Jutro puno sunca. Vitara s biciklima na nosaču zakačenom na kuku ka jugu kraćom autocestom kroz dva tunela pa poslije suženja zbog radova u lijevu traku pa na izlaz ka Lepenici i Kiseljaku.
Na kružnom toku prvo pumpa a iza nje crkva. Dalje preko mosta na drugom izlazu. Kuće rijetke desno a rjeđe lijevo. Tiho. Po drveću još mokro. Put uzbrdo. Lijevo planina blagih padina a desno brdo oštrijih. Do puta kuća s drvenim pratećim objektom. Plave table s brojevima. Među obroncima ka jugu izmaglica. Sunce jako nad razvučenim oblacima. Suzuki sad nizbrdo. Cesta desetak godina nova podosta isprana. Snjegovi jaki ovdje. Bicikli mirni na nosaču. Trava pokošena ispred kuća. Stvari složene. Kamionet s naljepnicom sa sokovima prema autocesti. Desno pumpadvije a oni lijevo pored novije žućkaste zgrade bez drva za ogrjev okolo. Kroz prozore u auto ljeto što tek počinje. Do ceste jak potok ka sjeveru. Ostaci samoupravnih preduzeća desno. Firma za boje i fasade pa tvornica sokova pa neke radionice lijevo pod brdom. Auto s austrijskim oznakama ispred njih. Desno milicijska stanica ofarbana u svijetloplavo iza table Kreševo. Gradić sabijen između oštrih brda. Kuće do ulice još s ponekim krovom od šindre dugo pamte. Dugo. Ljekarna ne radi nedjeljom. Kafana desno pa jedna lijevo s petšest ljudi u baštama. Parking do stare zgrade blizu džamije skoro prazan. Kontejneri za sortiran otpad pod nadstrešnicom. Izmaglica nad brdima prema istoku. Oni kružno kroz mjesto pa po uputama s pokretne sprave do kuće u kojoj je banka s crvenim natpisom. Strma ulica. Dvjetri velike nelijepe kuće. Obronci nabijeni. Bicikli u najnižem prenosu a jedva. Odozgo mladić pješke. Desno raspeće nad česmom i koritom. Tamni borovi. Ispod njih voda neštedimice u drveni okvir. Hladna. Put blago desno. Gore petšest kuća na zaravni. Ispred jedne djevojka na trijemu s knjigom. Začitana. Okućnice pod konac. Obronci sad razmaknutiji. Lijevo desetak kilometara dalje u zelenom raspjevanom šarenilu planina. Velika. Nema joj kraja. Desno vrhovi ispod razvučenih oblaka. Široko. Žutog cvijeća beskrajno po livadama bez kraja. Oni slikudvije. Kuća odmjereno modernistička s ravnim krovom i kaskadama iza uredne ograde. Otvorena kapija. Prezime porodice na povelikoj ploči. U strani njihovog posjeda veliki plastenik. Dva auta na prilazu. Jedan s pogonom na svim točkovima. Cestom odozgo lagano eskros. Skrojen za ova brda. S planina svježeg zraka ravno u dno pluća. Ptice srčano svoju pohvalu svijetu i ljetu.
Sad treba Lipa.
Eno.
Lipa.
Na plavoj predratnoj tabli četri slova. Dvije skrojene klupe ispod hrastova. Put desno i lijevo a neka staza pravo. Desno od puta na desno kuća. Kamena neka fasada. Prizemlje podrum sprat. Krov uredan. Neograđeno dvorište. Nepokošena trava. Drveće stameno u strani do te žućkaste zgrade osamstotinjak metara nad morem. Prozori zatvoreni. Nedjelja. Auto prema varoši. Drugi odozdo pa dalje nekud cestom između stabala i trave. Vozač rukom pozdrav neznancima.
Eno valjda lipe.
Lipanj najbolji.
A tek počeo. Života na sve strane.
Ko da su smrt i nesreća daleke.
Ovom na ljubičastom biciklu kroz glavu vlastite riječi ustihovane prije dvadeset dvjetri godine o krajoliku gledanom s prozora tamo negdje prema stranama istočno od tog prozora na petom spratu. Pokušo uhvatit tu čežnju za svježinom širinom otvorenošću slobodom. Za svijetom punim stabala dok su godine prolazile ispod lipa posađenih osamdeset četvrtepete oko zgrada. Činilo se da nikad neće narasti. A eno ga sad skoro pravo drveće nadraslo šestokatnice.
Možemo ovuda a i onuda. Ovuda zanimljivije.
Dalje ispod gustih krošanja pored zarasle drvene ograde pa niz neravnu strmu stazu oštro dolje. Kuća zaturena u strani. Do nje makadamski put. Oni lijevo. Strmo. Mokro. Zemlja rahla. Krošnje guste. Buba nemalo. U visini ptica kratko prodorno. Prijatno u hladu.
Eto te ceste iste.
