Godina lava

Iza prozora svijet usporio. S ulice tišina pa neki auto brzo kroz sumrak. Do fotelje na pletenoj korpi vodoravno položena kao ploha stola knjiga o nizozemskoj tvrdih korica u trobojnoj zastavi a na njoj papir s tragovima kafe i rukom ispisana slova alfavita. Olovke do plave knjige s izblijedjelim koricama i bijela šolja s malo kafe s mlijekom. Na plavkastim koricama zlatnom bojom ugraviran potpis. Neprekinuta linija od ćiriličnog l do v pa široko t na početku prezimena. Štampana šezdeset devete. Jedna je iz kompleta naslaganog na polici stolića oslobođenog od televizora ima tri ako ne četri godine. Na donjoj širokoj polici po petnaestak svezaka dvojice rusa a u sredini desetak bijelih knjiga još jednog što se može pohrvati s obojicom. Tih pedesetak svezaka dovoljna za godinu. Ova u rukama se lako otvara. Račun ubačen kao bukmark na strani tristodva. Jutros u šest bio na sto pedeset i nekoj. Na nemalo stranica običnom olovkom podvučene rečenice i paragrafi obilježeni znakom za tačno. Na nekoliko mjesta napisana riječ na marginama. Ovo je peta iz kompleta koju se tako u ovom naslonjaču označava uživajući u tom osjećaju vlasništva i pisanja znakova kao podvlačenja ljekovitosti čitanja. Ovu neki dan neodlučno otvorio a ona se nametnula kao neizbježna. Kao da se čita sa zakašnjenjem od makar dvadeset pet ako ne i trideset godina. Ojačala bi ovog čitaoca da je nađena pa iščitavana u jesen devedeset druge pa te zime naprimjer. I u zimu devedeset četvrte. U ljeto devedeset šeste i svako doba svake slijedeće godine sve do ovog marta kad po njoj stavlja linije. Zamišljena pametnija i zanimljivija prošlost sa boljim sobom privlači više od budućnosti. Da je bilo sreće pa da se negdje naletjeli tada na ova dvatri sveska pa se iščitavala onomad. Da je bio kaput koji sad visi u ormaru. Da je bilo što je moglo biti. Font ćiriličnih slova i tvrde izblijedjele korice stigle u paketu za osam ako ne devet hiljada srpskih dinara s dostavom nekad jesenas potiču na čitanje tolko da se i prilozi s jutjuba o drugom svjetakom ratu u kojim traži nešto neshvatljivo a zagleda kroj zelenih čohanih uniformi i kaputa čine manje zanimljivim. Budu tek odmor od čitanja za dugog sunčanog dana u kući uz kafu. Sad u ponoć da odmori knjigu. Šest sati do sunca i rane tišine u stanu kad je najbolje za čitanje. Kako se čita i podvlači tako se ulazi duboko u svijet pisca opsjednutog dobrotom. Onog koji je dobrotom i uvjerenošću snažio uvjerljivost i ljepotu napisanog. Svakom rečenicom potiče da se samjerava šta se želi i čemu se teži u vlastitom životu. Sve pročitano o ekonomiji ili politici dođe smiješno i slabo poslije ovog. I najbistriji naučnik i najdomišljatiji poduzetnik budu sitni prema ovom propovjedniku pobožnosti. Od devetsto i neke kad je objavljeno ako ništa napisano pa do danas preko sve larme svijeta ogrezlog u brbljanje i školovanje moglo se ići i za ovim vodičem. Naguranog u lektiru i oklevetanog u čitankama i enciklopedijskim natuknicama, razapetog pred đacima kao još jedan povod za gnjavljenje i ocjenjivanje, čovjek ga je mogao zaboraviti. Ne čuti. Ili prečuti. Neodoljive jasnoće misli i zbunjujuće kritičnosti prema sebi, sablaznutog državom sudom bogatstvom taštinom zavišću, on se čita kao strasan zagovornik slobode kroz dužnost. Njegova sposobnost da napiše svoju uvjerenost i u romanu i izravno o sebi i svijetu na stotinama strana publicistike, bolji su od interneta. Ne može mu tehnologija ponudit takmaca. Podvučeno grafitnom olovkom na stotinama mjesta to uvjerenje djeluje načinom i objašnjenjem. Ne ustručavajući se života oko sebe on ga razlaže strpljivo nalazeći detalje kroz koje iscrtava svijet potonuo u nepravdu nerad glad gluhoću obamrlost kroz državu sud zakone škole pohlepu pa i pohotu pomodnost površnost pogubljenost. On poziva na dužnost i rad na slobodu i odgovornost tako da njegov način budi iz tuposti i sebičnosti. Na