Žuta tabla podsjeća da je to udesno uzbrdo. Dvijetri zatvorene kuće uz cestu što se spustila s prevoja do mjesta s dobrim i poljem u imenu. Jedna smeđa obavijest uperena južno ćirilicom kako ima hotel moskva s tri zvjezdice a druga i hram dva posvećena nekim velikomučenicima. 

Dva bicikla čvrsto na švedskim krovnim nosačima postavljenim na crvenom japanskom autu. Sjene dvotočkaša na cesti u zavoju. Brzina dolje na trideset pa gore na osamdeset kad poslije zavoja pukne visoravan. Po livadama na prostranstvu ispod planina pruženih u daljini na jugu i zapadu i istoku nisko rastinje i poljsko cvijeće oko rijetkih borova. Put za kratko na jednu pa drugu pa prvu pa treću stranu svijeta. Zrelo ljeto u mirisu pokošene trave. Nebo svijetlo a sunce jako. Velike i mirne krave po cesti na drugu stranu. Jedna brže pored auta. Kuća sa zahrđalim limom na krovu. Ispred nekog zadružnog objekta pas u kunjanju.

Evo tamo.

Tamo piše, nema govora.

Do proširenja mostić a ispod zelena spora voda između paprati. Lijevo oruđa i kamion za sječu. Oguljena lada niva bez tablica na strani. Auto otamo gdje ih navodi putokaz s imenom mjesta ispisanim ćirilicom s vozačem zagledanim u dvojicu što namještaju bicikle. Dopušu gume pa uključe mapu na samsungovom pametnom hodajućem telefonu. Drugi četrdesetdvogodišnjak microsoftov s petoinčnim hadeoled zaslonom kupljen na dvadeset četiri rate s pedeveom uz prvu na opciju uštede baterije.

Nije valjda da nemaš vode?

Bit će negdje putem.

Hajmo tamo.

Stavi i ove moje plastike za zaduživanje u taj ruksak, ljepote ti svačije.

Eo.

E hajde.

E evo.

Sat od grada.

Po sata do podneva.

Sunce čisto na plavom beskrajnom krugu.

Samo zvezda fali.

Eno tamo grafit zvezda crvena.

A eno i grobari prisutni na ovoj visini.

Koliko to pokazuje da smo nad morem?

Haman hiljadu dvjesto.

Lijevo ispod asfaltiranog i poširokog puta kameni gospodarski objekt s nagriženim limom na dosta kosom krovu. Desno nikog u dvorištu povelike kuće sa koječim po travi i prilazu. Put kao magistrala ka moru s mirisom borova i krupnim kamenjem između planinske trave. Tabla da je njihovo desno makadamom uzbrdo ispod borova. Asfalt dalje pravo pored oznake jelašca.  

Ovo je valjda dalje ka Čemernu.

Ovdje ime planine da hladi i smiruje a tamo mrači i podsjeća na neki jad.

Onoliki partizani izginuše a sve na zelenoj gori ispod ogromnih stoljetnih krošanja.

Jedan od njih pričo da mu je od šume bila muka, nije je mogo smislit. Poslije kad su stigli tamo kod Kladnja, gdjeli, kaže ljepota. Sela, hrane, proplanaka, potoka. Svega.

Za sad blago i prihvatljivo.

Eno nekakvo šumarstvo.

Nikog.

Kolko smo?

Tri i po, četri.

Da nas ko ne natocilja u ovom lovištu.

Prije bi ova krava mogla.

Same krave.

Valjda ih nekad provjere.

Ovo su pametne.

Jedna ubrza pored njih pa zabrinuto trčeći dublje u rastinje. Tri ravnodušne oko svog posla. Posječenih stabala do zemljanog puta. Muha oko tijela u pokretu. Kamion pretovaren travom niz spuštanje. Prezime i ime vlasnika s adresom na vratima. Čovjek klimne. Oni u niži stepen prenosa pedesetak metara pa na zaravan u šumi.

Eno nešto.

