Komandir gleda tražeći položaj snajperiste na vježbi negdje u beskraju Rusije u velikom svjetskom ratu zvanom drugi ali svakako je najveći. Ispod njega se izvinjavajući javlja djevojka. Ona je taj traženi snajperist sakriven tako da ju oficir ne može naći ni stojeći na njoj.
A nije mogao ni zamisliti da će od tek odraslih djevojaka postati vješti i hrabri vojnici. Došla je do sedamdeset pet pogođenih neprijatelja. Jedna je od milion žena koje su služile sovjetsku armiju kao pilotkinje tenkistkinje snajperistkinje bolničarke ljekarke pralje vozačice traktora pekačice hljeba i šta sve ne. Od stotina njihovih svjedočenja Bjeloruskinja ruskog jezika a ukrajinskog porijekla Svetlana Aleksijevič složila je knjigu opisanu kao roman pomalo patetičnog naslova Rat nema žensko lice. Tim načinom skupljanja stotina i hiljada svjedočenja pa njihovog uobličavanja u knjige povezane onim ko sluša i ugrađuje iskustva u labavu ako ikakvu fikciju zaradila je švedsku nagradu za književnost za koju je pare oporučio izumitelj dimamita. Njen ozbiljan rad osvijetlio je iznutra iz srca iskustava rata Černobila Afganistana homo sovjetikusa, čovjeka formiranog ruskim povijesnim iskustvom i sovjetskim nečovječnim okruženjem. Ona u svjedočenjima hvata i ističe tugu muku snagu upornost samoću zajedništvo bešćutnost požrtvovanost posvećenost hrabrost tražeći tragom onog svog skoro zemljaka rijetke brade i neusporedivih knjiga ljudsko u čovjeku. To i nalazi a osvjetljava i teško opisivu ogromnost sovjetskog eksperimenta koji se unatoč gromoglasno patetično oglašenog oslobađanja od zaostalosti iskorištavanja zaturenosti pretvorio u najveći svjetski zatvor. I u tome se ljudi i žene u ovom romanu bespoštedno bore za domovinu trpeći ili čak i voleći režim. Voleći muku. Aleksijevičkina knjiga ima skoro nevidljivog umjetničkog načina da nas predočena iskustva natjeraju da mislimo i osjećamo u pokušaju razumijevanja svijeta i čovjeka. Hiljade detalja a jedan teži od drugog mijenjaju onog koji čita. Teško zaboraviti pročitano a korisno ako ne i spasonosno živjeti i s predočenim pričama. Gledajući u Rusiju čitalac je vidi i kroz ovo i sva druga iskustva koja je ruska književnost dala svijetu. A dala je nemjerljivo. Odmaknut od povijesti koja se uvijek pretvara da je daleka i tuđa čovjek se mora pitati kako to da uvijek imaju nerijetki spremni na herojstva u ratu a vrlo ih je malo radih da se osmjele misliti o okvirima u kojima im život prolazi. Ova knjiga uspijeva nametnuti to veliko pitanje svijeta. Pitanje hrabrosti da se misli shvata pa mijenja.
Damir Ovčina