Kad su bile lubenice

I ova varošica nosila malo preobraženo ime onog što tražio kraj svijeta i skoro ga i našo pobijedivši sve što je bilo na putu. Plus vakuf. Sad ne nosi.
Sad nako. Sječa šume.
Eno poslije mosta mora bit desno.
To je. Pazi ovog predstavnika cronykapitalizma što je komotan.
Radi čovjek poso.
Svadba.
Fakat.
Zastava ne fali. Eno tamo desno pokazuje u grad.
Ko da mi je negdje u glavi da se ovo zove Vrbanja.
Šta ovaj pokazuje lijevo da se mora.
Situacija nalaže.
Možemo i ovdje auto pa dalje bicevima.
Eo ga.
To.
Oni dalje ulicom s parkiranim vozilima s obje strane. Desno zgrade na fazonu osamdesetih. Dvije starije u laganoj šetnji i zanesenoj analizi neke porodične situacije. Trava ispred bjelkastih zgrada nepokošena. Dvojica desno uskim prolazom do ulice na blagoj nizbrdici. Na gornjem dijelu džamija. Ispred na plavoj tabli u dva pisma ime ulice. Ovaj pod kacigom označi tačku na uređaju pa bicikli dalje niz blago brdo pored autobusnog stajališta s narandžastom tablom. Sunce ojačalo. Pola deset prošlo. S desne strane ulice zgradadvije u jugoslovenskom fazonu a lijevo kuće s dvorištima. Policajci i žute trake priječeći autima ka široj ulici. Dvojica dalje sluteći da je centar sjevernije. S kružnog toka desno. Ulica između kuća u načinu šezdesetih s lijeve a zgradama s kafanama kladionicama bankom pekarom prodavnicom koještarija picerijom desno. Trkači s istoka ulicom ka sjeverozapadu. I djece da trče. Naroda da ohrabruje. Kafane popunjene. Lijevo starija žena iza štanda sa nacionalnovjerskom bižuterijom. Okupljeni glasni u ohrabrivanju jednog u majici cccp. Most petra kako li ispred njih. Oni dalje pa lijevo kroz kvart koji podsjeti na neki zagrebački. Po zgradama poneki grafit jedan devet dva šest između dvije ukrštene linije.
Nešto ovdje ko Zagreb. Kako ono ona pjesma?
Kaže, roman molitva za moju braću nisam pročitao autor je bio kurvin sin iz centralnih komiteta al se naslova njegovog uvijek sjetim, nekako tako, kad prolazim tržnicom utrine. Na fazonu da slušajući ljude što prodaju duhan tamo i njihove dužine u vokalima razmišlja o tom svemu odavde rastjeranom tamo i svukuda i šta je bilo i kako više neće biti. U nekoliko redova naše teško za izreći napokon mirno.
Molitva za moju braću.
To. Nikad je Miljenko neće pročitati a znači mu taj naslov puno.
Dvojica za autima desno pa desno. Ispred zgrade nalik Aerodromskom.
Ovo sam nekad vidio.
To su te slike što nikada ne umiru. Ovo kaže jedno kilometar naprijed.
Tamo nekako.
Ha valjda.
Ovo mi poznato. Čekaj.
Jel?
Bit će. Ovako su bile kuće i ovaj mali parking. To je.
S balkona neki neprijateljski u njih. Ovaj pod crnom kapom na plavom biciklu desno travnjakom s pokošenom travom na kvrgavoj zemlji s ostacima ambalaže s druge strane zgrade. Na desnoj strani prizemlja ustakljen balkon a desno dva prozora lijevo. Prozor kuhinje na bočnoj strani pa mali prozor kupatila. Nešto dječije ispisano na zidu.
To?
To. Ovako u ljetnjem suncu sam i zapamtio. Ovo prema tamo pa živa ograda.
Kad si zadnji put bio?
Devedesete il osamdeset devete u julu mislim.
Dokad je živjela ovdje?
Devedeset treće ih istjeralo sviju. Još je deset godina poživjela. Ukopana gore više bistričke stanice prvog marta dvije hiljade treće.
Onaj neprijateljski s balkona koga traže. Oni mirno nikog pojedinačno. Ovaj istetoviran nešto ženi na balkonu o njima. Dolje na interfonu nepoznata prezimena. Zgrada došla drugačija ali ograda na balkonima ista. Onda mu pred oči natpis grozd tri kroz nešto siguran da je isti oduvijek tu. Uprave ulicom između kuća dalje pa desno pa opet desno pa do druge zgrade koju sad vidi jasno. Prema zapadu nove šarene zgrade. Ispred poznatog mu ulaza kafana i prodavnica a dalje južno pumpa u žutoj i crvenoj boji. Iza zgrade igralište.
Činilo mi se one jeseni devedeset pete da ćemo izbiti otamo gdje smo bili pravo pred evo ovu zgradu. Da smo u kontri tri na dva na kraju utakmice koju smo igrali s devet igrača i primili tri gola iz tri nepravedno dosuđena penala pa unatoč slabom vlastitom treneru stigli do tri tri i išli prema golu.
