Phillip Roth, nagrađivan, ostvaren, slavan, rođen u godini kad je njemački zlotvor austrijskog porijekla došao na vlast, prestao pisati poslije romana Nemesis objavljenog dvije hiljade desete. Pedeset godina valjda svaki dan radio je na romanima i ispisao ih dvadeset dva. Tu su i drugi tekstovi skupa trideset jedna knjiga.
Sa sedamdeset devet stao. Ne piše više nigdje pa ni stojeći ispred računara na svom imanju u Connecticatu, u drvenoj kući u pitomom zelenilu kako je godinama činio. Kaže, kad je od dvije hiljade četvrte naovamo iščitao svoja djela, da je vrijedilo. Učinio, veli citirajući američkog boksera sa siromašnog Juga Joea Louisa koji je dvadeset šest puta odbranio titulu prvaka, najbolje što je mogao s onim što je imao. Bistar, posvećen, vrijedan, uporan, prozom je provocirao, šokirao, osvjetljavao Ameriku svog vremena a kroz iskustvo likova kakav je njegov alterego Nathan Zuckerman, uglavnom američkih Jevreja iz srednjostojećih porodica kao što je njegova iz Newarka, zapletenih u složenost svijeta čovjeka koji dođe blizak i razumljiv čitaocima svugdje. A to je što književnost hoće, osvijetliti, približiti, osmisliti, potaći, ohrabriti, uljuditi, spasiti.
Njegov roman Duh izlazi iz dvije hiljade sedme objavio je Buybook još dvije hiljade desete u odličnom prijevodu Irene Žlof. Rothov junak s kojim pisac možda dijeli dosta osobina i pogled na svijet, sedamdesetogodišnji pisac Nathan Zuckerman poslije jedanaest godina samonametnute izolacije na planini, dolazi u New York na liječnički tretman. Poslije operacije prostate ne može kontrolirati sve funkcije a neke više nema. Posvećen pisanju kao jedinom smislu, odvojen od svega- tehnologije, politike, ljubavi, on odlučuje ostati u gradu iako je samo došao na kontrolu. Nepromišljeno, iznenada. Kad hoće belaj – u oglasima nađe mladi par pisaca kojima treba kuća u provinciji baš kakvu on ima…
Roth piše jednostavno, precizno, jasno i samouvjereno o prividno maloj priči – čovjeku od sedamdeset dopadne se četrdeset godina mlađa žena! Kroz taj stvarnosni okvir govori se o Americi 2004. u vrijeme ponovnih izbora Busha za šefa te prijateljske zemlje; o životu pisca Lonoffa, nekad Zuckermanovog uzora a u priči već pomalo zaboravljenog pripovjedača kratkih formi i nedovršenog romana, o mladom piscu koji istražuje Lonoffa… Da bi prikazao zaljubljivanje kroz prizmu seksualne nemoći Roth ne koristi velike riječi, dramu ni patetiku. Iskustvo kroz koje se pripovijeda ostvareno je uvjerljivo. Mlada žena i stari muškarac razgovaraju. Njihove dijaloge iz romana pisac dopunjuje scenama unutarnje priče koju piše a u kojima dopisuje pozadinu njenog života i svojih misli. Muž te Jammie, neki Billy prikazan je u punoći idolatrijskog zanosa zaljubljenosti u vlastitu ženu: „ Ali Jamie Logan je odvažna, odvažna i dostojanstvena, i iako je stari u rukama držao konce njene finansijske sigurnosti, iako je počeo nagovještavati, i to ne baš suptilno, da će je, ako istraje u svojoj odluci da se uda za Jevreja, razbaštiniti, ona nije popustila. Bila je nepokolebljiva, i na kraju je fanatični kučkin sin morao ili progutati svoju zlonamjernost i prihvatiti me ili izgubiti svoje briljantno dijete… To je cura na koju sam pao. To je cura koju sam oženio. To je Jamie.“
Kroz njihov odnos Zuckerman opet gleda život za koji je mislio da mu je umakao, da ga je svladao u planinama i samoći… Tada duh izlazi. Priča o tom paru je povod da se nenametljivo, usputno skicira i djelić života i razmišljanja liberalne američke boljestojeće mlađe generacije koja neće Busha. Njihovo porijeklo, odrastanje, vrijednosti,usputna su ali vjerno ostvarena priča o stvarnosti. Dijalozi koje Roth piše odlično se uklapaju u pripovijedanje:
„ Jeste li ikad doživjeli ovakve izbore? Ovako sudbonosne?“
„Njih nekoliko. Ove nisam pratio.“
„ Zar niste?“
„Rekao sam vam neku večer – ne pratim te stvari.“
„ Znači nije vas briga ko će pobijediti.“ Uputila mi je pogled žestokog neodobravanja zbog moje svjesne nezainteresovanosti.
