Enciklopedija bošnjačkog traženja sebe

DSC_0562

 

Ogromnim projektom romana Dugo svitanje Halid Kadrić (1936) sabio je povijest dvadesetog stoljeća bošnjačkog naroda u priču. I to masivnu, detaljnu a čitljivu. Idući od godine do godine, nepoznate, zaboravljene, zanemarene a i poznate činjenice i okolnosti historije ovog naroda strpljivo i dosljedno povezuje u fikciju od preko dvije hiljade sedamsto strana u četiri toma koja je imaginarna toliko da bi se mogla čitati, a time i postojati, a utemeljena da bi čitanje bilo i učenje, proživljavanje, nezaboravljanje kao preduvjet za svjesno postojanje i trajanje, za življenje bez kompleksa, ali i bez mitologema. Historija bošnjačkog svijeta složena u roman na ovakav način postaje umjetnički uobličena a tako i teško osporiva činjenica. Evo je tu pred čitaocem, bošnjačkim i nebošnjačkim, teška je, mučna, to je trajanje u ličnom a gubljenje u velikom i kolektivnom, to je traženje i lutanje, zbunjenost, povučenost, zanemarenost, prepuštenost, ali i čvrsta linija svjesnog pa i neuništivog kroz jednostavno osjećanje sebe kao kulture, iskustva, jezika, vjere. Likovi i situacije koje Kadrić prikazuje daju historiji slojevitost a čitaocu jasnu sliku kroz dokumentarno postavljen okvir kroz koji pisac imaginira život.

U nastavku Dugog svitanja, Kobnom raspuću, koje zasad ima dva objavljena i još dva planirana toma pod vlastitim naslovima, pisac ide unazad, istim načinom, posvećeno i ozbiljno, predano izučivši masu knjiga, prikazuje i nama jedva poznati bosanski devetnaesti vijek. Ljude i događaje s početka vijeka, od 1800. do 1822. oživljava, povezuje, razumijeva u romanu Užarena zemlja koji na preko šesto strana daje široku sliku evropskih prilika, ocvalog društvenog sistema i tehnološkog zaostajanja Carstva, zapuštenost Bosne, godine inercije i reformi, slabljenja sultanove vlasti, jačanja pokreta za samostalnost, osjećaj prepuštenosti Bosanaca na margini imperije koja slabeći ne bira način da opstane, Gradaščevića … sve do zaljubljenika u slobodnu riječ pjesnika Ilhamije pred smrt kojoj trezveno gleda u oči u Travniku, preko vezira i njihovog rutinskog a besmislenog nasilja kao jedine trajne poruke Stambola Bosni, sve detaljno uobličeno, čitljivo i utemeljeno. Kroz radnju prolaze i Mustafa Bašeskija i Umihana Čuvidina, mnogi likovi koje dokumenti pominju kao i oni koje znaju tek pažljivi čitaoci izvora, osvjetljavajući povijest i podupirući autorove ideje o njoj i načinu povezivanja djelića stvarnosti u priču koja objašnjava, približava, bilježi, prenosi, uvjerava i pamti. I ovdje Kadrić zamišlja atmosferu, ljude pritisnute vanjskim silama, riječi, misli, motive koji ih pokreću, od godine do godine, od bega do fukare, od lopova do heroja, od snijega do sunca, od pohlepnika, kolebljivaca, nasilnika, izdajnika do sanjara i junaka koji osjećaju vrijeme i potrebe naroda. Halid Kadrić ozbiljan je i detaljan u prikazu, suzdržan u postupku, naglašeno autentičan u dijalozima i romantičan u dočaravanju likova preko kojih prenosi svoje shvatanje historije naroda i zemlje o kojima piše. A ni taj narod nema samo izvana nametnutu muku kao zadaću, on živi i traje slično drugim, i onima koji su mu bliski i onima koje jedva da zna.

