Vjetar odnekud sa zapada u onom kovitlacu što se vrti suprotno smjeru kazaljke na satu putem nakupio topline negdje nad sjevernom Afrikom pa po Sarajevu diže smeće. Toplo. Do dvadeset usred dana nadođe. Sunce od Trebevića i kanjona Miljacke.

Sat pomjeren pa ranije svane a još ranije padne mrak pa u pet tamno a toplo da bi se bicikl svijetla obraza još tri sata vozio. Dana opet dovoljno za koješta. A svaki se izvuče. Ode da ga nikad više nema i istopi u neku masu uspomena u kojoj se ne zna tvrdo kad je i šta bilo i da li je i bilo. Vrijeme se izmiče i udaljava.Jedan treba da preokrene. Da gurne s nule na jedinicu. Ima negdje u Americi fond petnest sedamnest. Daju pare za ideje o poslovima. Dobre pare za uvjerljive ideje. Taj jedan iz tog fonda ako nije i glavni u njemu, Peter Thiel, stipendije fine ima onima koji dobre američke univerzitete napuste i okrenu se poduzetništvu. I sam je, prije nego li je s onim jaranom koji će umrijeti na Marsu debele pare zaradio na onom fazonu za internetsko plaćanje nazvanom PayPal zapustio radno mjesto. Pa onda imo i znao šta će pa kao jedan od prvih bio što je u onu najprofitabilniju svjetsku besposlicu nazvanu Facebook uložio pa puno zaradio. Pa i u LinkedIn a to nije besposlica. U neki Yelp. U druge fondove koji su uložili u velike velike firme. U knjizi Zero to One hvaleći inovacije i slobodu poduzetništva, deregulaciju, dosjetljivost i hrabrost pokretanja posla na čistoj ideji opisuje uvjerljivo i poticajno svoje razumijevanje svijeta. Veli u više razgovora da je sistem američkih univerziteta štetan i lažan. Znanje nije tamo. On je sam nakon Stanforda radio u nekoj esholskoj advokatskoj firmi. Napustio je brzo. Bilo je, tvrdi, čudo za ostale da neko tako ničim izazvan napusti taj odlično plaćeni alkatraz. Uglavnom, taj fond nazvan, naravno, po godini u kojoj je onaj njemački pop okačio onih svojih devedeset pet teza pa time zakotrljo napredak i oslobađanje, štampanje knjiga pa ne htijući vjerovatno i sekularizam, odgovornost i poduzetništvo, ulaže u dobre ideje ne iz pukog interesa. Trideset prvi oktobar petsto sedamneste valjo bi i danas. I tamo i ovdje i svugdje ako će makar na taj dan izaći jasna i nepobjediva ideja o načinu popravljanja svijeta. S kojegod to tačke dolazilo. Univerziteti danas, po Thielu, Gilderu i takvim bistrim tumačima a i po zdravom razumu prodaju svojevrsne indulgencije o znanju kao onomad crkva o otkupu grijeha. I to još tamo gdje makar postoji sloboda izbora i obaveza plaćanja za to dangubljenje i dobrovoljno zaglupljivanje radi nekog u osnovi diskutabilnog i nerijetko potpuno bezvrijednog komada potvrde. U Americi vrijednost ukupnog zaduženja uzetog uglavnom od države za plaćanje studiranja je jedan i po trilion dolara. Ovdje gdje se sve plaća iz budžeta osim onih nekoliko gordih u provinciji i na periferiji nazidanih privatnih fotokopirnica s nazivom univerziteta, odnosno potrošnja u lažno obrazovanje a ustvari školovanje se ni ne računa. Teško će se to shvatit i tamo i ovdje i ondje. Duboko, najdublje u čovjeku je sklonost ako ne i potreba skoro nagon da odgovornost za svoj život prebaci na nekog. Najslađe na državu i njene u osnovi izopačene i nerijetko morbidne zloupotrebe ideja, učenja u pervertirani u školski sistem, zdravlja u lanac slabokorisnih domova zdravlja i nekoliko patološki neorganiziranih i arogantno a neznalački ustrojenih ružnih zgrada s natpisom bolnica kao sistem bez izbora onih koji