Das ist Chicha

Sunce iza stijena na brdu prošaranom niskim rastinjem preko kamenjara dvadesetak kilometara dalje na istočnom rubu doline. Visoki kameni zid oko dvorišta. Na balaturi, nekoj vrsti balkona prilaza gornjem spratu, čovjek kasnih osamdesetih pogleda na ulicu što vodi nizbrdo između senarice i gromače pa se spusti u dvor do konobe s alatom starim bačvama pleterom biciklima da je otvori nebili se makar malo prozračila od duge jesenozimske zatvorenosti. Proviri na gnijezdo lastavica u kojem gužva. Ispod balature stari sto s četiri stolice. Desno soba s prozorom na dvorište ispod terase. Druga konoba osamdesetih pretvorena u neku vrstu dnevnog boravka i kupatila. Zidovi stari. Nad sivoplavim ulaznim vratima s ulice kamen s godinom gradnje, tisuću osamsto pedeset četvrta i inicijali graditelja el em. Plava tabla kamenjak pedeset tri. Na prozorima gore drvene škure. Bura povija smokve čemprese šljive trešnje kruške vinovu lozu sve do bršljana opletenog oko gromača. Zvoni pod brdom. Domaćin se prisjeti kako je zvonilo kad je ubilo jugoslavenskog kralja trideset četvrte. Skoro cijeli tjedan jedva prestajalo. Te godine krenuo u školu. Pedeset đaka bilo u razredu pod stijenama gore dva kilometra kroz borovu šumu. U dvorištu ograđenom dva i nešto metra visokim zidom dvjetri u zeleno ofarbane manje bačve u kojim je nekad rastao limun. I narandža. Sa zida do balature nad dvorom nekoliko šina i letava oko kojih se isprepletala vinova loza. Ostala još dva čokota. Palma iz komadića škrte zemlje nadrasla zid za tri metra. Sto sa šest stolica ispod tog drveta. Tri saksije s crvenim i bijelim cvijećem zakačene za nadstrešnicu ispod terase do vrata sobe. Sa sprata radio kroz otvorene vratnice. Južina, ručak, mora u polne. U podne. Čempres iz vrta preko ulice iznad svega. Ispod njega dozrijevaju šljiva i dvije smokve. Jedna se užutjela pri vrhu. Nebo svijetloplavo. Ulica dalje ka istoku pored novije velike kuće s mehanizacijom i dva psa u dvorištu a stare što više nisu domovi ukopane u stijenu naslonjene jedna na drugu s dvorovima ispod barasa od vinove loze rijetko i nakratko popune ljudi. Oni što su obilazili male vrtove uglavnom pomrli osamdesetih i devedesetih. Na zavoju prilaz ka velikoj potamljeloj žutoj s nemalim vrtom. Zvali ih Stipini. Neki se od njih kad je bilo obogatio gradeći prugu za Višegrad. Ulica dalje ispod povelike dvokatnice na stijeni koju bučno čuva bernardinac pa ispod druge iz sedamdesetih što je na prodaju i treće u brdu na koju naslonjen panel skuplja sunce a ispred čekaju dva renaulta pa do jedne u viktorijanskom stilu što ju je ovdje zapamćeni Klemento hiljadu devetstote sazidao novcem zarađenim u Rodeziji. Ostala priča o njegovoj poduzetnosti i bogatstvu. Nakupovao po Zagrebu svašta. Napravio seoski vodovod. Eno tamo pedesetak metara istočno na Gorici zdenac česma i kameno korito za pranje rublja i drugo za to. Sad djece ponekad ljeti okolo. Propao Klementov krov na zadnjem dijelu. Iza kamenih stubova s pažljivo napravljenim metalnim šipkama i velikim vratima lovor prerastao prozore a ružmarina na sve strane. Plava vrata ispod terase oguljena. Šuma je opkolila s dvije strane. Preko ulice