strani sedamnest obilježeno otupjelim tragom olovke tako stoji „ Ja, kao i svi ljudi koji su oslobođeni praznovjerja u progres, vidim jedino da čovječanstvo živi, da se uspomene na prošlost isto toliko povećavaju koliko i iščezavaju; da je rad u prošlosti često osnov za radove u sadašnjosti, a često nam je i prepreka; da se blagostanje ljudi čas povećava na jednom mjestu, u jednom sloju i u jednom smislu, čas umanjuje; da, ma koliko to želio ne mogu da nađem nikakav opšti zakon u životu čovječanstva, a da je isto tako lako podvesti istoriju pod ideju progresa kao i podvesti je pod ideju regresa, ili pod bilo koju istorijsku fantaziju.“ Svodeći škole na poslušnost, samoljublje i koristoljublje kao glavne motive koji se nameću djeci, Tolstoj kroz raspravu s nekim Markovom ispisuje i dijagnozu našeg školovanje pa tako i u naivnu laž zaglibjelog svijeta koji, kao i njegov, hoće povjerovati da je sve tek nedavno počelo. Na tristotinjak strana svoje Ispovijesti i nastavka Pa šta da radimo on ide kroz pomahnitalost svog vremena jasno govoreći dijagnozu i navlačeći bijes vlasti i establišmenta na sebe. Nije ga pokolebalo. Fanatik nenasilja i slobode, neosuđivanja i pokajnik zbog svog bogatstva, Lav je opisujući svoj put od bezbožne pogubljenosti do strasne pobožnosti mimo crkve i nacije, kao skoro niko do ovaj njegov susjed na mojoj polici osjetio bolno i duboko čovjeka i vrijeme. Opis vlastith iluzija o životu pa i dobročinstvima, o novcu i radu, o lažima i istini, teško se mogu zanemariti jednom iščitani. Na četrdeset petoj stranici označeno je tako mjesto gdje navodi da je „u Jevanđelju s poraznom grubošću, ali zato vrlo određeno i svima jasno, izrečena misao da je odnos ljudi prema bijedi i ljudskom stradanju- suština, osnov svega.“ Kako živjeti, to jedino pravo pitanje ovog svijeta Tolstoj shvata kao jedini ozbiljan zadatak nauke i umjetnosti kojima ne da se sklone iza ikakvih zaklona. On nas oslobađa i diktature općih mjesta i svake pohvale državi sudu nasilju ratu poslušnosti razmetljivosti da bi nas obavezao svojim pisanjem na stalno promišljanje o svemu što radimo. Što kupujemo, naprimjer. Kako vidimo druge. Šta tražimo od svijeta i od sebe „ da uspostavimo dodir s njima i radimo na ispravljanju zla, nesreće, bijede i neznanja, i najveće naše nesreće – ravnodušnosti i besciljnosti našeg života.“ Ne mareći za tuđa mišljenja i ismijavanja on tako tada jednostavno sažima „ činiti dobro ljudima. Ne davati novac, već činiti dobro… Novac je sam po sebi zlo. I zato onaj ko pruža novac, pruža zlo… Potrebno je da čovjek nađe smisao života van sebe. Eto šta je potrebno da bi bilo dobro, a to je teško postići.“ U Ispovijesti ne štedi sebe toliko da je čitaocu nelagodno kad pomisli o sličnom shvatanju vlastitog života „ U to vrijeme počeo sam pisati iz taštine, koristoljublja i oholosti. U svojim sastavima radio sam isto što i u životu. Da bih stekao slavu i novac, trebalo je prećutkivati ono što je dobro, a baviti se ružnim. Tako sam i radio.“ Ne staje s pokudama sebi pa veli na strani šezdeset prvoj, podvučeno mojom zašiljenom olovkom, „ Družeći se s tim ljudima upao sam u novi porok – u bolesnu i ludačku uvjerenost da sam pozvan da učim ljude i sam ne znajući čemu.“ Ispisavši tristo tabaka za četrdeset godina, ovaj grof pokajnik u ozbiljnom sukobu i sa svojom ženom i djecom oko novca i autorskih prava slavi fizički rad kao neophodan za sreću pa računa da s pet sati intelektualnog rada ostaje još više nego dovoljno i za samostalan rad bez sluga i pomoćnika za bogate kakav je i sam bio, bez prisile i slavljenja novca, bez zavisti i zlobe izazvane pomahnitalošću ljudi za parama i mišljenjem drugih. Njegov obračun sa korijenima nepravde bijede gluhoće nasilja sastavljen ovdje u Ispovijesti i nastavku Šta da s bez uvijanja i bez okvira priče, opet je književnost. Uvlači duboko u svoj pogled i iskustvo, uvjerava bez gnjavljenja i