ga plaćaju s jednom vješticom na vrhu u jednoj tranzicijskoj zemlji a nigdje na dunjaluku nije puno bolje, pravde u karikaturu kroz milione štetnih pravila, pravilnika, zakona, dopuna, izmjena, procedura koje služe svemu a najviše njima koji te gluparije sastavljaju na rijetko pravdi i čovjeku. Konačna stvar, vjerovali su markisti je tehnologija devetnestog vijeka, parne mašine, željeznica, fabrike, ugalj i čovječanstvu ostaje glavno kako da se pravedno raspodjeli zarada. Prošlo je otad ohohoo al ideja o konačnosti tehnologije, nesuvisla i do kraja ne promišljena ostaje vladajuća. Tako George Gilder piše u svojoj najnovijoj knjizi Life after Google, gdje je google okrenuto naopako, da je i to u srži unatoč genijalnosti nekih svojih rješenja a prije svega pretraga gdje mašine i pomoću neshvatljive dosjetljivosti Pagea i Brina vrte po četrdeset tri hiljade pretraga u sekundi a svaka uključuje složen sistem kategorizacije i povezivanja doveden do brzog odgovora svakom i svugdje, ipak neomarkististička firma koja vjeruje da je njihov sistem pojačan umjetnom inteligencijom konačna stvar. Eshatar. Nema dalje. Ostaje da se što bolje zada robotima podataka i oni će doći do rješenja za sve a milioni i milioni privatnih računa na džimejlu, jutubu, pretragama, gugl doksima i koječemu njihovom jedina su roba od koje oni prave milijarde i na kraju odlaze u svemir gdje žive vječno. Gilder ne da čovjeka i njegove slobode da stvara i traži bolje. Eno, veli, blokčejn je bolji od ovog centraliziranog sistema gdje milioni servera hlađeni rijekama i sjevernim ledom okreću podatke čitavog svijeta. Taj fazon nastao kao tehnologija iza bitkoina primjenjivat će se na razne djelatnosti i omogućiti bolju privatnost, bolje usluge, izbacit će bankurine, posrednike, birokratiju, države, inflaciju, kontrolu i takve dušmane. A i poslije toga doće bolje i bolje dok je god čovjeka i date mu mrve slobode da misli i popravlja, stvara i sanja. Nije, dakle, tehnologija skoro ni počela a kamoli da joj je kraj. Svijet je još mlad a niko ne zna ni kad je počeo. Thomas Mann u Josipu i njegovoj braći onim svojim neodoljivim rečenicama gura i misao da je i najstariji stari a poznati Egipat nama mnogo bliži susjed u povijesti nego li je starijem starom Egiptu a kamoli onim još starijim od njega pa i onim za koje se samo sluti da su bili pa nestali a o njima ostala priča. Sloboda štampanja knjiga, njihova jeftinoća i dostupnost gurnule se onaj luterovski dio svijeta naprijed a on je poguro i ostale htijući ili ne. Našavši rješenje za vječitu čovjekovu potrebu za slobodom pristupa znanju i mogućnosti pretvaranja znanja, tog jedinog kapitala ovog svijeta u novac koji je opet ekvivalent vremena, fazon slobodnog tržišta najvažniji je i najneprepoznatiji alat za oslobađanje od napasti zaostalosti. Tom jednostavnom rješenju odupiru se složno svi nazadnjaci ovog svijeta. Četri su, makar ovdje, najljuća neprijatelja napretka. Škole, od vrtića do univerziteta. Sudovi redom, od onih za prekršaje proćaska kroz semafore i pogrešna parkiranja preko tužilaštava do apelacionih, kakvih li. Zdravstvo a trebalo bi se zvat bolestvo. Birokratija svake vrste, od onih što štampaju rodne listove pa do komisija državnog parlamenta i njegova oba doma. Ne treba čudo da dođe nekim genijalnim potezom i moralnim zamišljenim preporodom na koji se redom pozivaju sve ideologije svijeta. Nikad se ne dogodi i neće se dogoditi. Al mora da se da više