tijelo stane ne krene 

jedne oči sklopljene 

otac iz bube i sjene 

oči zelene  

međa zvana granica

za to vlasenica

grbavica tomašica

lipe

djetinjstvo tu u prošlosti

decenija u dužnosti

u zraku vrelina

u podrumu svježina

kosti od davnina

petsto šezdeset jedna godina

u svakoj težina

kraljeva blizina

ko bistrina

ko svojina

naša dubina

protiv tuđiiina

izmišljotina

praznina

prvog jula dvije

Slike. To je. Jedan krov pod snijegom viđen iz mog doma. Sedamdeset sedme u naselju na zapadnoj strani grada. Sarajeva. Za opsade mog svijeta petnest godina kasnije nisam bilježio ništa puštajući slike i riječi u jezero u meni.

Tri tona za jednu zastavu. Četri slova za jedan broj. Tristosedamdesetšest strana za šest dana. Šest dana za jedan život. Devedeset hiljada riječi za jednu sliku. Hiljadudevetstočetrnesta za dvijehiljadedvadesettreću. Siva za vjeru. Crna za snagu. Bijela za nadu. Vuk za sivu. Medvjed za crnu. Orao za bijelu. Tragovi za ogradu. Zidovi za slova. Majice za jedinstvo. Petjedanest za stroj. Pedeset metara za poruku. Tristo koraka za daljinu. Zemlja za njih. Crnožutobijela za bijeloplavocrvenu. Milicija za riječi. Volga za granicu. Trideset godina za krug. Bicikl za put. Sunce za kosti. Azov za ime. Dva puta kratko jednom dugo za kraj. Sto sedam za neviđeno. Novi roman damira ovčine.

Čelik. Uvijek ga malo onomad na pameti jednog kineskog kretena a zlotvora i danas popularnog kod zapadnih i bjelosvjetskih tiranofila. Imenom mao ce dunga. Šta njemu na pameti to kinezu seljaku nevrijedno za kineskog komunistu ni metka dužnost a francuskom za primjer primjera lažnom učenjaku i kakvoj poznatoj školovanoj nagrađivanoj budali slatko. Nekom fukou sartru deridi i sličnim onanistima simpatično.