Iz Minska pješke preko Warsave i Berlina pa nekim brodom s Kinom u nazivu čovjek s prezimenom Reiznikoff navalio zadnjih dana devetnestog vijeka. Hoće drugo bolje otvorenije bogatije. Hljeba mira slobode.
Nasjetovo ga drugi što je s njim čeko da ih se na onom nekom otoku nedaleko od New Yorka pripusti u Ameriku da se predstavi kao Rockefeller. S tim, kaže mu, prezimenom ovdje gdje smo nema greške. Čovjek se zbuni na službenikovo pitanje o imenu pa na jidišu prizna Ikh hob fargessen. To zaboravio sam na istrijebljenom jeziku istočne Evrope u kojem odzvanja njemački upisano kao Ichabod Ferguson. Kad ga je metak smrtno pogodio u noćnom klubu u Chicagu hiljadu devesto dvadeset treće kao noćnog čuvara već je imao dvojicu sinova. Ti Fergusoni iz Bjelorusije okvir su debelog romana 4 3 2 1 Paula Austera. Eno ga okačenog i dostupnog nimalo skupog na Amazonu preko godinu. Napisan pažljivo s masom detalja slika je četiri sudbine Archia Fergusona rođenog četrdeset sedme. Jednom prvo poglavlje pa drugo prvo poglavlje pa treće pa i četvrto. U svakom život dat uvjerljivo. Svaka od četiri Fergusonove sudbine prava. Svako lice istinito. Svaki detalj na mjestu. Svaka rečenica odmjerena. Sve ulice odnosi škole poslovni uspjesi i propasti restorani ljubavi brakovi kampovi za izviđače automobili stvarni. Kroz taj tvrdi okvir iskustva poznatog svijeta Auster otvara nenametljivo pripovijedajući a ne pominjući ga veliko pitanje sudbine. Četiri sudbine ovog čovjeka dosljedno i moguće prikazane guraju o razmišljanje o četiri moguće sudbine svakog čovjeka. O četrdeset četiri. O milijun četirostohiljada četrdeset četiri. Koliko je brojeva toliko mogućih sudbina. Eno neki dan dobar video o onom čudu zamišljenom, multiversu, Briana Keatinga. I evo jutros a subota je dvadeset osmi april dvije hiljade osamneste mada sam kreno pisat petneste nakupio milion osamsto hiljada i četrdeset dva pregleda. Moja su tričetri makar. A tek u ponedjeljak dvadeset trećeg aprila postavljen. Hoće svak da zna. Kad neko uvjerljivo daje to svoje kako radi ovaj astrofizičar pregledi idu brzo. Vuče ovaj profesor iz San Dieaga grada na svoju stranu. Da postoji Bog. Ako vjerujemo, uvjerava, da može biti bezbroj svemira s bezbroj mogućnosti pa i sudbina a ne vjerujemo u Boga, opet vjerujemo nešto jer nema dokaza ni za ovo koliko ni za Boga. Kakogod bilo dobro je približio svoje spretno uvlačeći i Stevena Weinberga i Stephena Howkinga tako da ne htijući i ne bivajući ni živi nekako kao da podupiru to njegovo. A to je opet za književnost malo. Taj način prosvijećenog i opuštenog tumačenje činjenica. Auster uvlači duboko u svoje da bi te gurnuo u tvoje koje nekako duboko leži u čovjeku i u promatranju tuđeg iskustva i razmišljanja ispliva. Moguće da je svemira neizbrojivo. I nije isključeno da je negdje istih ovakvih ili sličnih ili boljih možda hiljadu puta boljih mogućnosti za čovjeka biljke životinje. Teško prihvatiti al nemoguće odbacit. Kako ćemo saznat. Kad je svemir velik a jest iskustvo i mogućnosti su male. Najjače oružje ljudskog razumijevanja svoje jednostavnosti i složenosti ipak je književnost. To je alat za spas svijeta. I u ovakvom vještom nerazmetljivom slaganju mogućnosti gdje su teška pitanja sazdana od prikaza poznatog svijeta i skoro banalnih povezanosti uzroka i posljedica složenih u jednostavne rečenice čitljive priče čvrsta slika je takva da suština čovjekove zapitanosti nad svime unutra i okolo duboko pogađa čitaoca. Auster u pripovijedanju ide dovoljno sporo mada ovdje zbog postavke stoji prilično daleko od likova. Više pogađa promišljenom ostvarenošću dosljedno ispripovijedane uvjerljive priče kao ideje kroz brižljivo povezane detalje nego emotivnim poistovjećivanjem s likovima i situacijama. Tjera