Ploča obzidana kamenjem. Ispod petokrake izvještaj da je u selu osnovan odbor narodnooslobodilačkog pokreta u februaru četrdeset druge.

Jastreb.

Dobro mu gore.

Dolje kuća sa zahrđalim krovom. Na proplanku prema sjeverozapadu četvero kupe travu. Više njih desno ispod štale još dvoje. Vruće.

Ovdje hiljadu dvjesto nad morem.

Koja li je ono planina nako oštrog vrha?

E ono bi bio možda Đokin toranj a poslije nazivano Mala Ćaba. A velika je tamo.

Tamo?

A ono Jahorina.

Hajmo dalje na istok. Činilo mi se u ona vremena satjeranosti u zgrade da je nešto svježe i iskonsko, nekakvo privlačno u ovim planinama ovamo koje nikad do tad nisam bio ni vidio.

Put ispod razraslih stabala uzbrdo lijevo do drvene nisko zabijene ploče na kojoj rukom ispisano ćirilicom ime mjesta i dalje od njega varoši na rijeci. Lijevo zatvorena kuća iza ograde od bodljikave žice.

S ovih hiljadu dvjesto ćemo na petsto pedeset. U carevo zdravlje.

Jarane.

Nema sad nazad. Život je pokratak i nepredvidljiv za dva ovakva poduhvata.

Nazad taksijem. Ne vidi niko.

Vidi ko sve vidi.

Evo izohipse vele da je šesto i kusur metara dolje niže.

Šesto šesto.

Osam i tristo do sad.

Eno vode.

Gdje?

Tamo.

Dolje niz drum iz strane ispod borova voda iz dvije cijevi dalje niz komad salonita pa u izdubljeno stablo s nahvatanom mahovinom. Jača iz lijeve. Ovaj bez vode ruke do lakata u onu zelenkastu usporenu u koritu pa po glavi. Onda još hvaleći joj kakvoću i hladnoću u bocu pa u sebe pa dosipa pa pije pa još dospe. Pa opet pohvali i zahvaljuje što to ima tako. Kočeći dalje niz put. Iz dijela pod gustom šumom sad na otvoreniju stranu. Dolje u dubini i daljini po proplancima kuća. Preko usjeka gusta šuma debelih stabala po strani planine. Stijena nad usjekom.

I ono je Zelengora, valjda.

To je.

Dalje pritišćući ručne niz posuti kamen i ispucalu zemlju hvatajući hlad.

Eno nešto.

Na zavoju desno u paprati iza metalne ograde crn kamen s dvanaest imena i prezimena čestih u jugozapadnom predgrađu kad je ovaj što je pošao danas bez vode i ruksaka odrastao prije tridesetak godina. Ispod puta do zavoja ostaci vozila preko kojih mahovina i granje. Pored zajedničkog spomenika još jedna ploča s dva imena i prezimena i slikama s posvetama porodice. Napisano da su pošli veselo ko u svatove.

I tri žene. Valjda se zatrefile u prevozu.

Neka zasjeda. Ovo je duboko kod njih bilo.

Ko nekakav transporter.

Prije kamion po ovom obliku. Ona stopedesetka ili takvo što.

Eno gore još.

Dvadesetak metara iznad lijevo do puta krst nad bijelim kamenom obzidanom crnom mermernom pločom s onih dvanaest i još petnaest imena. Urušena i nagrižena bijela ograda. Po rasklimanim pločama na zemlji  trava. Među uvodnim riječima datum iz rane jeseni devedeset druge a na dnu da su te smrti ugrađene u otadžbinu.

Dvojica dalje nizastranu. Pršće šljunak a diže se prašina.

Već osjećam onu muku penjanja uz ovo.

Da ovo pošaljemo u svijet.

Ekrani uhvate zelenu oštru stranu ispod čistog plavetnila pa izmaglicu nad blažim padinama dolje u vrelini julskog dana. Od kuća obrisi kroz zaparu desetak kilometara istočno i četristotinjak metara niže. Zaškljocaju kamere solidnih megapiksela. Jedan sliku za pismo bez riječi pa ga u svijet.

