Ljeto tad sedamneste još jako. Zadnji vikend septembra. Povjerovo da mi nagrada meša selimović pripada. Ne samo po logici bilećkog porijekla datog u sjećanjima već i po zahvatu romana. Puno više po romanu. Po potrebi da su stvari uvezane i da je mešin komplet na polici u franca prešerna odredio moju potrebu za čitanjem. Ostalo je iz tog. A i po nemanju pojma drugih nominiranih ni s pisanjem koliko ni s mešom. Još jače znao da je sigurno neću dobit.
Dovoljno bilo vit jednog u komisiji. Ipak te subote preko planine ka tuzli. S biciklom na nosaču te jednom slikom ravnice i naslovom putopisa u glavi. Hungarija bio taj naslov. Na istom parkingu na kojem juče ostavljen isti auto tad tražeći hotel. U knjižari mi čovjek imena željko da su četri primjerka mog romana prodana od neki dan. A da je taj hotel tamo s druge strane jale. Nazad pa lijevo na raskrsnici. Sunčan blag dan. Miris dunja u povelikoj kući. Soba široka. Popodne krug po gradu. Preko nadvožnjaka pored pozorišta. To mjesto s kafanom ispred nekakvo lijepo. Ko na mjestu. Opravdano. Ko smisao svemu okolnom. Mora da je dobro svaki dan tuda u školu i iz škole. Pizza na širokom trgu. U hodnji gradom onaj neizbježan osjećaj mog zamislivog djetinjstva širom nepoznatih bosanskih mjesta. Prvi put viđenih. A kao da sam po jedno djetinjstvo odživio u svakom od njih. Na starim fasadama i balkonima nečeg bliskog. Osjećaja pripadanja. Slobode. Vedrog odrastanja. Prepoznavanja i poznanja svakog. To subotnje popodne septembra sedamneste ko da je zahladilo. Krug biciklom. S gornje strane pa ka zapadu do tamo negdje pored binga. Do zadnjeg reda kuća. U dvorištima još ljeta. Neba i ptica. Rascvjetanih boja. Topline. I spremnog uglja. Onda nazad pa dalje istočno od mirisadunja ka hotelu tuzla i cesti usmjerenoj na sjeveroistok. U nepreglednu i nepoznatu semberiju. Pa dalje u beskraj hungarije. Gdje su nekad tekle rijeke bogate ribom. I bijelile se kosti na suncu. Na dodjelu u pozorište u osampoladevet u bordo tenama i tek kupljenoj plavoj dukserici. Evo je sačuvane u mom bijelom plakaru. Eno i tena. Američki brend neodoljivo duboko u meni. Još upotrebljive tri metra od mene u smeđem plakaru između moje zelene fotelje od bijelog bora i ulaznih vrata. Ali sedmicu kasnije život drugim smjerom. To svako jutro sačeka u polusnu ko prva misao. To pa drugo.
Novembar tek počeo. Dvadeset druga. Kiša. Po gradu mirno. Gugl do biblioteke cijelim krugom na kontra stranu. Valjda treba kontra kartu na zaslonu. Kakogod. One fasade i zgrade opet sličan osjećaj djetinjstva i prolaznosti u mene. Krhkosti. Crvenocrna zastava slobode na nakoj radnji u centru baš taj filing osamdesetih. Front slobode. Nešto blisko u toj sintagmi. Pozorište zamišljeni osjećaj šezdesetih. Meni šezdesete ko mom sinu devedesete. Dimnjaci na ulazu ko na grbu socijalističke republike bosne i hercegovine. Biblioteka do lijepo uređene pravoslavne crkve. I park. U holu plakat. Najava sušićeve drame velikivezir. Sedamdesete. Tri godine prije mene. A ja već dugo mislim. Nekad i o sušiću. O toj zatočenosti u vrijeme. O piscu i u tom tada. Prije i iznad svega pisac. Onaj koji misli a osjeća. Štagod da je okolo. O životu uvijek neponovljvom i našem. Tome što nas književnost uči po onom pravdoljubivom rusu. Da volimo život. To što je sušić bio direktor biblioteke ma kolikogod režimski čovjek ipak je nešto o socijalizmu. Toj našoj velikoj temi. Nešto vrijedno u bezvrijednosti tog poretka ko da ovdje u tuzli bolje vidim. Taj pokušaj uljuđivanja. Pogrešan i nasilnički a skoro dosljedno glup. Ali u nečem ovdašnjem šarmantan. To je od topline djetinjstva. Mirna vedra nasmiješeno da je sušić stolovo u drugoj zgradi. Nekad i po svu noć nad papirom u kancelariji. Možda baš nad uhodama. Iščitanim sa zadovoljstvom kasne devedeset pete. Ovdje mu u staklenom ormaru na hodniku knjige i pisaća mašina. Narandžasta. Imo rašta živit. Sve će nestat. Osim književnosti. Tog najjačeg izuma i zadnje utjehe. O tom dolje u sali pred dvadesetak ljudi. Kao kod rodbine. Blisko. Čudeći se što je iko tu a još više što nisu svi. Sve hiljade kojim malo treba do buđenja i čitanja.
Damir Ovčina
šestog novembra dvije hiljade dvadeset druge