Solovecki logor posebne namjene skraćeno slon početak je jednog od najvećih i najbirokratskijih zločina povijesti. Staljinističkog vaspitavanja naroda i svijeta sve s godišnjim planovima tužilaštava i dokumentiranim priznanjima. 

Sedam hiljada ljudi dovučenih na sibirski otok hiljadu devetsto dvadeset četvrte mučeno je ubijano ponižavano na mjestu na kojem su petsto godina živjeli monasi. Njihovo nepojmljivo iskustvo okvir je za roman Obitelj Zahara Prilepina ruskog pisca rođenog sedamdeset pete hvaljenog u Rusiji i šire a poznatog i kao provodioca putinovske politike riječima i drugačije po republikama ruskim i republikama ruskim krajinama. U ovoj knjizi polazi od sjećanja na svoju porodicu dotaknutu slonovskim nevoljama da bi nas zaronio u pakleni svijet političkih zarobljenika ubica lopova naučnika popova čekista belogardejaca kaera mučitelja i mučenika nad kojim kriče izbezumljeni galebovi na sedamsto četrdeset šest strana ruskog izdanja. Preveden je na srpski a slavljen u Srbiji bit će i u svijetlu nekih tamo ne tako marginalnih političkih nada da će ih ruske rakete tenk armata Vladimir Vladimirovič a sad i onaj američki klovn njemačkog porijekla spasiti problema i potrebe za poštovanjem drugih pa dovesti na mjesto male rusije kojoj niko ništa ne može jer je velika brani. Ali Prilepin nije glup pa tako ni loš i lažan pisac. Njegova široka priča suočava svakog čitaoca a prvenstveno ruskog s teškim i nepodnošljivim slikama raščovječenja poniženja muke koju su stvarali i provodili Rusi kolikogod ih vodio onaj gruzijskoruski zlotvor kojeg i danas hvale i Rusi i nerusi isključivo iz poštovanja prema njegovom beskrupuloznom i neusporedivom zločinu.
Artjom Gorjainov je oceubica čije patnje nade ljubav bježanje ledenim morem sa čekistkinjom koja ga voli i vraćanje u ćeliju u kojoj čeka strijeljanje Prilepin približava tako da i ironiju i detalj i atmosferu i zaplet daje iz sveznajuće pozicije osvjetljavajući oko njega desetine nevoljnika i pokvarenih žrtava kolikogod i zbunjenih naučnika sposobnih belogardejaca brižnih popova vaspitanih intelektualaca bačenih u mašinu za ponižavanje. Mada je daleko od majstora književnosti i prvaka hrabrosti koji su svjedočili i opisali gulage i staljingrade od Mandeljštama ili Šalamova do Solženjicina pa i Grosmana Prilepin je haosu izučenih činjenica ipak dao takvu formu da ova knjiga pogađa čitaoca tako da ne može više zanemariti to ogromno i neshvatljivo prividno daleko iskustvo. Ona nas tjera da osjećamo i mislimo a to je što književnost hoće. Sva ta ljudska muka nije nastala slučajno niti iz nekih mračnih ruskih divljačkih uzroka. Njena birokratska zaokruženost nadilazi ideološko polazište. Staljinizam je stvorio sistem apsolutnog straha i pokornosti u kojem je onda svako zlo postalo moguće a svako dobro statistička greška. Prilepin je to prikazao bez pametovanja i objašnjavanja. Umjetnost ih ne podnosi. Obimnost Obitelji nerijetko prelazi u opširnost detaljnost u razvučenost a razvoj ponegdje u kompliciranost ali se cjelina romana drži. I djeluje potresa mijenja otvarajući temeljna pitanja slobode države čovjeka. Prilepinovo shvatanje svijeta napose njegove države i vjere provlači se nekako ispod teksta ali snaga slika i zgusnuta mučnina prikaza nadilaze svaku ideologiju i ograničenu djetinjastu potrebu za kolektivnim obrascima zaštitom plemenom ili misijom naroda. Među masom raspamećenih nevoljnika smirenošću i ljudskošću izdvaja se lik jednog od brojnih popova zvanog vladičica koji objašnjava tješi smiruje potiče na strpljenje sve do tihe smrti pritisnut tijelima koja se očajnički pokušavaju ugrijati u crkvi pretvorenoj u mučilište u dubljem krugu soloveckog pakla. I čuvari i upravnici kakav je osnivač slona nekakav ambiciozan zlotvor nazvan Ejhmanis mogu se lako naći s druge strane. Samo je Džugašvili bio neupitan a ostali se međusobno prijavljuju sumnjiče ubijaju muče u nevjerovatno glupom i zlom uređenju svijeta. Ono nije prošlo. Toliko muke i zla ne može tek tako nestati. Svaki bjelosvjetski lupež popet na vlast koji se boji tvitera fejzbuka novina samo je korak od slona gulaga istrebljenja vrabaca izgladnjivanja seljaka i građana logora raznih tipa i dosjetljivih i originalnih načina mučenja pod firmom borbe za nacionalne vjerske političke projekte i ideje. Obitelj je slika svijeta koji je bio ali i jeste po sjevernimkorejama i sličnim despotijama bijede gladi uskraćenosti zatvorenosti na raznim stranama. Takva priča postavlja pitanje o smislu države i mogućnosti slobode. A ona nije u državetinama kolektivima regulacijama sudovima administraciji planu kontroli sigurnosti predvidljivosti izvjesnosti. A jeste u znanju inovacijama iznenađenju novim rješenjima bogatstvu do kojih se dolazi jedino iz slobode. Sloboda otvara prostor za znanje a ono za inovacije pa time i za bogatstvo i napredak. Eno George Gilder uvjerljivo o tome piše u članku What Creates Wealth. Iz društva pravedne a male regulacije može doći i avion i automobil i ajfon i kompjuter i starke i najke i dropboks i instagram i tesla i Tesla i gugl i vord a iz kontrole jedino kalašnjikov. Još se narod i ovdje i svugdje zanosi i zaglupljuje pričama o pravnim državama i pravednosti kroz jaku regulaciju. Pa eno i usred Amerike nekakav Dodd Frank pravilnik na osam hiljada strana da se šatro ne bi dešavale finansijske krize. Kod nas se demokratski izabrane budale s kravatama hvale suhim bezbrojnim regulacijama na sve strane. I književne nagrade se dodjeljuju po pravilnicima. Solženjicin Mandeljštam Šalamov pa dalje do Đilasa i Gruđinskog jedini su mogli i jesu uništili moralni kapital komunizma bez kojeg se sistem stropoštao u puki zločin i dosadu. Nije bilo vijesti ni iznenađenja kroz inovacije i mogućnost izbora ni poboljšanja pa ni oslobađanja kroz poduzetnost i kreativnost. Književnost je jedina presudila staljinizmu. Ona presuđuje i birokratizmu i svim drugim lažima ne nudeći nikakvu drugu iluziju do vjere da su napredak sloboda blagostanje mogući kroz uosjećavanje razumijevanje učenje otvorenost poduzetnost.

Damir Ovčina