Drugi tom nazvan je Zmajev let. Ni ovih preko šesto strana koje pokrivaju jedanaest godina nije puno ni dosadno. To vrijeme od 1822. do 1833. obilježeno pokretom za autonomiju, smislenim i hrabrim Gradaščevićevim pokušajem da se Bosna postavi prema drugima i sebi samoj na najbolji mogući način prikazano je tako da se kroz čitanje književnosti i uči o prošlosti možda da bi se živjelo neopterećeno i uspješno u sadašnjosti i budućnosti. Put Huseina Gradaščevića, ponositog sanjara, maštara, ratnika, junaka, prosvjetitelja, od jakog osjećanja nepravde, slutnje i potrebe za djelovanjem, priprema, pobjeda sve skoro do konačne pobjede prvog juna 1832. blizu Sarajeva kada ga u bespuća povijesne nemogućnosti gurnu hercegovački Bošnjaci i to muslimani predvođeni izdajnicima i halapljivcima (prethodnicima današnje lažne i pokvarene elite privatizacijskih, akademskih, političkih, sudskih, novinarskih, svakojakih hapaca i bezveznjaka) te progonstva u Hrvatskoj i sumnjive prirodne smrti u Stambolu, Kadrić daje s puno simpatija ali bez ideologizacije, bez prenaglašavanja onoga što mu se sviđa a sklanjanja onih izvora i okolnosti koje mu se ne dopadaju. Držeći se hronologije i izvora, precizno određenih mjesta i vremena povezuje uzroke i posljedice propasti pokreta izdajom:

„ U momentu kad je miralaj pred pašalijama uzjahao konja s namjerom da krene (ponijeti ponudu za prividno dostojanstvenim uzmicanjem sultanovih snaga, op. D.O.), dogodilo se čudo od koga je naglo stao. Opazio je na zapadnom horizontu, na vidiku iznad Ljubogošte, ogromnu masu vojske, konjanika i pješaka pod silom oružja, koja se uvećavala jer su neprestano pristizali novi odredi. Iznenađen, vratio se s konja i hrupio u pašin čador.“ (na strani petsto dvadeset šestoj). 

Gradaščevićev kraj Kadrić je prikazao kao naglašeno ponosno odbijanje velike časti i vlasti koju mu sultan nudi:

„Vaše Veličanstvo, za fildžan krvi ne daje se domovina a jedino mjesto gdje mogu živjeti je Bosna i jedini narod kome mogu služiti je bošnjački narod. On želi slobodu i nezavisnost, a meni je ukazao povjerenje da ga vodim. Zakleo sam se na vjernost.“ (šesto druga)

Dok Nedžad Ibrišimović (recenzent Dugog svitanja) u Braći i vezirima, možda jednom od najljepših i najnepročitanijih romana bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti, opisuje Gradaščevićevu borbu kroz fantastičnu, poetiziranu mješavinu njegovih snova i stvarnosti, Halid Kadrić drži se fakata i iza njih svog viđenja nacionalne povijesti pa tako uobličava i način govora i mišljenja likova.

Ovaj vrijedni čovjek i danas piše, i od razbacanih, mrtvih podataka pravi priču kojom će u još dva toma i sebi i drugima ispričati preostalih šezdeset sedam godina bosanskog devetnaestog vijeka.

Činjenice od kojih gradi pripovijest pisac slaže tako da izviru i iz razmišljanja likova, iz autorskog pripovijedanja, objašnjavanja i približavanja a ponegdje i iz jasnije navedenih izvora koji naglašavaju stvarnosni okvir fikcije. Shvatanje bošnjačke povijesti i odnosa prema sebi samima i sultanu, Kadrić pojačava i rasporedom stvarnosne građe i imaginacijom razmišljanja i govora desetina predvodnika, kapetana, begova, sluga,  vođenih, povučenih, svjesnih i nesvjesnih šire slike svijeta. Srž njegovog interesa je na Huseinu Gradaščeviću koji, utemeljeno na knjigama, nosi shvatanje svijeta i vremena i vodi narod prema pravdi, snu, idealima.