Sudija je sviro kraj.
Dalje ka novim zgradama širokim ulicama bez saobraćaja. Sunce jako. Maj. Nedjelja. Skoro podne. Na ulazu u kampus natpis da je univerzitet osnovan 1975. Policajac umorno vozačima da ne može i zdravo. Oni prema centru lijevo prijatnom hladovinom pored novih i starih zgrada s kafanama i prodavnicom bicikala. Lijevo sportska dvorana šire poznata iz onih vremena a desno stadion nekad uspješnog nogometnog kluba. Do centra šetača. Toplo. Ljudi opušteni u trčanju i hodanju. Djevojka na telefon nekom da ga čeka kod glavnog ulaza na stadion. U Gospodskoj mnoštvo. Muzika uživo odnekud. Dvojica političara se rastaju. Jedan vamo drugi kud i oni. Pozdravlja patronizirajući nekog sjedača na klupi. Gospodska puna. Radnje i nove i neke kao iz onih vremena. Do stare zgrade zvučnog imena svijeta u opremi za trčanje. Muzika s raznih zvučnika. Trubači kod oznake cilj. Neki nešto prodaju. Kafane pune. Crvenoplavobijele zastave na sve strane. Kroz masu naprijed pa nazad ulicom bez auta do zgrade od dvjesto miliona u staklu pa opet na istok do nekog restorana u sjeni prodavnice. Penzioneri šah. Dvojica u čekanju pizze sjedeći za visokim stolom. Žena djevojčici sjedi do strine. Rukola i drugo povrće po dobro ispečenom tijestu. Lijevo grupa s vjenčanja u slikanju. Na zaslonima poneka poruka. Dvanest maraka.
Eno knjižara.
Hajmo.
Eh.
Ne radi?
Jok.
Skoro da će dalje kad iznutra djevojka pokretom hoće li unutra. Ovaj s kapom glavom potvrdno.
Eo otvorila.
Djevojka da ne odgovara za bicikle.
Svezat ću.
Šta imamo?
Ima bestselera.
Ne valja to.
Evo klasici.
Pa to smo valjda čitali.
Psihologija.
To ne čitamo.
Pa ne znam šta vas zanima.
Ono šta valja.
Pa evo Crnjanski.
Ih. Pa zar izgleda ko da ga nismo čitali.
Šta ja znam. Evo Basara.
Podosadan.
Pa jest. Ima Roth.
Kojeg ste vi čitali?
Pa ne znam sad. Pročitala sam puno studirajući književnost.
Philip Roth haman trideset dva romana. Pročitajte Duh izlazi. Dosta od njega.
Odakle ste vi?
Što? Ne djelujemo lokalno?
Iz Sarajeva?
Što mislite?
Po akcentu.
Ovaj sa skinutom kapom u ruci pita za jedan roman. Djevojka malo zbunjeno da nema. Neko je tražio ali nisu naručili.
Aaa. Dajte nam ovog Norvežanina.
Dvadeset.
Kako ćemo do Ferhadije?
Samo pravo tamo.
Eto. Fala vam.
Oni napolje. Otključa bicikle pa da će dalje. Djevojka iznutra otvara pitajući jeste li stvarno iz Sarajeva. Oni dalje u priču s njom o piscima i knjigama. Ona pruži ruku kad sazna ko je ovaj pod kapom. Nataša. Još riječdvije u ulici što liči na Titovu prije Predsjedništva pa se rastajući s njom dalje.
Eno je tamo.
U dvorištu nekoliko ljudi. Neka dvojica oko velike kamere. Pokrivena žena s njima dogovara pa ponovo ulazi gledajući kako je dogovoreno. Sunce jako na čistom nebu. On iz hlada uređaj prema nebu hvatajući bijelu kamenu munaru s nebom u pozadini a suncem kroz lišće u desnom uglu. Unutra lijepo ukrašen strop s plavom i narandžastom. Lijevo do prozora veliki sat. Ona žena pod maramom sad unutra. Kamen bijel. Ćilimi debeli tamnocrveni. Puno svjetla. Oni sjedeći na kamenom podzidu u sjeni riječi i slike u daljinu. Uprave do tvrđave pa dalje ulicama između uspavanih kuća i tihih zgrada ka jugu do velikog mezarja pa jednosmjernim mostom preko zelenog Vrbasa kratko ka sjeverozapadu. Još kuća s okućnicama i zgrada iz starih vremena.
I ovo nečija dvorišta puna neba i ptica. Dolaze nekome u san.
Na zidu crvenoplavi pravougaonik i natpis io ti amo hiseta pa jedan devet dva šest. Lijevo nova crkva.
Eno kud smo došli. To je.
Fakat suzuki.
Jarane.
Nabaci li ona tebi ručnu?
Jok ona.
E. Ja ti kažem piši knjige.
Moram počet. Sve smo vidjeli?
Bila je negdje neka ograda uz neku pijacu a do nje brdo lubenica. Sva mi ljeta i lubenice vrate to.

Damir Ovčina

Privacy Policy​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​