Zid

Trojica dječaka ih odbijene od teren ganjaju pa ubacuju u kantu punu takvih tvrđih i mekših žutih i crvenožutih na kolicima kao iz samoposluge. Do mreže zeleni i žuti čunjevi. Na klupi još reketa. Dvoje roditelja u hladu na zapadnoj strani ispod sjenila. Sunce na jugu. Juni u snazi. Oblaka tek nekoliko daleko nad planinom na istoku. Tramvaji bučni između talasa motora sa unutrašnjim sagorijevanjem na glavnoj cesti iza hotela s plavom staklenom fasadom. Čovjek nazad pored ograde između podšišanih niskih tuja stazom nasutog šljunka. Mirišu rascvjetane dvadesetogodišnje lipe iz drvoreda pored staze ka bijeloj zgradi s crvenim, žutim, ljubičastim i plavim kvadratima i pravougaonicima oivičenim antracitnom.

Hajmo.

Jedan trinaestogodišnjak u narandžastoj, jedan u plavobijeloj i jedan u žutoj polo majici lagano na istočni dio igrališta. Trener raspoređuje čunjeve. Zeleni bliže mreži na njegovoj  desnoj strani a žuti prema osnovnoj liniji lijevo na zeleno obojenom dijelu terena.

Idemo po šest lopti. Jedna kratka na zeleni, duga na žuti, bekend na zeleni pa forhend na žuti…

Hajmo. Ide.

Ta je dobra.

Kraće, kraće ovu.

Tako. Nije loše. 

Ne naginje se nazad.

Brže desno, brže pa stani prije nego udariš.

Taaaako.

Hajmo drugi. Ti skupi ovih šest i u kantu.

Kratko ošišan dječak u žutoj majici i plavom šorcu brzo na drugu stranu po lopte s crvenog dijela i trave do ograde. Onaj u narandžastoj siječe bekhend što trener ne odobrava. Treći ozbiljan na rubu igrališta. Skoro podne.

Po vodu!

Dječaci s bocama prema šarenoj školi u čijem dvorištu, zelenoj pažljivo osmišljenoj i njegovanoj a prostranoj ljepoti usred grada, vježbaju prijepodne. Aljoša Delić tu je od osam. Ovo mu je treća grupa. Poslijepodne još tri. Subotom i nedjeljom manje.

Osamdeset sedme u Mostaru počeo ozbiljno igrati. Bila su to romantična vremena. S turnira se nije vraćalo dok i zadnji igrač iz kluba ne završi. Spavalo se kod djece iz grada domaćina. U Čehoslovačkoj sam poslije za dva mjeseca najviše napredovo. Nisu imali para ali se radilo strogo i promišljeno. Iz takvog sistema su izašli i Lendl i Navratilova. Od šest ujutro do osam naveče trening, trčanje, zid, čišćenje. Poslije smo taj sistem imali i u Mostaru. I počeli pobjeđivati od Dubrovnika do Banja Luke i Zagreba. Taj češki zid je bio čudo. Kreneš volej naprimjer s jedne strane pa držiš loptu odmjerenim udarcima do kraja. Sve tako. Od forhenda do smeča.

Hajmo isto po šest.

Sunce jako iznad polja s posijanim zgradama i kućama ispod planina. Dječaci gađaju čunjeve pa se nasmiju nečemu pa trče po lopte. Roditelji pogledaju u njih pa u zaslone. Auti beskrajno i bučno ka istoku i zapadu stotinjak metara sjevernije. Između traka ka centru i izlazu iz grada tračnice. Trebale nekad i južno ka Dobrinji pa stale na okretaljci kod Oslobođenja. Još ostala poneka izranjavana i napuštena kuća s druge strane ograde školskog kompleksa gdje je od marta devedeset druge do marta devedeset šeste počinjala teritorija pod kontrolom onog što je osamdeset osme najavio godinu raspleta. U proljeće devedeset sedme deminer poginuo do igrališta na livadi. Rastinje podivljalo iza žute ograde na uskom pojasu preostale zemlje ka nazidanim kućerinama dalje na brijegu sve do betonskog zdanja prozora nabijenih jedni u druge u izlomljenom obliku zgrade sa stanovima po povoljnim cijenama.

Od četrneste sam ozbiljan u tenisu. U izbjeglištvu u Makarskoj sparingovo Mirjani Lučić često. Njen otac nas i plaćo za to, Vladu i mene. Devedeset šeste se vratio u Mostar i pokrenuo klub. Meni bilo sedamnest. Bila je to gerila. U sjevernom logoru napravili neki teren i zid. Okupilo se djece. Radili dobro. Safa je to podržao. I sad ponosno hodam Šantićevom gdje sam rođen. I dolje bio drvored lipa.

Na dva dobijena.

Jedan ubacuje forhendom odmjerene dužine i snage pa se razvija igra dok neko ne skupi dva poena zaredom. Lopta pogađa liniju pa se kratko usaglašavaju oko ispravnosti udarca.

Treba oko deset hiljada ponavljanja da se uvježba pokret. Po prilici koliko dijete ima godina makar toliko sati treninga sedmično. Plus vježbe za muskulaturu, trčanje, psihička stabilnost. Upornost. Onda nešto može ispasti. Ja sam puno naučio na tom češkom zidu. I mečeve smo igrali tako. Moraš igrati kao zid da se uguraš među najbolje. A treba i roditelj posvećen a strpljiv i uravnotežen i trener i klub i savez i novac i sreća. Kad sreća dođe moraš biti spreman.

Odmorite malo.

Teniski klub nazvao je Gem. Imaju žutozeleni logo s igračem kao bubamarom. Tridesetak djece vježba. Od škole za male koji se nekad zaborave pa ganjaju po terenu do ovih što udaraju ozbiljno i izvježbano. Lopte se odbijaju o ogradu pa kotrljaju po travi i betonu.

Upornost je osnova, kaže tražeći ključ za katanac na pokretnim metalnim vratima.

Sutra kondicija od deset. Doće Edo.

Dječaci oznojeni. Piju dugo. Jedan vode iz zelene boce sa žutim omotom s crtežom i natpisom india po svojoj plavoj kosi pa s reketima i potrepštinama zadovoljno ka istoku ispod lipa punih zanesenih insekata. Dvoje roditelja mahne treneru.

Mi smo zimi imali samo zid u đačkom domu. Sad igraju stalno. Moraju postići više.

Damir Ovčina