U strani groblje. Crni mramor sa zlatkastim slovima. Koštroman na više mjesta. Milićević. Poneki stari križ. Neko rođen hiljadu osamsto sedamdeset devete ukopan hiljadu devetsto trideset sedme. Kameni križ nakrivljen. Dvije žene oko humke u gornjem dijelu. Metalni veliki znak iznad spomenika sa šahovnicom poginulim od devedeset prve do devedeset pete. Dvanest imena. Dolje na ulazu dugačka klupa. S druge strane puta potok. Auto u hladu. Žene odozgo. Sjetne. Dobar dan za dobar dan. Bicikli dalje blago nizbrdo. Vjetar im svježinu svijeta u lica. Kuće raštrkane između obronaka. Svaka uređena. Ispred jedne čovjek oko nečeg. Do druge kameni pas na ulazu. Put blag. Ljeto mlado. Života ko da svijet tek počinje. Klimatske promjene negdje sad kilometrima odavde neuvjerljive na plaćenim konferencijama. Izborni zakon dalek daleko. Upute sa sprave na raskrsnici da je dalje lijevo. Desno Rakova Noga. Tabla s oznakom da su pet zarez osam kilometara od Kreševa. Ko da je pedeset zarez osam. Na zaslonu prikaz uspona pred njima nimalo malen. Na jugoistoku oblaci crni. Sunce dalje južno samouvjereno jako. Ravno kroz selo lijevo. Uspon zanemariv. Nasred sela na kući zatvorenih prozora i vrata velika zelena zastava s polumjesecom i zvijezdom. Ramazan. U hladu iza nezavršenog objekta nekoliko žena u šarenim odorama. Desetak ljudi pod suncem oko krompira. Maline gusto zasađene. Veliki kanister dignut na metarmetaripo. U polusnu dva psa ispod balkona nelijepog zdanja bez fasade. Mali bijeli. Odjednom bijesno za biciklima. S dvotočkaša par prijetnji pa i nekoliko ultrakratkih zvukova prema psima. To ih ko malo dozove pameti. Džamija. Siva betonska munara. Ispred nišani. Na svakom vidljivom s puta Hodžić. Desno na raskrsnici prodavnica. Mlađa žena kratke suknje sa sladoledom. U kratkom micibišiju pajeru fratar u uniformi dalje na sjeverozapad prema tamnom obronku Vranice.
Eno ono gore.
Hajmo.
Džaba.
Ispred kuće do prodavnice dvojetroje starijih s dvojetroje djece koja radoznalo u bicikliste. Domaćini jedva nešto na njihov pažljivo odabran nepretenciozan pozdrav iz osmanskog vremena. Cesta asfaltirana uska strma. Staja pa kuća iza ograde. Sporo. Sporije. Strmije. Još strmije. Polegli na asfalt u skroman hlad. Druga flaša tilee s limunom i zovom gotova. Kokta ugrijana. Sunce jako a oblaci nisko nad planinama crni.
Kolko još?
Negdje smo na trećini. Penjanja. Četvrtini prije. A spuštanja još ohohoo.
Skoro podne.
Do Fojnice još tri put volko uspona pa petšest puta ovoliko spuštanja.
Mnogo. Ako kiša navali.
Jedino taksijem po vitaru pa nazad pa kući.
Ih.
Ako se vratimo do one Rakove Noge pa lijevo kod onog igrališta pa dalje negdje nedaleko silazimo na cestu za Kreševo. Valjda ona iz Kiseljaka ka Kreševu.
Ima neke logike.
Možda i uspijemo nekako do Fojnice al nazad teško.
Teško. I do tamo teško.
Nije lako. Nije blizu.
Nije.
Biciklisti nazad. Brzo niz strminu. Lako do pasa. Oni opet isto. Opet talasi i prijetnje. Psi nazad. Sunce još nad glavama snažno a oblaci nad Bitovinjom crne li se crne. Cvrčci razuzdano. Cvijeće žuto. Trava duboka. Na brijegu lijevo modernistička crkva. Zvoni. Kod igrališta na sjever pa pored par dotjeranih kuća s okućnicama dalje. U Rakovoj Nozi naroda oko usjeva. Pokrili glave. Autobusko stajalište natkriveno. Smeće spakovano. Dolje nekakvo tiho neveliko jezero do kuće. Voda nepokretna tamna zelena. Ima i otok s drvenom kućicom u sredini. Lagano do glavne ceste. Table s obavijestima o udaljenostima i smjerovima.
Kad me brzina ponese, kroz glavu mi ono od onog jednog od najgorih najispraznijih najpredvidljivijih najneopreznijih naših pjesnika. Ali pjesnika.
Onog što je ekavicu ganjo?
Što ga je onomad Nogo predstavljajući ga na Marindvoru za mene bar spasio od potpune osude navodeći mu to, bit ću star, star kao hamza humo, ja koji sam nekad na svakom zidu pisao smrt starcima smrt starcima smrt starcima.
Ima nešto.
Prije nego smrt nas uzme, da kupim kuću ko ona gore na Lipi maloprije.
Ko Philip Roth.
U Connecticatu. Da je tu njegovu stić upornost. To da ustaje i piše cijeli život nemajući kad ni sok popit. Da učinimo najbolje što možemo od onog što imamo.
Ne kaže da mu dalje kroz pamet slika zamišljene starosti. Kako se sjeća onih lipa u Bosne srebrene od neki dan i od onih i od ovih godina. Lipnja tamo. Ljeta. Crvrčci glasni.
Damir Ovčina