„ To nisam rekao.“
„ Ovo su užasno zli ljudi“, rekla mi je, ponavljajući riječi svoga muža. „ Ja poznajem ove ljude. Odrasla sam s ovim ljudima. Ne samo da će biti šteta ako pobijede – to bi lako mogla biti tragedija. “
Mučna je priča o zaboravljenosti drugog pisca, imenovanog kao E. I. Lonoff. Nekad ljepotica, njegova ljubavnica –nevjenčana žena koju je Zuckerman upoznao pedesetak godina ranije, ostarjela, samotna, bolesna žena,kreće se kao živa ostavština koju niko ne zna kao što skoro niko ni ne čita njegove priče. Dok u mladom istraživaču koji traži neku mračnu tajnu skoro zaboravljenog autora Zuckerman vidi dio sebe u mladosti, u zaboravljenosti tog Lonoffa kao da vidi dio budućnosti bez sebe…
Likovi koje Roth stvara slojeviti su i živi. Njihove riječi prirodno izrastaju iz postavljenih pozicija. Kompozicija romana, od snažnih stihova Dylana Thomasa koji su prolog – Prije nego što smrt te uzme, O, ti uzmi ovo, preko početnog poglavlja Sadašnje vrijeme do završenih scena, fikcije u fikciji, Nepromišljeni trenuci postavljeni su tako da se priča odmotava s pravom mjerom za dinamiku teksta. Kroz priču Ona i on, kroz dijaloge koje Zuckerman piše u samom tekstu razmiču se granice knjige prema mogućem i željenom. Cijeli roman kao da izlazi iz okvira postavljenih životom – starošću, bolešću, zaboravljenošću, politikom. Roth piše o starosti svedenim izrazom bez patetike; iskustvo koje daje kroz lik pisca koji priča i drugog pisca koji je zaboravljen, kroz ženu koja živi od sjećanja, djeluju blisko, kao da smo svi koji čitamo bili stari i bolesni kroz njih. Kao da se Zuckerman mlad probudio u tijelu starca.
U vještom prikazivanju mladosti i snage, naivnosti i iluzija iz perspektive starosti Roth samouvjereno a efektno piše dinamičnu, uvjerljivu priču koju nosi snažan bijes, ljutnja na život koji je skoro prošao. Ta ljutnja daje snagu da se piše. Pisanje je i kroz priču o Lonoffu kao i samom Zuckermanu jedina preostala stvar, jedina utjeha i smisao i kad život ostane samo slika koja se događa nekom drugom. Rothovo pisanje na originalan način govori zašto je roman, priča, punoća fiktivnog iskustva drugih ljudi važna možda i najvažnija forma razumijevanja kompleksnosti svijeta.
Buybook je preveo i štampao i Rothovu Ogorčenost, kratki roman o mladosti, obrazovanju, jevrejskoj porodici, izazovima u sjeni mobilizacije u vrijeme korejskog rata napisan čisto, čitljivo, dopadljivo, poticajno, Moje zrele godine, sličnom uvjerljivošću predočeno mučenje s brakom, i Čitajući sebe i druge, razgovore i razmišljanja o književnosti. Tu s merakom čitamo kako Roth misli, šta pita Prima Levija ili Milana Kunderu, samog sebe, šta njega pitaju o moralu, zanatu, politici, kako razumijeva Kafku, Saula Belowa, Bernarda Malamuda, šta ga pokreće, kako vidi svijet, kako objašnjava i razumijeva, šta je imao na pameti pišući svoja djela.
Rothov način pisanja potiče na čitanje jer nema bolje za razumijevanje stvarnosti a njegova upornost u svakodnevnom radu na tekstu, polustoljetna borba da se riječi povežu na pravi način obavezuju sve koji čitaju, a drugi nisu toliko važni za ovaj prikaz, na posvećenost smislenom i oslobađajućem poslu kao najboljem odgovoru na težinu i ispraznost života.
Damir Ovčina