Čovjek, Sun Bing, pučki umjetnik, postaje junak i mučenik osuđen na smrt zbog pobune protiv njemačkog nasilja i kvarenja fengšuija prilikom građenja pruge kroz kinesku provinciju prije sto i petnaestak godina. Kćerka se bori da ga spasi. Njen svekar je dželat koji treba izvršiti tu najogavniju kaznu.
Njen muž a njegov sin treba mu asistirati. Njen ljubavnik, okružni namjesnik, ne može. Njihovi životi isprepleteni u nemoći i nasilju trenutka bokserskog ustanka početkom dvadesetog vijeka drevne države koja se raspada u naletu zapadne dominacije a traži sebe u tradiciji, osvjetljavaju se vješto usložnjenom pričom o pomenutom i onome što prethodi i određuje postupke ovih i drugih Kineza na skoro šesto strana prevoda na srpski u izdanju Lagune. Sveopća povijest bešćašća dopisana detaljno i razarajuće hladno a opet duhovito i uvjerljivo kroz od činjenica stvoreno a zamišljeno iskustvo najvještijeg dželata dinastije Ćing, Džao Đija, milenijski ukorijenjena kineska birokratija, skučenost, nasilje, tradicija kao muka vjerno su i snažno približeni da bi se kroz ustihovanu domišljatost mačije opere opisala stvarnost i čovjekova muka, tuga, snaga, ponos, beznačajnost i izvjesnost neizvjesnosti, nadopunjavali i uzajamno osvjetljavali u kineskoj tradiciji okrenutoj a općeljudskoj priči Smrt na sandalovom kocu nobelovca Mo Jena. Njegova sposobnost približavanja detalja, građenja složene a čitljive i nepredvidljive priče tjera čitaoca da se unosi u likove i situacije iz knjige. Kroz njegove romane, Žabe, Umoran od života i smrti, Promjenu ili Priču o crvenom sirku, čitalac namjernik neobaviješten i nezainteresiran postaje sudionik kineske povijesti kao svoje vlastite jer svako umjetnošću prerađeno i obogaćeno iskustvo postaje naše i nezaboravno. Ono tjera da se misli i osjeća, razumije predočeni djelić mase iskustava ovdje približene iz daljine izmišljenog Sjeveroistočnog Gaomija da bi se kroz to bolje vidjelo vlastito i opće traženje mogućnosti i smisla u svijetu gdje su i mogućnosti i smisao teški za naći. Mo Jen piše vješto i šarmantno. Njegova slike Kine kroz ono što naglašava, ovdje mučenja kao poruke vlasti narodu i književnosti kao traženja pravde i čovječnosti kroz pučku operu, opis je svijeta između nasilja i poslušnosti kao datog a hrabrosti i umjetnosti kao mogućeg i oslobađajućeg. Kroz pripovjedačko osvjetljavanje čovjeka, društva, svijeta i Kinezi i nekinezi razumijevaju i nadahnjuju se da bi se riješili straha i zaostalosti pa se u jednom vijeku pomakli od vjerovanja da su carevi postali od zlatnih zmajeva a princeze od crvenih feniksa, od vjerovanja da odsječeni perčini zakopani ispod pragova pokreću vozove do vrlo brzih električnih vlakova i cijelom svijetu prihvatljivih i priuštivih pametnih telefona s izdržljivim baterijama kolikogod američkim operativnim sustavom današnje Kine. Mo Jen je duhovito i vjerno približio i udaranje glavom od pod kao znak poštovanja prema caru i njegovim službenicima, život dželata i mesara, činovnika i glupana, heroja i umjetnika, prosjaka i kuharica, da bi u tom živom i zanimljivom svijetu čitaoci, ljudi koji misle i traže, prepoznali pa obogatili ako ne i oslobodili sebe i svoje kroz uživljavanje u tuđe i daleko.
Damir Ovčina