenosti. Da ga je obuhvatiti s dvjetri riječi. Zamisli opet u deset slika odrastanja slična svojem evo ovdje ovako po istom školskom planu i programu i s ruskim bajkama na televizoru i dosadna poslijepodneva u školi s istim imenom ko njegova tričetiri kilomera dalje. Daleka prošlost i budućnost  neuvjerljive. Ponovi sebi da priče jedine traju i određuju. Piše u onom eseju profesora s kojim je pričo u Rovinju da su upjesmljene priče, kakva je neka o propasti kraljevstva srpskog naručeni piar nekad iz petnestog vijeka i sad ovdje i tamo jače od televizije. E to je što je dovelo do onog pa i do ovog osjećaja tuđine što ne prolazi. Neki britanski ako nije američki historičar pročitan sinoćpreksinoć  veli da je Gavrilo Princip, i sad heroj evo ovdje u ovim u zimu utonulim kućama gdje se uzdaju u rusku snagu, najznačajnija beznačajna ličnost dvadesetog vijeka. Poslije navalile smrti bez kraja. Propalo velikih preduzeća. Nastalo drugačije. Pa i ona država. I mi u njoj. I zakon o udruženom radu danas zvani zakon o radu. Najveći a neprepoznat neprijatelj napretka naroda i narodnosti. Sjeti se onog da će poduzetnici spasiti svijet. Pored njega ona siva lada iz koje vozač pokretom hoće li da ga poveze. On kratko a ljubazno ne hvala rukom. Ruski auto lahko uz mali uspon bijelom cestom ka zapadu. Njemu kroz glavu video od sinoć. U tom prilogu pohvala Englezu spasiocu svijeta s ono malo slobode. Neki Andrew Roberts uvjerljivo pojašnjava da bi druge ptice svijetu pa i Rusima pjevale da nije Churchill stao slavnom njemačkom bilmezu na put četrdesete. To ga osvježi. Pored njega gore ka selu plava dvojka s dvoje ozbiljnih. On snijega s ograde u grudvu koja meko padne nedaleko od potoka. Brže vedriji ka autu.

Damir Ovčina

Privacy Policy​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​