izbora škola. Više izbora predmeta. Manje ili nimalo ocjena. Manje ili nimalo zadaća koje roditelji rade. Nimalo straha od škole. Nimalo nastavničke zlovolje, gluposti, štetočinstva, gađenja nauke, kulture, umjetnosti, nimalo besplatnog školstva jer besplatno ne vrijedi i uzima dušu namjesto da naplaćuje uslugu i suočava se s konkurencijom bez koje nema izuma ni napretka. Ne smije više ni dana da hiljade djece nagurani u klupe sekirajući se oko kontrolnih, usmenih, pismenih provjera strahuje od književnosti i matematike, hemije, fizike, geografije, povijesti, demokratije, prirode i društva, impulsne i digitalne tehnike, njege bolesnika, latinskog, engleskog, njemačkog i likovnog, muzičkog i fizičkog dosađujući se na svemu redom. Ne bi smjelo da država nasilu uči ikoga ičemu. Obrazovanje a to je učenje koje je samotnički proces mora se odvojiti od države koliko i religija. Smiješno je da skupina službenika zaposlenih preko kojekakvih poznanstava i socijalnih kriterija s potvrdama da su nastavnici fizičkog ili pedagogije, psihologije ili učiteljice a najčešće studenti prava donose odluke o tome šta će hiljade djece učiti. Pa ti što donose odluke tamo su gdje su samo zato što pojma ni o čemu nemaju. Sad da im zađe milicija po kućama teško bi ikakvu knjigu našla. Ne smije bit a jeste i bit će još podugo da su škole, od obdaništa do doktorskih studija, zaštićene radionice za nastavnike, redom bezveznjake i dosadnjake bez kupljene knjige prošli mjesec i onaj prije njega a vjerovatno i cijelog svog dosadnog i ispraznog života. Da se škola razumno plaća a da se može u njoj kao i ona sama birati. Privatne da imaju, a ne bi valjale ni one, pozitivno bi utjecale i na ove državne gdje je upravljanje skoro nemoguće i nastavnika kad jednom po nekakvom sindikalnom pravilniku uleti u školu, jako je teško otjerat kolikugod štetu pravio. U srži rada škola je staljinističko uređenje svijeta. U srcu pravila o preduzećima, sudova i bolnica i svega državnog. Staljinizam se izvuko i sakrio. Upio u sebe opće ideje o nacionalnoj i vjerskoj emancipaciji kao površinski lak i eno ga živ živcat. Kao, brani radnike. Onih stotinjak miliona pobijenih od kojih puuuno umorenih glađu nije tolko zasmetalo jer, eto, brani radnika zaposlenog u nekakvoj tvornici, naprimjer, lustera u Sovjetskom savezu pa su ih, da bi što prije ostvarili normu, pravili takve teške da su spratove izvaljivali. Televizore u boji kad je i kod njih to stiglo sastavljali po licenci tako da se doslovce ubijali u eksplozijama. Nema slobode bez izbora. Makar oni neki vaučeri da se uvedu pa da svak, i ona lažna sirotinja što svojim parama plaća kladionice i televizore, aute i besposlicu a tuđim škole i bolnice, ima odgovornost da makar nešto bira. Odmah bi i njima samim škole postale nešto vrijedno. Ne samo potvrde o završenim stepenima obrazovanja već sam proces koji se plaća. Opet ni to neće valjat al će bit malo bolje od ovog.
Da se zdravstvo plaća ali može i birati. Sve, od zubara do bolnice. Da imaju privatne bolnice svakog reda. Isti ovi nesposobni štreberi koji su sad nezaintereserani i samo gledaju kako će preko vrata a rade svakakobdo pola dva makar bi glumatali ljubaznost i više se trudili kad mu neko s nekom boljkom dođi. Malo i razumno al da se plaća. Oni nameti za zdravstvo da su ukinuti. Ne bi valjda nikog bilo više u državnoj bolničetini jer nema takvih samoubica koje bi za svoje pare išle u onakve zgrade kod onakvih ljudi.