u zelenilu napuštena kamp prikolica. Na Gorici petšest auta na malom trgu. Okolo praznih zidova. Klupe gdje su sjedile žene pod crninom i njihove kćeri i snahe u običnijoj odjeći sad struhle a željezna konstrukcija razvaljena. Iza vrata lijevo čovjek iz Kotor Varoši. Prohoda trgom gdje bila murva s košem. Teško diše. Fali mu onaj zrak. Raspita se šta i kako je tamo. Nema onih mirisa i širine ovdje. Dvojicu zetova strijeljali im dolje kad je bilo vrijeme ubijanja. Ostale kćeri i unuci s njima ovdje iza starog zida. Kako da se vrati u tu njihovu republiku. Pod tom zastavom da umire. Kasno je sad. Ispred siva bora tdi i crveni golf dvojka. Dalje ulica u krug nekad zvana monte karlo. Tiho u njoj. Dolje na desnom kraju Šveđani obnovili vikendicu okrenutu na jug i more. Šuma progutala puteljke i primakla se selu. Trave i iz asfalta. Divlje svinje noću prilaze blizu. Psi laju unezvjereno. Prema sjeveru u brdo oštro uska ulica prema skoro praznom dijelu i dalje ka regionalnoj cesti. Bicikl nazad do čempresa i palme pa nizbrdo prema jugu. Gore uska strma i u travu zarasla nekorištena ulica dalje pored nekorištene kuće s pločom u znak sjećanja na vijećnika zavnoha. Bio čovjek, upamćen po snazi i duhu, valjda nekad još dvadesetih ili tridesetih uspjevao ispentrati se starim biciklom od teškog željeza bez brzina na vrh gdje je sada povelika narandžasta nastamba i jedna na dva sprata pa još ih nekoliko gore do šume. Jedna žuta nova skladna s bazenom okrenuta zapadno otvorena gostima. Inercija povuče dolje pored gromača. Desno u daljini pod brdom jezero a nad njim dalje kula na zapadu gdje se otvara dolina. Do pouske ceste obrušeni stari kameni zidovi. Jedan krov ispod puta a dolje trave na prilazu. Bicikl do table posvećene Antunu Barcu. Tu proveo djetinjstvo. Povodom petegodišnjice smrti podigao rodni kraj. Vlasnici umrli jedno za drugim prošlo ljeto. Neko obnavlja. Obojio u tamno žuto. Posjekao nešto iza željezne kapije. Prema vrtu na gromači obrasla bršljanom ploča posvećena drugom Barcu, zvanom Andrica, strjeljanom četrdeset prve. Neko ga izdao Nijemcima. S njim vođen čovjek pobjegao dalje u šumu. Postao veliki partizan a doživotno zvan ustaša. Poslije sve do kasnih godina vozio sivoplavu škodu stodvadesetku. Kad više nije mogao, dovozili ga u hondi. Antun Barac, pisao načitano o književnosti, te godine uhapšen pa strpan u Staru Gradišku. Pušten. U zapisu KZSTG sjeća se boravka u Savskoj u zagrebačkom zatvoru i poslije u logoru na Savi. Pominje sina. Eno ga možda gore, neuropsihijatra, živog i dobro starog ulicu više. Dalje nizbrdo do montažne nazvane ježeva kućica. Na ulazu zastava. Praznični je vikend. Ispred kamen tikva drvo kao lisica vuk medvjed jež svinja. Zavoj pa nekoliko praznih vikendica prije dva zavoja pa na most ispod kojeg nema vode ravno do drugog ispod kojeg Ričina broji zadnja dva kilometra prije mora. Tada, kako je onaj Portugalac napisao a pisao kao na dvanaest žica, kao da simfonijski orkestar svira, shvata čemu sva ta furtutma s neba na zemlju pa iz zemlje trkom ka moru. Pravo gradić na obali ispod ogromnog nadvožnjaka poslije rasadnika napuštene tvornice i romske favele. Bic desno ispod brda na