Ezan.

Visoko dopire.

Ko da je ono tamo munara.

Koje?

Eno ono tamo dolje desno gledano između ova dva stabla.

Prije da nije. Valjda je negdje dolje dublje do ceste il ispod desno na Zelengori pa se ne vidi.

Meščini da je ono.

Jedan. Sat i nešto da smo pošli.

Nazad će makar dva i po.

Gledaj uspona po ovom.

Uuu.

Murate, Šabane, ko je.

Bijeli bajk naprijed s vozačem pod šljemom. Odnekud iz dubine planine motorka. Pismo na oled zaslon s naslovom jel to kalinovik. Put u stalnom spuštanju. Kuće došle bliže. Kao da odjekuju motori vozila odozdo u prolazu ka istoku i dalje na jug u Dubrovnik.  Na hrastu prikucana drvena tabla tuzlakova štala. Dolje u strani bijela ploča s ljiljanom na vrhu. Spuštanje pješke niz jarugu nad kojom se nadvila tri ogromna hrasta debelog i isprepletenog korijenja. Razbacanog cvijeća u celofanu oko bijelog kamena na kojem piše da su dvadeset četvorica nedužnih iz barutnog magacina dovezena strijeljana  zapaljena početkom augusta devedeset druge. Na ploči na podu bijela zastava s plavim grbom i ljiljanima na kojoj flomasterom ispisana posveta i potpis pokret antidejton. Datum od mjesec. Ispod ostaci kamenog zida.

Vjerojatno su doveženi ovim istim putem.

Moguće.  

Ko da su dvije neke zgrade kuće štale, štali, bile.

Znam čovjeka čiji otac pokupljen iz kuće gore, držan negdje gdje mora da je sve i svakog znao a moguće onda baš ovdje ubijen. Nema tričetri godine nađeni ostaci i sahranjeni na onoj padini u Drinskoj.

Ko da je blizu.

Jedno šest po ovom.

Još?

Još.

Ima jedno dva po magistrali.

Slomi ovo kočenje.

A znaš da se mora i nazad.

Ispod ceste tu i tamo kameni podzid po kojem mahovine. Hlad skroman uz rub. Nasut šljunak na krivinama.

Uuu. Jest je domaćin uljubičastio.

Valjda neki pervertiran pokušaj uljepšavanja.

Uuu. Auu.

Ko da je ovo zadnja krivina.

Jok.

Nešto se penje.

Što ga je prijan natovario.

I to materijalom za izolaciju.

Ovi su gore kod mene otvorili dućan.

Glupo im ime.

Aaa.

Ima još dolje. Sjećam se neke kuće stare pa jedne ne tako stare i magistrala. Još par zavoja.

Eo.

E to je.

Lijevo?

Mora desno mada je lijevo češće bolje.

Hajmo desno.

I ovo se spušta.

E eno je.

To?

To.

Kasaba.

Ploča na magistrali da je hram dalje lijevo osveštan hiljadu tristo osamdeset devete. Lijevo red kafana i prodavnica uz cestu. Nešto svijeta pod suncobranima i tendama pri kafama i drugom a naročito drugom.

Eno neki s holandskim tablicama. Hudedah.

Teško je njih negdje ne sresti. Takav narod.

Ovo se neki naši tamo otišli pa sad beli došli da vide dokle je ovo i ko je živ.

Gdje mu je rudnik?

Ono tamo mora biti.

Zelenocrna oznaka s dva krupna čekića na kapiji. Ogroman kamion iza ograde. Uglja i prašine svuda. Voda iz neke zahrđale cijevi. Nekakva bara u ostacima rude lijevo. Vrelo.

Uuuu.

Nije pretjerano privlačno.

Jok ovo.

Uu. Pa pokreni startup ovdje.

Uuu.

Jes vala.

Ono gore ruglo?

Mislim hotel bio.

Dobro oguljen.