Sudovi da se smanje. Prvo da ne mogu da se upliću u radne odnose. Drugo da ne mogu suditi ni za šta osim za ozbiljan nasilni kriminal. Da im se smanje plate. Da moraju završavati slučajeve u kratkom roku. Da rade kao i drugi koji ih plaćaju kad god to treba. I popodne i vikendom ako treba. Da se advokatske tarife smanje desetpetnest puta. Retroaktivno. Da marke feninga nijedan ne smije dobit iz budžeta. Da kad ne dođe na ona ročišta plaća iz svog džepa makar dvije stoje. Taman i da je bolestan al mora platiti. Dolazili bi na nosilima. Zbog para maraka. Da glavne tužioce i sudije potvrđuje i smjenjuje zakonodavna vlast a ne oni sami sebe. Pa, eto, u u ratu našem zadnjem svugdje je bio sistem sudova, tužitelja u svakom mjestu pa nijedan nije prstom pomako da se suprotstavi masovnom ritualnom ubijanju, ponižavanju, protjerivanju. Ni pisnut ni kad su im takve iste s kojim su po kancelarijama dangubili otjerali ako ne i pobili. Sad bi da ih ko malo oštrije priupita za to svi ti predsjednici sudova i tužioci od Bitolja do Vladivostoka plakali da su samo provodili zakon, da nisu zvijeri da nisu krivi da im život baš ništa nije dao. Ni nastavnici ni doktori nisu se puno bunili ni na etnička ni na politička zlostavljanja oko sebe zadnjih sto godina komunističke i šobvnističkostaljinističke prakse. Svaki će upitani državni službenik odmah počet recitaciju da nije on. Neko možda jest, ne zna nije vidio ko je, al on ni ona nije.
Zakonodavna vlast da se ne plaća ali mora se sastajat stalno i uglavnom ukidat besmislene propise, namete, procedure, samu sebe. Da se proglasi vanredno ako ne i ratno stanje protiv najvećeg neprijatelja svih građana i konstitutivnih naroda, protiv pogani birokratije. Partije skinut s budžeta. Nevladine organizacije. Druge organizacije. Sva državna preduzeća ukinut od juče. Skrooooz. Oslobodit tržište do kraja. Socijalu ukinut svaku. Poticaje državne zabranit. Tu je korupcija kakve nema. Korupcija je u tom svijetu budžeta ogromna sve i da niko nepošten nema jer korupcija a bolja je riječ kvarenje daje svijet i živote kolikogod može zahvatit u ruke glupim i nedoraslim. A škole i sudovi i bolnice i državna preduzeća upravo to rade. Kvare. Uništavaju. Tuđim parama.
Da se porez na platu ukine skroz. Porez na dobit nula posto. Papiri za rad firmi skoro ništa. Porez na gorivo duplo smanjiti. I više. Za početak.
Način glasanja hitno izmjenit. Onu komisiju za izbore protjerat. U surgun. Elektronski da se glasa, da svak jedino ispravan listić može poslat kompjuterski a to bi se moglo napravit poezija da bude. I da svak, baš svak pod prijetnjom novčane kazne mora glasati. Poštujući pravo i uvjerenje da glasanje nema moralnog smisla ni praktične koristi, to uvjerenja da se poštuje čim se spremno za njega platiti običnim parama, pa eto makar desetak dvadeset, dvaest pet maraka.
Svi milioni servera i milioni i milioni pametnih telefona uvezanih u mrežu ne bi nikad za nikad nastali da nije bilo mrve slobode tržišta tamo gdje su ideje, one opće ljudske nevezane toliko koliko se mistificira za vjerski i kulturni okvir, najviše prostora slobode otvorile. I onih devedeset pet teza zakucanih na crkvena vrata u Wittenbergu na današnji dan ima petsto i jedna godina nisu zalud kačene. Zamislit je lako da je bio vjetrovit dan. Kovitlac odnekud iz beskraja istoka.

Damir Ovčina