kojem kula stoji makar hiljadu šesto godina. Oko nje kamenjar i makija. Put poširok i poravan na zapad. Bura u leđa. Auto skroz blizu u vjetru da se ne čuje. Desno skretanje za Kostelj negdje u zelenilo preko rijeke. Lijevo strana pod kamenjem s ponekom uglavnom praznom građevinom. Od rijeke svježine. Cesta pored table Tribalj dalje ka centru mjesta preko mosta. Lijevo lijepa crvena obiteljska zgrada a do nje žuta neobična s urednom travom iza ograde. Na toj veliko džejdablju pa ispod dotorg. Mjesto tiho s vratima do puta. Ima plavih tablica s tri zvjezdice i natpis da je za odmor. U središtu desno škola i vrtić iza malog parka sa spomenikom partizanu a lijevo crvenkastonarandžasta crkva. Naprijed mali konzum i kafana u izblijedjeloj zgradi gdje je pošta i zatvoreni turistički ured. Na školi Jurja Klovića ploča da je tu četrdeset treće osnovan narodnooslobodilački odbor. Na ulici napisano bus i stop. Iza sportsko i igralište za vrtić. Vrućina kroz buru. Rani kolovoz. Naprijed prema jezeru ka zapadu kroz glavnu ulicu. Paraglajding desno. Desno i putokaz za Balaturu, etnohotel gdje čitaju pisci. Najavljen Vladimir Pištalo. Jezero kilometaripodva s kilometaripodva mreška se na vjetru. Voda kroz cijev silazi s planina iz Gorskog kotara. Neko peca. Zabranjeno kupanje. Stare turbine ispod puta. Put dalje na zapad ka Driveniku s kulom na brdu i grobljem nad kojim piše čekamo uskrsnuće pa na Križišće do kojeg je dobacio autoput. U vrijeme onog rata bila talijanska granica s bunkerima. Poslije Križišća Hreljin pa dalje stara cesta sve do riječkog Trsata odakle nekako počinje Vinodol a završavala je prva Jugoslavija. Sad plavoljubičasti iskusni bicikl pored zgrade hidrocentrale desno u brdo kroz zaselak s dvorištima iza zidova ka istoku ispod oštrih golih brda. Crni porše devetstojedanaest brzo uzbrdo. Do ploče u slavu partizana žena parkira crvenog hjundaija elantru. Kaže dobar dan kad izađe. Brijeg se opire dvotočkašu. Na prozoru izblijedjele zelene fasade mali natpis na prodaju i broj telefona. Panda talijanskih tablica do puta. Krov desno u visini ceste a ispod dvorište s toboganom. Dolje u suncu jezero krovovi i crkveni toranj. Lijevo stijene i brdo. Put s bijelom trakom na sredini uzbrdo na istok. Vikendica ponuđena za odmor do tri prazne gore. Žena iz plastičnog bidona zalijeva paradajz. Vjetar huči kroz stabla i grmlje. Stane pa krene šireći miris mora. Zrikavci neumorno. Obnovljena kamena sa zelenim škurama koje otvorenim drže letve napravljene baš za to. Ispred bunar s kantom i lancem kao ukras. Desno dolje ostao zid velikog dvora i metalna vrata. Podivljalo rastinje unutra. Jest da je malo nizbrdo, ali ima ploča. Od prvog rujna hiljadu osamsto pedeset devete do dvadeset trećeg jedanaestog hiljadu osamsto šezdeset treće bila osnovna škola kadi su dica z triblja učila čitat i pisat. Bic inekako do Blaškovića. Dvadesetak kuća oko ceste. Iza ograde škole do puta spomenik revoluciji ispod tri bora. Područno odjeljenje zatvoreno. Do vrata trave. Iza stakla napuštena učionica. Odozgo dva auta s njemačkim oznakama. Dalje uzbrdo pored nekorištenog zidanog autobuskog stajališta sa stiliziranim a i godinom hiljadu