Čovjek koji je opravdao Boga

U dnu zaslona u koji pogledava na semaforu broj nula pet sedam pa tri i takodalje. Tamo s druge strane glas koji mu zazvuči da je glas slijepe žene. Ima to što traži. Stefana Nemanje šest. Kod srednje škole. Swift dalje ka zapadu pa lijevo kratko ka jugu. U biblioteku će kasnije. U praznom školskom dvorištu lišće po stazama. Sunce jako iznad podšišanih krošanja. Tri kafe s aparata na klupi. Četvero s njim. Razgovor mučan. Sistematizacija pravilnici ministarstvo odbor. Kroz pamet mu tih trideset narednih dana. Dok čovjek do njega usiljeno pokazuje drugarstvo a iz tog izbija udaljenost i mučnina, on zamišlja komad papira na koji rukom piše zadnju poruku ovoj školi. A ta neće biti proljetos zamišljeno odjavljujem se zauvijek već nešto kraće. Kraće.
On s okusom kafe bez šećera u ustima sjedne zaboravivši na bolna leđa u crvenog suzukija pa usmjeri ravno ka jugu. Navigacija mu nejasna pa po zamisli dođe do obnovljene nekakve srednje škole. Sjeti se da je baš tu u biblioteci onomad išćući slike s druge strane viđenog listao olovne novine iz rata. Našo pa odusto od te gomile praznih detalja. Sad mu u holu ustanove za kulturu s ćiriličnom tablom na ulazu osjećaj kao da je opet u djetinjstvu i jugoslaviji. Tačno tamo u neđarićima u biblioteci nedaleko od mjesta gdje je maloprije bio pa tražio riječ za kraj. A ta jugoslavija i djetinjstvo hladniji i tuđi. Tuđi kao ovaj lanac zgrada što je skoro isti kao njegov svijet a opet nije zamišljeno za njega. Iza staklenih vrata sad dvije žene sjede. Ispred jedne papiri. Druga je ona što se javila. Ne vidi ga a strpljivo odgovara. Ova iza papira ljubazno da ljudi puno čitaju. Svaki dan su otvoreni do osam. Uputi ga na neke mogućnosti članarine. Petnest maraka ako je zaposlen. Koja mu je stručna sprema. On kaže pa mu to zazvuči bespotrebno i skoro hvalisavo. Trebo je reć da je nešto drugo. Ona donese knjigu skoro crnih korica. Teška slova. Posveta bratu unutra. Iza bibliotekarke velika polica izloženih knjiga. Uglavnom kompleti. Na vrhu jedan blijedoplavih korica. Te svijetloplave korice slične a pisac isti kao u kompletu koji ga neumitno podsjeća na oca. I ovaj osjećaj jugoslavije i djetinjstva i knjige ruskog pisca zatvore u glavi krug. On dohvati tri knjige iz visoko postavljenog kompleta. Ono je što traži potaknut člancima o njemačkoj situaciji devetstosedamneste. Napiso ih Thomas Mann podsjećajući ga u tom zašto je za sto života književnost bila jedini put. Nisu još ove knjige zavedene u knjige evidencije. Neki dan neko poklonio. Sad će ona zamoliti kolegicu Ivanu da ih popiše da ih on može ponijeti. Na jednoj strani pečet knjižare iz splita prije onog rata. Bibliotekarka narandžaste kose u kraćoj suknji susretljivo govori dok unosi njegove podatke s lične. On pogleda u svoje ime napisano ćirilicom. Davno to nije vidio. Žena veli da je imala profesora u srednjoj školi. Njemu dok to sluša pobuđen slikama djetinjstva u sekundi kroz pamet prođe svjež san od neki dan. Stoji kod fotelje na kojoj čita u svojoj kući na šipu. Vedro jutro. Balkonska vrata otvorena. Dolje na ulici neko zove. Ne zna ko mu kaže pa eno ti safeta. Njemu kroz pamet da je smrt bila pa prošla kao sve što prođe al ne može da pomjeri usta. Kao da ga vidi s prozora al se probudi. Bibliotekarka sad pred njim pišući govori divan čovjek. On već spreman da će ga pitat za onog profesora anatomije pa ga ovo prenu kao da je sad onaj san kroz koji ovo čuje. Glas mu negdje zapreten dok hoće reći to je moj otac.
Do njegove fotelje na šipu tri knjige. On od popodne u prvoj mimo običaja označio desetine mjesta. Štedeći nepročitano otvori zadnji dio. Onda kao u nesanjanom snu čita djeliće svojih misli uobličene u skladnu i jasnu cjelinu dublju i tečniju od mase pročitanog za četri decenije čitanja. Berđajev piše da je Dostojevski smatran okrutnim jer nije htio skinuti s čovjeka breme slobode zarad nekakvih kolektivnih društvenih pokusa. Sloboda je i u njegovim romanima i pričama prva i posljednja vrijednost ovog svijeta. Kroz nju se shvata i dobro i zlo. Za ovog Rusa to je opravdanje čovjeka i opravdanje Boga. To.

Damir Ovčina

Privacy Policy​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​