da mislimo. A i to je što književnost hoće. Emocijom i uvjerljivošću stvarnošću uvući da bi na krugom kraju knjige našo samog sebe malo ako ne i puno promijenjenog. Četiri tri dva jedan pažljivo složenim iskustvom i mogućim sudbinama doseljenika u Ameriku ne htijući vjerovatno povuče i na tu stranu razmišljanja. Kako to da tamo puno svijeta hoće a na drugim mjestima malo ko ko ne mora. Evo i kod nas i dandanas narod da mu je negdje gdje nije ovako nego bolje. Doduše najprivlačnije su švedske socijale i njemački domovi gdje se za hiljadudvije eura mjesečno pomaže starije i nemoćne kad više nema nikako duldunga. A nema skoro nijednom svih dvadeset i tri godina trubljenja o pravima i razvoju ni dijagnoze ove bolesti društva. Nema pa nema. Svemira možda ima bezbroj i sudbina svakom svakakvih ali je mogućnost unaprijeđenja ovog što imamo i gledamo mala. Nije ni zbog čeg nego zbog neznanja lijenosti nezainteresiranosti nedoraslosti. Svemir promijenit ne može se. Prošlost vjerovatno ne može. Sadašnjost može. Eno samo proć pored gradskog saobraćajnog preduzeća u Sarajevu pa je pažljivom promatraču jasna sva ekonomija ovog svijeta. Ima i dan danas na snazi neznatno promijenjen zakon o udruženom radu napisan nekad sedamdesetih. Po tom svaki jednom zaposleni uhljup može šta hoće. Lakše na Mars stić nego uhljupa potkradivača ometača rada otpustit. Sudovi su na strani takvih. Koga se u državnu službu primi doživotna je to kazna i za njega, zatvor poluotvorenog tipa gdje će se sva radna energija spržiti na ništa, i za društvo nerijetko. Slično kao jedno sarajevsko udruženje taksi prevoznika. Kad neki više ne može, neko njegov ulijeće. A grad statira u tom filmu. Pa ne služi valjda prevoznik narodu i tržištu već narod grad tržište njima. Ima zvanične sirotinje iz tog sistema proistekle da joj po imanju nema premca u svjetskoj utrci lažne sirotinje. Ima primalaca pomoći s vikendicama koliko hoćeš. A auto nemat smatralo bi se uvredom. Dizela. Često karavana. Baba ga po Njemačkoj vozala. Dok je svijeta bit će i nepravde bez kraja. I kolikogod svjetova u istom vremenu na različitim nekim zamišljenim planetama ovih će uvijek bit bez kraja. A pitanje je hoće li svanut dan, vedar sunčan besprijekoran, da se ukine zakon o udruženom radu sad skraćeno nazvan a produženo poglupljen u zakon o radu. Da se ukine svaki besmisleni pravilnik do jednog. Da se obrazovanje odvoji od države. Da se škola iz spalionice vremena pod vodstvom građana ograničenih spoznajnih mogućnosti okrene u alat za razumijevanje svijeta i razvoj mogućnosti. Bolje da se smanji skroz. Jer teško da se poboljša dok su nastavnici čistačice domari tete s natapiranim glavama iz pedagoških zavoda i savjetnice iz ministarstva što u životu nisu puno knjiga kupile ako su ijedne obuhvaćeni kolektivnim ugovorom i zakonom o radu. A da ne pričamo o ministarstvu za obrazovanje, nauku i mlade ovog jednog kantona vamo. i njegovim organima. Da se smanje propisi. Skroooz. Svi. Porezi pojednostave pa i ukidaju skoro do jednog a taj jedan smanji. Da advokati gorke suze liju na hudu nepravdu drastičnog smanjenja njihovih tarifa. Plus i njih u pedeve utjerat. Retroaktivno. Da dođu ko Sidranov zaneseni tinejdžer Zolj u onoj sceni na kiši iz njegovog prvog i najboljeg filma. Ako ne i gore. Da neće niko u državnoj službi da se zaposli. Neće i zdravo. Sutra nije taj dan ali nije isključeno da će doći kao što nije isključeno da ima milijarde svjetova. Ovaj jedan da se popravlja smanjivanjem poreza doprinosa na plate ukidanjem besplatnog zdravstva školstva uvođenjem vodomjera i mjerača potrošnje grijanja te privatiziranjem kao uvođenjem konkurencije u sve. Baška smanjivanjem i utezanjem grandioznog a štetnog sebidovoljnog odvratnog