devetsto osamdeset sedmom. Poslije krivine pored odvajanja nizbrdo desno za Karliće veliki križ s manjom figurom raspetog. Priča se da je neka žena odatle tu ugledala majku Isusa Krista ima tridesetak godina! Dalje naprijed pod blagom kosinom ka tabli Baretići Antovo rodno mjesto Jurja Klovića lijevo. Klović, petsto godina mrtav negdje u Italiji, minijaturist što je slikao na veličini nokta, probio se od pastira ispod stijena pod makijom lijevo od bicikla u penjanju do svjetske slave žive i danas. Ljubičasti ram se popeo do zaravni gdje tabla lijevo podsjeća na drugi prilaz Baretićima i Kloviću a na drugu stranu iznad vode što stalno teče iz lijeve cijevi na vidikovac i dalje na groblje Belgrad. Gore pod samom planinom crkva iz devetog stoljeća s glagoljskom pločom. Sad inercija i gravitacija pomažu pa točkovi zuje niz vjetar prema tabli Grižane. Desno na jugu iza brda more i Krk. Vire brda Cresa još iza. Plavi se otamo. Zrikavci odasvud. Desno gore na izbočini sjeverna kula od stoljeća makar četvrtog ako ne i starija a služila i Frankopanima i drugima. Grižane kao mali grad s kućama do ulice. Lijevo jedna starog stila s barasom nad dvorištem iza željezne ograde. Prazna. Metalne škure zahrđale na staroj desno. Izblijedio pozdrav najvećem sinu na prefarbanoj fasadi. Gore napuštenih i zatvorenih stambenih jedinica podosta sve do crkve obojene u žuto. Više ulice visoka zgrada s terasama. Na najvišoj tri starije gospođe. Desno još jedna drijema u kolicima. Izlazi časna sestra u bijeloplavoj odori. Tiho. Vjetar navali pa stane. Sunce jako. Na trgu parkiranih auta. Lijevo gostiona Frankopan. Na staklu slika nekakvog pjevača s datumom nastupa. Iza njega uslikano more. Iza zgrade gdje je konzum igralište s ljuljačkama i toboganom. Figura starije žene koja nosi vodu izlivena u metalu a do nje ustihovana posveta ovom višestoljetnom naporu. Preko ulice ploča s listom poginulih partizana i ubijenih civila. Ima i jedan dugotrajan u kamenu uhvaćen u pokretu. Spomenik vojnicima iz zadnjeg rata. Na njemu vijenac. Iza zatvorena tvornica tekstila. Škola na brijegu postala muzej i sjedište kulturnoumjetničkog društva. Ispred terasa na kojoj bude nastupa ljeti pa muzika poleti nad dolinom. Obično tamburice i ženski vokali. Djeca više ne gledaju s nastave kroz prozore na more. Jedna za odmor u jestivoj crvenoj preko ulice. Kao da ima i bazen naprijed okrenut ka jugu. Cesta se suzi između obrušenih zidova i obnovljenih i neobnovljenih kuća pa raširi i dobije bijelu liniju naprijed ka istoku kad pukne pogled na more otoke i dolinu. Bicikl u trećem stepenu prijenosa na prednjem disku ravno kroz buru prema dvjema novim bijelim dobro zamišljenim i napravljenim apartmanima na prodaju pa dalje ka čempresima ispod kojih stoji žuta tabla Bribir. Kočeći nizbrdo na istok. Napuštena kapela lijevo. Iza nje gromače i kamenjar do pod planinu. Točkovi kroz zavoje do raskršća pa lijevo u mjesto s velikim spomenikom partizanima i dvije biste narodnih heroja. Partizan u napadu bombom a narodni heroji ozbiljni i uredni. Na brijegu crkva trg zgrada na kojoj stari natpis obćina. Ulica avnoja još na plavoj tabli. Kula srednjovjekovnog grada nad istočnim