Trebalo dozvola i saglasnosti nekakvih sekretara za sve. I za filmove. Andrej Tarkovski ih teško dobivao. Jako teško. Trebalo mu skoro uvijek par hiljada rubalja za koješta. Od kuće s parnim kupatilom na selu do vraćanja dugova ovom i onom. Dugovi stalno rasli. Potvrde teško stizale.
Slava i odjeci njegovih filmova filtrirani prije nego su dopirali do njega koji po Moskvi čeka i nada se da će moći snimiti onako kako je i šta namjerio. Drži razna predavanja za stostopedeset rubalja. Piše dnevnik jednog nespokoja, pritisnutosti, nade, razmišljanja od sedamdesete kad mu se rađa sin, drugi, do osamdeset šeste. Te dnevnike pune njegovih skica kupatila kuće detalja njegovog svijeta i skenova njegovog rukopisa nazvanog Martirologijum, objavilo u Srbiji u skoro sedamsto velikih strana debeloj knjizi tvrdih korica. Na naslovnici on u nekom smiješnom kaputu na snijegu sjetan zagledan u kameru. Snimio filmove kakve valjda niko drugi nije. Posvećen svojoj ideji o umjetnosti, neopterećen slavom, pritisnut besparicom i ludilom jednog povampirenog birokratizma koji je tražio da ga se uslika lijepim i smislenim, Tarkovski je vrijedan i ozbiljnog čitanja. Bistrina s kojom usputno opisuje besmisao umirućeg staljinizma, pamet s kojom bira odlomke pisaca i mislilaca i premišlja o svijetu podsjećaju da je film kao i svaka umjetnost najjači ako ne i jedini odgovor laži i besmislu. Da je moguće a i jedino smisleno tražiti vlastiti put stvaranja ne pitajući šta košta. Kad više nije imao kud, ostao u Italiji tražeći način da mu prebace i ženu pa sina. Kaže da je film ono što se ne može nikako drugačije izraziti. Da se sa što manje mora reći što više. Da je Šalomovljeva slika stvarnog pakla jača od Danteove vizije izmaštanog. Da je Solženjicin glup i zloban. Da je drugi dio Kuma jako slab. Da je Apokalipsa više strip nego film. Da mu je dramaturgija slaba a glavni glumac, Brando lično, loš. Da je Felini tanak. Da je Bergman slab. Da je ljudski život i sve oko nas metafora. Da je umjetnost bolja kao metafora nego kao simbol. Da nikad nije upoznao pametnog glumca. Da za umjetnika materijal od kojeg stvara, likovi, iskustva, nevažan, da uzima ono što mu se nađe pod rukom, i Tolstoj i Leonardo i Bah. Da je siže drugorazredan u filmu. I kad na zapadu u nekakvoj slobodi vodi borbu s parama i stanovima, ugovorima i sovjetskim službenicima po ambasadama i komitetima i pokušava spojiti porodicu i ustabiliti svoj mali svijet iz kojeg trebaju izaći veliki filmovi, sin pjesnika Tarkovskog gleda film i svijet s ličnom samouvjerenošću i samopouzdanjem jedne snažne kulture iz koje dolazi. Od rođenja sina sedamdesete do decembra osamdeset šeste kad se bori s kemoterapijama, Martirologijum je hronika nelagode i mučnine a i prkosa, samosvojnosti, nepotkupljivosti, slobode i pameti. Nije sreća najvažnija čovjeku. Ima prečih stvari. Tako piše i živi. Tarkovski skoro da je nije našao. Ali otišao nepobjeđen. Neuporediv. To takvo iskustvo slobodnog mišljenja i traženja vlastitog načina u opisivanju čovjeka suočenog sa svačim u njemu i oko njega, poticajno je i oslobođajuće od prosječnosti, brbljivosti, poze, uklopljenosti, površnosti, neprobuđenosti. Prije Bahove svite za violončelo odsvirane trećeg januara osamdeset sedme na njegovoj sahrani na pariškom groblju na koje je u pedeset četvrtoj dospio od raka pluća, navodno zarađenog na nekom snimanju, autor Andreja Rubljova uradio je najbolje što je mogao od onog što je imao.
Damir Ovčina