Kad smo ono nekad dvijehiljadeprve ovuda prošli bio onaj vermaht transporter gore. Sfor kakolisezvalo.

Sfor.

Dolje mu valjda čaršija.

Da vidimo i to.

I ovo sad nizbrdo.

Bit će ova donja.

Petnaestak oguljenih zgrada na fazonu realnog socijalizma oko kružne ulice. Do magistrale tričetri malo bolje a opet loše. Oko svake drvarnice. Ured mjesne zajednice zatvoren. Granap radi. Unutra voće u kartonskim kutijama. Reklama za pivo. Nekoliko muškaraca pogleda u pridošle ispitivački.

Ono ko samoposluga.

Nema konzuma.

Ničeg nema joj.

Hajmo tamo pa nazad zaokružit.

Iza odškrinutog ohrndanog prozora u prizemlju šišti pretis. Sa sprata proviri nedotjerano žensko. Na zgradama tanjirastih antena. Na staklu u prizemlju gore lijevo plakat neke troslovne partije što zagovara demokratiju s nekakvim pod kravatom i frazom. Troje starih ispred ulaza u hladu oko kafe. Lijevo niva ispod table policija. Djeluje zatvoreno. Naprijed ambulanta a više nje park s toboganom i novom natkrivenom klupom. Prema magistrali ispod borova nekoliko drvarnica. Oni kružno desno pored otužne zgrade do koje neki oko auta pa pored još dvije slične sa skroz isplavljelom bojom na zidovima. Do zadnje kao štala a iza do brda plastenik. Oni desno do samoposluge ispred koje suncobran nad dvije klupe i stolom. Ispod čepova i omota sladoleda. Unutra tri žene. Jedna iza pulta dodaje odgovara računa. Jedna starija kaže to je to pa stavlja keks u kesu. Mlađa do nje zagleda u staklo iza kojeg narezaka sira konzervi. Dvojica dvije boce vode s voćnim okusom kolu dvije banane dvije breskve dvije male čokolade na pult. Ona mlađa sa svojim preko vrata.

Još nešto hljeba, molim. E to može.

Znači ovo. I ovo je vaše?

Jeste, tuđe nećemo, svoje ne damo, kako nas je učio najveći sin.

Šest i po maraka.

Kolko?

Šest i po.

Eo.

Ja ću.

Ti kad bude šta skuplje. Ovo mogu i ja.

Ma jok. Evo izvolite.

Fala.

Nema konzum ovdje?

Ovo je radnja mirkabožića.

Ima li još nešto ovdje, neki objekti, nešto?

Ovo ovdje sve.

Kolko ljudi živi?

Hiljadu. Tako.

Škola?

Eno gore. Devetogodišnja. Odakle ste vi došli?

Iz Kalinovika.

Na biciklima?

Starim putem. Dvaest kilometara.

Uživate.

Do ovdje jesmo. Nazad dabogda.

Ne valja cesta.

Ne valjamo ni mi.

Ih.

Oni pod bor na klupu u parku iza pokidane ograde. Do ambulante drvarnica. Na prozorima zavjese. Čovjek u donjem dijelu trenerke i potkošulji iz zgrade ne žureći. Golf bez auspuha i tablica bučno prema onom popravljalištu ispod nadstrešnice. Po magistrali autobus.

Jedno tri do gore i sat do dolje.

Jedan za telefon jedanput pa drugi put duže i opuštenije. Sunce više Zelengore.

Socijalizam malo kreno pa stalo. Ove zgrade ko ofucan spomenik tom velikom pokušaju oslobađanja.

Kapitalizam još nije došo.

Kuda li je najbolji čovjek najvećeg sina izbio s Tjentišta tog ljeta?

Provjerit ćemo.

Vjerovatno onim usjekom.

Nema neki spomenik.

Da nije više dolje prema Foči.

Piše da su na putu Kalinovik Foča uništili tenk, razbili neku folksvagen jedinicu pa u Miljevinu i dalje na Jahorinu.

Sreća im da je bio tako svojeglav.