Ovaj rad, obiman, ujednačen, značajan a još skoro nepročitan i zanemaren daje čitaocima, prije svih bošnjačkim, ono što im najviše treba, umjetnički oživljene i složene činjenice, rad, osvjetljenje kroz razumijevanje i uosjećavanje do prosvjetljenja i samopouzdanja kroz znanje o sebi. To znanje daleko je od nacije kao ideologije, od mita o merhametu, o dobrim Bošnjanima, zaštitničkoj Osmanskoj carevini, o izdvojenosti, predodređenosti, ali daleko je i od širokoprihvaćenih literarnih stereotipa o Bosni kao zemlji mržnje, nemogućnosti pa i besmislenosti i bespotrebnosti. Puno čitalaca pamti scenu iz slavnog romana koji na majstorski način tematizira jedan gradić na Drini, scenu u kojoj pisac daje nešto što se možda slično desilo nekad i negdje drugo nekom drugom kao da se desilo tada i tu u gradnji mosta. Ta scena, zbog neuporedive snage književnog postupka, postaje opterećenje cijelom jednom narodu, na njoj se stvaraju preduvjerenja i osjećanja krivice ili historijske pravednosti kod drugih, mada je jedino što je u tome neosporno to da se to nije tu zbilo. A i da se desilo to je kap u svemiru općeljudskog i nadnacionalnog  beščašća. Kadrić pak ne pokušava Osmansko carstvo ni poružniti ni uljepšati. On uobličava više situacija u kojima je nasilje jedne ogromne državne organizacije glavni način očuvanja vlasti i ne podliježe rasnim ni vjerskim principima, već ideologiji moći. Tako  prikazuje, ne izmišljajući niti koristeći grozu kao literarni instrument šokiranja kao uvjeravanja, izložene pobijene kao dnevnu rutinu sređivanja prilika u pobunjenom janjičarskom Sarajevu.

Okvir činjenica koje pisac brižljivo iščitao i stavio i u priču i oko nje, to veliko poznavanje prilika određuje ritam i širinu pripovijedanja jer se osjeća njegova potreba da ono što je potvrđeno izvorima odredi granice imaginacije. Izborom onog što je po dokumentima bilo, što usmjerava dešavanja, pisac teži makar naznačiti vrijednost mnogih podataka koje je skupio pripremajući romane. I čitalac s manje vremena i strpljenja može uzeti pojedine godine i iz romana naslutiti okvir povijesti.

Historija Bošnjaka prihvaćena ovako kao postepeno i izvana pritisnuto sužavanje nacije na jednu vjersku grupu poslije ovog Kadrićevog književnog poduhvata postaje bliža, jasnija, našija, a bošnjačka književnost šira i okrenutija sebi, ali ne i odvojenija od svijeta.
U cijelom projektu romana Dugo svitanje i Kobno raspuće, hiljadama stranica, osjećamo da nam govori pošten čovjek. Prilazeći historiji iz vlastite potrebe za razumijevanjem, Kadrić piše romane kroz koje i drugi shvataju i vide ono što bi historiografija, i kad je nadahnuto napisana, ostavila u masi drugih činjenica, na smetljištu fakata koji bez umjetničkog pristupa teško mogu zaživjeti pred današnjim  i sutrašnjim čovjekom. Ovi romani su historija kakva ona u osnovi jeste, priča koja događaje postavlja na određeni način, traži i nalazi u njima i oko njih ono što čini život i sudbinu. Vješt pisac može i od puke igre, od premještanja ljudi, odnosa i dešavanja iz jednog mjesta i vremena u drugi, od izmišljotina napraviti umjetničku, svoju istinu, učiniti da ljudi u to povjeruju, da ta književna igra određuje shvatanje povijesti više nego masa ma kako pažljivo napisanih naučnih radova. Kadrićev pristup, poetika odmjerenosti, čestitosti, dosljednosti ostvarena u Kobnom raspuću, u romanima Užarena zemlja i Zmajev let omogućila je razumijevanje kroz suosjećanje, kroz čitanje kao jedini način prihvatanja prošlosti koja ipak određuje i sadašnjost i budućnost.

 

Damir Ovčina

 

Privacy Policy​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​