Jonathan Franzen, američki pisac srednje starosti, pročuo se porodičnom sagom Korekcije, jakom i detaljnom, napisao je pišući ga devet godina roman Sloboda (Buybook, Sarajevo, 2011, prevod Danko Ješić). Obama ga pročitao nekako među prvima i pohvalio. U čitanju Slobode se uživa.
Široko postavljena, prostrana, pitka priča o ljudskom suočavanju sa samim sobom, o porodici, o Americi bušovske ere, pisana književnom tehnikom devetnaestog vijeka približava opisani svijet čitaocima bilo gdje u svijetu. Franzen piše bez naglašene stilizacije ili satire, ostvaruje likove tako da se oni vide živi i jasni. Kroz ljude s kojima se nije teško poistovijetiti dok propitujući savjest traže slobodu, on strpljivo slaže djeliće slike Amerike koja propagira firmu sloboda svima. Ovakve knjige svojom otvorenošću i životnošću vraćaju čitanje svima. Nikakve umjetničke poze, viška ili eksperimenta nema u ovom debelom romanu. Franzen gradi priču posvećujući likovima i njihovim prošlostima, željama, snovima, praznini, … veliku pažnju. U toj naizgled jednostavno ostvarenoj umjetničkoj iluziji svaki detalj je pun snage i uvjerljivosti. Njegovi likovi i njihove muke, njihovo traženje slobode stvarniji su od stvarnosti. Ta mogućnost da se piše tako da se čitalac kreće kroz tekst kao da poznaje te ljude, kao da ih vidi, da razumije američki način život bez ikakve kulturološke mistifikacije a da kroz sliku Amerike osjeti punoću svijeta i ljudskog iskustva, čini Franzena velikim piscem. Piscem tolstojevske imaginacije a ne samo tehnike.
Prošlost likova kroz koje se promatra svijet – Patty i Waltera Berglund prikazuje se pripovijedanjem, unutarnjim osvjetljenjima i dijalozima sve od srednje škole do mučnine bračnog nerazumijevanja, prevara, praznine, neostvarenih želja, odvajanja i vraćanja. Osim advokata Waltera, koji hoće nadmudriti korporacije i očuvati prirodu ali u tome ispada naivan, i njegove žene, koja rano gubi skoro sve životne ambicije, treći ugao priče je buntovnik bezobzirnog ponašanja, alternativni muzičar Richard Katz, koji bez ustezanja živi vlastitu slobodu.
Glavni opis iznutra daje Patty Berglund u dijelu knjige gdje piše o samoj sebi po nalogu psihijatra. Ta je unutarnja slika svijeta Berglundovih napisana potpuno u duhu ovakve pripovjedačke pozicije. Vanjsku sliku svijeta pisac daje autorskim pomjeranjem s lika na lik ne samo u onom što ljudi govore ili rade već i kroz ono što ih je učinilo takvim kakvi jesu. Slika ljudi – Waltera, Richarda, Patty, Joeya, njihovih predaka, komšija, komšiluka, korporacija, političkih aktivista, sinova, kćeri, ekološke farse, Iraka i pekarske industrije koja hoće pare iz iračke muke… takva je da se odmotava motivirano i jasno. Franzen svakom detalju kojeg se uhvati daje punoću i snagu, uklapa ga logično i promišljeno u široko postavljenu epsku sagu. Dijalozi odgovoraju pozicijama likova, atmosferi, proističu iz opisanog koliko i iz psihologije onih koji govore. Tako se, na primjer, važan obrat u radnji – bračna prevara i pripovijeda i prikazuje iznutra da bi se kroz precizno postavljen dijalog četiri godine poslije događaja osvijetlila iz dvije različite, a obje razumljive i jasne, pozicije: „ Ne sada, ali kasnije. Čak i ako i dalje ne budeš želio da razgovaraš sa mnom, možda ćeš mi bar malo oprostiti.“
Svjetlost na prozorima se naglo smanjila, proljetni oblak je prolazio. „ Uradila si mi najgoru stvar koju si uopće mogla da mi uradiš“, rekao je on. „ Najgoru stvar, i ti vrlo dobro znaš da je to bila najgora stvar, i ti si je, bez obzira na sve, uradila. Koji dio toga bih ponovo poželio da razmotrim?“
„Oh, tako mi je žao“, rekla je, ponovo počevši da plače. „Tako mi je žao što ti to ne vidiš na način na koji ja vidim. Tako mi je žao što se to dogodilo.“
„ Nije se dogodilo. Ti si to uradila…“ (šesto osma strana).
Preko priče o braku Franzen hvata čovjekovo suočavanje s vlastitim mogućnostima i ograničenjima okoline, s prazninom, s korporacijama, s porodicama koje od djece traže ovo i ono, sa željom da se doživi nešto posebno pa da se to i preživi nekako, da se bude pošten, da se bude dobar otac ili majka… da se bude čovjek. Kroz svaki od likova Jonathan Franzen uvjerljivo prikazuje i društvenu pozadinu u širokoj slici od rocka preko korporacijskog kriminala sve do ptica. Držeći bistrinu rečenice i plastičnost slika, situacija, živost dijaloga i logiku pretvaranja haosa i banalnosti činjenica svakodnevnice u umjetničku snagu teksta ovaj američki pisac uspijeva napisati tako razuđenu a čvrstu priču bez greške. Kraj romana postavljen je da, poslije svega, umekšava gorčinu. Walter Berglund oprostit će i prijatelju i svojoj ženi što su ga iznevjerili. Kad Patty Berglund dođe, poslije šest godina tišine, pred njegovu kuću i tu čeka smrzavajući se i tako lomi svog muža da prihvati da mu je ipak stalo i do nje i do svega, Franzen to prikazuje detaljno, uvjerljivo, emotivno ali bez patetike i melodrame. Samo talent može provući priču ovako blizu patetike i banalnosti a da ne upadne u nju: „ Obećavam da ću te zvati“, rekao je. „ Obećavam da ću s tobom razgovarati telefonom ukoliko sad odeš i zagriješ se.“
„Ne“, rekla je veoma piskavim glasom.
„Dobro, onda! Smrzni se!“…Malo se pokrenula, ukočeno. Njeni mišići su djelovali kruto, i toplota nije dolazila kroz somot njene jakne. Pokušao je da joj pomogne da ustane, ali nije uspjelo, i tako ju je unio unutra i položio na sofu i nagomilao ćebad preko nje.“
Njegov roman o Americi i svijetu uopće je jedna od knjiga koje ne trebaju naročito pojašnjavanje. Čitanje Slobode je i podsjećanje na to zašto ljudi uopće čitaju prozu i čemu, osvješćavanju, razumijevanju, zabavi, ona služi.
Buybook je ove, dvije hiljade šestnaeste objavio i njegov novi debeli roman Purity. Opet tvrdoglavom razboritošću, promišljenošću, pripremljenošću, samouvjereno i zabavno napisao je knjigu koja hvata svijet našeg vremena, opisuje kompjuterske pobunjenike, feminizam, razmažene histerične bogatašice i marginalce, novinare i bezvezne pisce, pakao brakova i lutanje po svijetu ljudi nošenih strašću koliko i izgubljenošću da bi kroz tu površinu u kojoj se događaji slijevaju i prepliću jedan s drugim i jedan u drugi dikensovskim načinom zapleta a klasičnom jasnoćom i čitljivošću približio kroz ovo vrijeme čovjeka određenog vanjskim okolnostima i obično izgubljenog u njima.
Damir Ovčina