poze i ostaje kao mjera uloge pisca i uopće čovjeka koji osjeća čovjeka. Književnost mora imati dubinsko opravdanje da bi nas dirnula i odvela od sebe samih. To mora da je odgovor na nepravdu svijeta. Boljeg oružja od nje nema. Ne mogu je pokvariti ni sve srednjoškolske profesorice i profesori. Ovaj pisac na desetine strana opisuje svoje iskustvo dobrotvora zaključivši da pare ne mogu pomoći propalim plemićima po sirotinjskim moskovskim stanovima „ Da nisam bio tako ošamućen svojom ohološću dobrotvora, trebalo bi mi samo da se malo uagledam u njihova mlada i stara lica, najvećma oslabjela, nemirna a dobra lica, da bih shvatio da se njihova nesreća ne može popraviti spoljnim sredstvima, da oni ni na kakvom položaju ne mogu biti sretni ako njihov pogled na život ostane takav da su oni neki naročiti ljudi a ne ljudi kao i svi drugi… Nisam shvatao da se takvom čovjeku može pomoći samo ako on promijeni svoj pogled na život.“ U tom očaju moskovske bijede koju pohodi tražeći spas za svoju dušu i njihove živote i duše on na svoje iznenađenje nalazi ljude sposobnije i spremnije od sebe „ Gdje su među nama oni ljudi koji su ubijeđeni da je svaki radan život dostojniji poštovanja od bespoličarskog – koji su ubijeđeni u to i koji žive pi tom ubjeđenju i, saobrazno tom ubjeđenju, cijene i poštuju ljude?“ Sirotinja je grofa liječila od olakosti i sujete, od ispravnosti i samouvjernosti „ Trebalo je da shvatim kako je s moje strane bilo ružno da ja, koji svoju djecu vaspitavam u potpunom besposličarstvu i luksuzu, ispravljam druge ljude i njihovo djecu što propadaju od besposličarstva u Ržanovom domu koji sam ja prozvao jazbinom, a u kome, međutim, tri četrvrtine ljudi rade za sebe i za druge. Ali ja ništa od svega toga nisam shvatao… Čovjeka treba naučiti da živi, to jest da manje uzima od drugih a više daje.“ Tolstoj nesretan zbog gluhoće svijeta bogataša i lažnih naučnika i umjetnika hrabro i jednostavno traži uzroke zla. Nalazi ih u novcu. U državi. U sudovima. Osuđivanju. U školama gdje se uči latinska i grčka gramatika a ništa o tome kako živjeti. „Kad ja pričam čovjeku koji ne zna ono što ja znam iz geologije, astronomije, istorije, fizike, matematike, taj čovjek dobija potpuno nova obavještejja i nikad mi ne kaže: „Pa šta je tu novo? To zna svako, i ja to znam odavno. Ali saopštite li čovjeku najvišu moralnu istinu na najjednostavniji sažet način – svaki najobičniji čovjek, naročito onaj koga ne interesuju moralna pitanja, ili još češće onaj kome ta moralna istina koju ste rekli nije po volji, obavezno će reći Pa ko to ne zna? To je odavno poznato i rečeno… Mi smo navikli da mislimo kako je učenje o moralu najbanalnija i najdosadnija stvar, učenje u kome ne može biti ničeg novog i interesantnog; a međutim, cjelokupni ljudski život sa svim svojim složenim i raznovrsnim djelatnostima i, reklo bi se, nezavisnim od morala – državni, naučni, i umjetnički, i trgovački – nema drugog cilja sem da moralnu istinu sve više i više razjašnjava, utvrđuje, pojednostavljuje i čini pristupačnom.“
Rus odbija da mu se vjera tumači kao nemoćna i uvjetna. Ide u sukob sa silom svijeta odbacujući svako, ma kakvo i čime izazvano nasilje. „Određen, ma kakav on bio, novac počinje da cirkuliše među ljudima tek onda kad ga silom traže od svih. Tek tada on postaje svakome potreban radi otkupa od nasilja, i tek tada on dobija stalnu vrijednost za razmjenu. I dobija vrijednost ne zato što je pogodniji za razmjenu, već zato što ga vlada traži. Ako bude tražila zlato, zlato će imati vrijednost, ako bude tražila šarene kamenčiće – oni će biti vrijednost.“
Carstvo Božije je po ovom piscu moguće i ostvarivo odmah i za svakog. Protjeran iz institucija pod prijetnjama zbog uvjerenja i propovijedi nenasilja i slobode prezren i ismijavan kolikogod čitan i hvaljen, Lav liječi i budi.
Damir Ovčina

Privacy Policy​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​