Slike. To je. Jedan krov pod snijegom viđen iz mog doma. Sedamdeset sedme u naselju na zapadnoj strani grada. Sarajeva. Za opsade mog svijeta petnest godina kasnije nisam bilježio ništa puštajući slike i riječi u jezero u meni.
Pokušavo tad već zamislit svoju knjigu o našim teškim vremenima. Izdaje, okrutnosti, strasti, tragedije, tuge, čuda isplivala su iz našeg malog mirnog svijeta neočekivano i nezamislivo. Činilo se lako pretvoriti sve te živote i smrti u roman. Isti krov tačnije njegov mali nespaljeni dio iz marta devedeset šeste, dana kraja opsade, prodro mi opet ravno duboko u dušu. Čuvari mira pod šljemovima u svijetloplavoj uenovoj boji dovikivali su na francuskom u mojoj rasturenoj ulici. Talijani pod smiješnim šeširima vozali se u krupnim oklopnim vozilima grbavicom. Efšesnestke zvučale uvjerljivo visoko na proljetnom nebu prekrivenom snijegom. Zapad došo. Kasno al došo. Ko namjeren ostat zauvijek. Odšeto sam niz praznu ulicu prema svom svijetlijem životu i toj lakoj za napisat književnosti. Još mlad. Vrlo živ poslije svega. Dvaesdvije godine mi tad. Žedan života. Gladan književnosti. Život se ubrzo pokazo jednostavniji nego pisanje. Uzelo mi decenije da nađem način. Dvadeset godina da izoštrim rečenicu. Da izumim alate za svoj roman. Poslije svog čitanja i razmišljanja moro sam kopat u vlastitoj duši i nać tu sliku tog krova pod snijegom. Jaka. Dovoljno da izdrži naš svijet pretvoren u moj roman. Onda samo povuko liniju između te dvije slike istog mjesta. Sve što je trebalo bit ispričano između te dvije tačke bilo lakše tako utopljeno između ta dva snijega iako nije bilo baš lako. Bilo o osamnestogodišnjaku koji iz te ulice odšeta u grad i svraća na grbavicu po malo zabave prvog maja devedeset druge. Ne može se vratit do devetnestog marta devedeset šeste. Godine preživljavanja teškog a gledanja nesnosnog. Sarajevo devedeset šeste počelo ponovo živjet. Rat postajo sve praznija i praznija riječ i izgovor za sve. Nešto mračno ipak ostalo. Ubijanje bilo gotovo al problem neriješen. Teška sjena opsade ostala nekako blizu. Sad bliža. Skoro dodirljiva. Zadnjih godina to osjećanje jače i jače. Slike iz daljine osvjetljavaju novim svjetlom naše uspomene i uzroke našeg mistificiranog problema. Negdje u dalekim istočnim beskrajnim poljima oko dnjepra je ko što je bilo ovdje i zato što je bilo kako je bilo ovdje a ovdje opet može bit kako je tamo sad. To osjećanje vodilo me prošlog januara da se nanovo zarovim u sebe i nađem novu priču. Utemeljenu na slici viđenoj s ulice. O stvarima koje se mogu desiti. Pa sastavio nov roman. Ovaj put za manje od deset mjeseci. O istim mjestima ko i prvi. Skoro na istu temu. Skoro o opsadi. Skoro o ratu. Novom. Ko da je stvaran. Radeći na njemu našo likove, dijaloge, logiku, logistiku, organizacije, događaje, zastave, uniforme, pjesme, strasti, tuge, izdaje ko da sam ih vidio. Nema potrebe opet preživljat sve.