dijelom doline prema Novom. U turističkom uredu žena gleda u zaslon. Izlazi jedna starija s dvoje Nijemaca koji su dobili papire. Na zidu povelja na čakavskom o saradnji gradova Bribira i Novog na istim osnovama kakvi su postavljeni hiljadu šesto četrdeset osme. Prijavljuje se čovjek šezdesetih. Donio rokovnik i nekoliko papira pride. Vlasnik je vikendice gore uz cestu. On i žena. Hoće prijavu na oboje. Ne može to. Zove ju. Bok, Štefica, čuj tako i tako. Dobro, uredu. Nastavljaju s prijavom. Do petnaestog sedmog po jednim uvjetima poslije se nešto mijenja. Prošle godine bilo tako a sad i u buduće je ovako. Sistem zakočio. Žena se kroz naočale zagledala u zaslon. Na pultu prospekti i ponude. Druga unutra priča da je sinoć bio dobar program. Ima dosta događanja. Proradilo. Jedan račun na sina a jedan za njih dvoje. Četrdeset osam kuna. Ima još dvojicu sinova. Unučicu. Živi u Londonu. Rijetko je viđaju. Nažalost. Da. Da. Da. Znate kako je za posao danas. Da. Još jedan sin ljetuje na Cresu. Ako dođu, nagurat će se nekako. Moli da mu se još pojasni sistem prijave preko evisitora. Svakako. Da. Zapisuje. Bajk dalje nizbrdo ispod škole Josipa Pančića kroz dva zavoja pored dvije lijepe nove kuće u polje. Cesta ravno pored vinograda i starih tvornica novih prodavnica ka moru. Desno do Rijeke četrdeset dva kilometra a do Crikvenice jedanaest. Visok crkveni toranj nad magistralom. Auti kroz mali kružni tok. Puno ih. Bura digla more. Kupalište u luci nepopunjeno. Jedna se sunča. Dvoje troje u moru. Barke se ljuljaju. Bicikl pločnikom obojenim u crvenkasto pored magistrale ka Senju zagledajući suprotnu stranu. Ide i ide a nema. Ulica mota lijevo. Dolje nova luka. Dvoje u vodi. Još nema plovila. Tabla obavještava ko kako zašto gradi. Dalje neka Povila. Nema šansone da je to što se traži tu. Nazad ka centru. Lijevo ka obali šetalište nazvano po onom jednom ne pominjalo ga se po lijepom. Još mu i doktorat navelo ponosno. Ispred žute zgrade naroda. Dom zdravlja. Naprijed turistički ured. Veliki prostor. Dvije cure iza pulta. Prva ne zna gdje je to. Čeka drugu koja nekome popunjava i objašnjava. Ne zna ni ona. Ki? Starija žena s naočalama veli pa to je tamo poslije pekare. Prema Rijeci? Da, da, idete ovuda ka centru. Na ulici neki iz auta isturio talijansku zastavu u prolazu. Bicikl pored grupe mlađih turista nazad ka lidlu i luci. Preko ulice nešto na žućkastoj fasadi. Ispod parkirana honda crv s vž na tablicama. Do nje audi ku tri zg. Na ploči da se tu dvadeset sedmog šestog devetsto treće rodio onaj jedan što se raščuo sa svoje silovite pravednosti. U desetercu ga uporedilo sa sokolom. Eno i na dnu Odobašine ispod Gorice četristotinjak kilometara jugoistočno ploča da je tamo stanovao i dogovarao ustanak. Bila škola pod njegovim imenom kod onih nebodera na Marindvoru. Poslije mu je uzelo a dalo Isaku Samokovliji. Valjda mu nasred Romanije i danas stoji spomenik. Neko ga izdao pa mu napravili zasjedu četrdeset druge negdje kod Olova. Mrtvog ga dojčeri vukli na sankama po selima na Romaniji. Bit će da su pobjedonosno objavljivali das ist chicha.

Damir Ovčina

Privacy Policy​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​