Sedam hiljada ljudi izgubili a pobijedili. Još su švabe imale dobre jedinice ovdje. Planinske. A ovo domaću đubrad koristili ko nosače i čistače.

Ne može to svak.

I tih bilo nekakvih tutabugara hiljade da pomognu rajh. Piše da su bili brutalni skroz.

To vjeruj. Ne vjeruj da je neko nekad negdje nešto dobar bio. Rijetko se desi.

A poslije Koču nisu ni zvali na proslave. Sam došo sedamdesetneke spačekom i spavo u šatoru. To mu je bilo fala.

Ona moja jaranica imala tetku ovdje. Dolazila, kaže, ko dijete. Bilo ljudi odasvud. Svi radili u rudniku. Njen muž bio neka funkcija, velik stan i to.

Ovdje u zgradi ovoj nekoj?

Valjda. Možda ona tamo gdje je granap.

Šta bi s tetkom?

U maju devedeset druge odveli sina i muža. Nju ostavili u stanu neko vrijeme. Iznosili joj stvari, uzimo ko je šta htio, ponižavanje stalno. Poslali je nekad kasnije na neku ko razmjenu. Nisu mogli jamčiti sigurnost.

A nesigurnost jesu.

To jesu.

A sin i muž?

Silne pare dala samo da sazna gdje su im kosti. Umrla je poslije nekoliko moždanih a nije saznala ništa. Navodno ubijeni i bačeni dolje u Brodu na Drini.

Gdje li je ta kuća gdje su ta silovanja devedeset drugetreće bila? Karamanova.

Mora da je gore ono negdje. Mislim i ono što je bilo hotel postalo mučilište. Cijelo mjesto pakao.

Pakao na cesti za Dubrovnik.

Taj je glavni izvršilac ubijen brzo poslije rata il još u ratu.

Malo mu je to.

Ona opet veli da zna za neko dvoje doktora koji su tom dali pare i pustio ih. Eno ih sad negdje tipa u Zenici.

Eno neke ko s plaže.

Ispod zgrade dvije djevojke u kupaćim odijelima prema gore. Jedna mahne. Jedan se okrene da vidi kome maše a ona opet.

Vala nama.

Nije ni čudo.

Čudo bi bilo da ne mašu.

To jest.

Eno i ona gore spremna za plažu.

Oni magistralom pored radnji gdje oni ili slični u sličnom još sjede. Pored dvojice lendkruser s poljskim tablama.

Eno jaruzelski.

Pazi ovog mađarona što je bicikala nakačio pa po mediteranu ko po balatonu.

I slovačke table na karavanu što pored bicoklista brže prema zapadu. Dva folksvagena njemačkih tabli na istok. Sunce nad Zelengorom. Lijevo rijeka iz planine pa ispod mosta ka kanjonu. Govza napisano ćirilicom na tabli.

Da nisu proleteri ovuda sišli da uspostave pravedniji svijet.

Moguće.

Tad su ga i uspostavili. Nešto jesu. A bilo je grešaka.

Ovo poslije njih što je došlo, upalilo mrak.

Mrak, mrak, mrak, mrak, mrak.

Dva i po.

E hajmo.

Oni poslije table kalinovik dvadeset uzbrdo preko kamenja. Hlada malo. Voda se brzo troši. Ljubičasta kuća došla još ružnija. Planina do neba.

Kolko?

Tri i sedamsto.

Sve?

Od parka.

Sad bi valjala pauza svakih sto metara.

Jel ono voda pa spomenik?

Jok jok. Spomenik spomenik ohoohoo pa voda pa ko kroz vilsonovo lagano pored krava lovačkog doma šumarije.

Uu.

To je.

Bijeli ram brže gore pa nestane iz krivine. Plavi sporo a hoće dosljedno. Dolje svijet u daljini u izmaglici. Cvrčaka. Huči ljeto planinom.

Jel ono voda tamo?

Ne ona. Mora biti lijevo kad se put primakne šumi a skoro pri vrhu.