sudstva. To će omogućit izuma i napretka. Privatno sve a administracija pametno postavljena. Mala. Manja bolja. Skoro nevidljiva. Prosvijećena. Kratko prije li je avion poletio, New York Times napiso poslije neuspjeha nekog naučnika što mu vlada američka dala para da napravi letjelicu a on poslije dva sunovrata zrakoplova gurnutog nad rijekom ode, da će trebat još milion godina da čovjek poleti. Desetak kolkoli dana kasnije ona braća mehaničari za bicikle domišljatošću upornošću a svojim parama i radom poletjeli. A s njima i čovjek i svijet. Da je do adminstracija i vlada još ni točka ne bi bilo. U doba kad je ovaj Austerov lik rođen, nekad kasnih četrdesetih, iz američke administracije otpustilo milion pravnika. Svanulo narodu. Opet ni oni se ne predaju. Eno i tamo i dandanas hiljade i hiljade strana besmislene regulative koja samo omogućava moć onima koji propise izdaju i nadgledaju. Birokratija je pored svih feminizama političkih korektnosti džendera i prava bez odgovornosti najnoviji staljinizam ovog svijeta. Bez gulaga, doduše, ali staljinizam. Sistem po mjeri glupljih a bezobraznijih. Kod nas a i kod drugih treba i da se tužitelje prati. Ko kojeg advokata preporučuje po službenoj dužnosti. Da nije možda fol da im vrati dio para isplaćenih iz budžeta koje otme kao braneći. Možda i nije to a sigurno jest. Za njih je svaki sistem koji im daje moć dobar. Staljinizam i jeste to. Vlast takvih. Bio državni plan da se osudi miliondvatri godišnje i osudilo se. Sve po zakonu. Da je vidjeti hitne vijesti pohapsilo zakonodavce. Evo predlažem zakona i propisa o nametima na plaće. Čistog nekakvog harača navodno trideset šest posto plus ono za penzije ustvari za penzionere. A nema kakvih se nije dokopalo penzija. Zemlja za njih. Na tiket u kladionici valjda se plati sedamnaestak posto pedevea ako i toliko a na isplaćenu plaću ukupno sedamdesetak posto. A zvanično četrdeset posto nezaposlenih. Ima poneki stvarno nezaposlen ali više kao žrtva neshvatanja sebe i svijeta. Treba čovjek poticaja i alata za shvatanje kroz uosjećavanje. Književnost je to. Najbolja je. To je propovijed slobode. Pa i slobode vlastitog rada. Ekonomije. Ne ekonoooomije. Ne bogaćenja od lažnih poslova sa stranačkim telekomima i elektroprivredama. S lažnim privatnim firmama koje usmjeravaju i namještaju im komesari. Topalovići vladaju a biliji pitoni im sređuju sve i poneku mrvu zarade. Sve dok se Bili Piton ne osmjeli da traži svoj deo. Daj mu još. Ne iskopava on valjda sanduke za sitniš neredovni. A Topalovići nikad nisu nijedan proizvod pa makar i sanduk od kojeg žive napravili. Jer su mu u januaru rekli lova u aprilu. To su onda raspadi stranaka i pokretanje novih skoro istih ko one stare. Što nisu valjale pare dinara. Hiljade domaćih i stranih službenika godinama ovdje trubi i tuđe pare na gluposti ko obeen što je troši oko medijskih sloboda i kojekakvih prava. A još se pečat i ovjerena kopija rodnog lista i uvjerenja o državljanstvu ne starije od šest mjeseci za svašta zahtjevaju a ne da se ukidaju. Šalter sala obnovljena ali opet haj po rodni list samo sad moderno. Gospodine gospođo ovo ono uzmite listić sačekajte. Da se nisi u međuvremenu još koji put rodio. Mora da se zna neki red. Od svega tog prenemaganja ništa dobro. Za poduzetničke slobode sreća je ipak u nesreći da ih niko iz establišmenta ne zagovara. Nemaju pojma o tom a nije nešto fensi za seminara u neumima i dubrovnicima s debelim dnevnicama. I najprije će ona, priča umjetnički izvedena što osvjetljavajući čovjeka i svijet gura naprijed, pomoći da se ostvari to čudo svih čuda u svemiru. Jednostavan a pošteno postavljen okvir da najbolji mogu tjerat svoje za svoje i dobro sviju a iz i prosječnog da se izvuče najviše.
Damir Ovčina