Može se malo i pogurati.

Još nekoliko zavoja najmanje.

Odozgo kamion pretovaren balvanima. Pršti pod njim.

Barbari.

Dohakat će im onaj južnoafrikanac.

Dokle li je on s onim?

Samo još baterije malo popraviti.

Jel ono? Boba fali da ovu vodu što se jedva slijeva kamenjem tu i tamo pokupim. Samo da nekog čujem protiv kole da priča.

Mora još gore stotinjak okretaja barem. Dvjestotinjak. Dobro, petstoja i malo više.

Oni prema suncu. Hlad malo jači. Prazne boce na nosačima pa i ona u ruksaku ima pet kilometara.

Jel?

Evo je.

Jedan vodu u bocu pa u sebe pa u bocu. Drugi ruke u deblo pa po glavi pa u sebe i bocu nekoliko puta. Sunce iza krošanja.

Mili Bože na svemu ti fala.

Sad svijetla obraza.

Na zaravni u šumi kamion s balvanima. Jedan na kranu a dvojica dovikuju detalje. Nema krava. Ispred šumarije golfdvojka. Kroz otvoren prozor glasova. Oni opušteno kroz hlad udišući zelenilo nizbrdo ka asfaltu. Traktor odozdo a pas ispred njega. Japanski auto na mjestu do mostića. Pola ljeta. Zrak pun života i mirisa.

Ti vozi da ti se ne smuči.

Odakle su oni maloprije sad stari lendkruser kakve je devedesetih imao crveni krst. Mlađi vozač oštro u zavoj. Porodica u crvenoj fabiji desno u svijet. Golf iz osamdesetih lijevo. Oni lagano na sjever pa brže po visoravni. Dolje u strani ekipa oko trave. Sunce ulijevo između oštrih vrhova planina. Počesto vozila u penjaju ususret.

Fino ovo vuče. Kvačilo meko. Motor pametno radi.

Dvjesto inžinjera svašta mogu.

Može i ovdje da hoće.

I ovdje je uspjelo šta se htjelo. Teško krvavo ništa.

Pazi ovog. E to. Elerline salk olsun.

Neće radio.

Neka ovo.

S nosača zvuka muzika u vozilu i dalje kroz sva četiri spuštena prozora.

E ovu je potrefio. I onu prije. Ima ih.

Vješto je okreno. Ono u kre den cu još zve ke će porculan pa digne gore.

Jes. Hoće narod neke ljepote. Išće duša.

Ko da mu je onaj što je na Mejtašu stanovo reko kako će. Zamišljam da mu reče nađi dobar stih nečiji pa oko njega složi ono što je tvoje. Svedi na svoje.

Ovo je jako. Uzmi ovaj dar. Jel ono Whitman?

On. Vidi se da je to jače nego što ovaj s Alifakovca, mada ima smisla i dobro kroji, mogo napisat. Na to je fino nalijepio svoje dalje. Dobro, malo onaj komunizam naguro na fašizam. Negdje jest tako i bilo, al ovdje jok. Eno dolje Miljevina dokaz.

Kako je ono Nedžad za Kunderu reko?

Kaže, kako se ono zove onaj Čeh što u Parizu živi? Jes, Kundera. Na jednoj žici svira a sve se drži. A pokazuje sviranje.

Gledaj ovog neprijatelja šuma.

E evo za onog što smo ga pominjali.

Šta je skonto?

Jeftiniji paneli, powerwall u svakoj kući i auti što sami hodaju. I autobusi i kamioni.

Vala bi valjali ovdje. Onda zbogom sječi šume, dimnjacima od tristometara i turbodizelima s crvenim i.

Stani tamo, zdravlja ti.

Crna ploča iza ograde do ceste na po prevoja. Velika šuma. Kroz krošnje vjetra. Crvrčci još svoje. Auti gore i dolje. Pedesetak muških imena ispred dvadesetak prezimena.

Šta ono piše dolje?

Ne treba, kaže, ovdje više kiše.

 

Damir Ovčina