Kraj svijeta

Sunce pojako a prognoza slaba. Nema osam. Prema biralištu ulicom jedan a od tamo dvojica. Ispred bijelosive zgrade zgaženih papira od klađenja na sportske rezultate i pobacanih ostataka cigareta. Restoran slastičarna pizerija kladionica neotvoreni.  Na ćošku policajac u šetkanju. Iz radnje oglašene kao bosanska kafana sevdalinke. Dvojica u zdravljenju s pridošlim trećim. Neće, veli, kahvu. Dvije smirio od jutros. Pjesme spore dramatične večernje kroz vrata na kojima naljepljena bijela zastava s plavim štitom i žutim cvjetovima. Na izlogu lijevo napisano da glasaju koji žive u ulici toj i toj a desno u toj i toj. Oblaci nad grobljem preko ceste gusti a nad planinom istočno rijetki. Kiša kao da je pola dana dalje na jugozapadu. Na biračkom mjestu djevojčurak kreštavo a teatralno pročita ime i prezime s lične karte pridošlog građanina pa ponudi pojašnjenje načina glasanja. Dvoje mlađih nadgledaju situaciju. Hemijska iza zaklona za zaokruživanje. Jedan bučno i napuhano na glasačko mjesto koreći jednudvije od dvjetri mlađe unutra što ga kao bivše njegove učenice ne pozdrave. Jedan kod kutije nadgleda ubacivanje presavijenih papira. Napolju toplo. On poruku pa pokuša nazvati pa poruku preko drugog servisa. Neće. Namjesti dvotočkaša na krovni nosač pa ka jugu kroz jedan pa drugi semafor pa desno. Nema mjesta za parking desno pa on lijevo na pločnik. Tiho i sneno u centralnoj gradskoj tradicionalno lijevo okrenutoj općini. Pogleda prema gore a nikog na prozoru i ustakljenom balkonu. Ugasi spravu na kojoj se pojavi lijepim slovima napisano doviđenja s velikim d pa je upali i unese četiri broja pogledujući na interfon pa zvoneći. Ništa. Žena u kućnoj haljini namješta vrata haustora uzidanog u brdo pa ga pogleda nepovjerljivo. Proradila sprava. Za tri minuta silazi. On letimično u vijesti na petoinčnom hade zaslonu pa na dobru vijest dovoljnu mu za pola ako ne i cijeli život od jučer. Ponovi sebi bezglasa i rečenicu dvije iz prikaza od prošle subote. Taj dođe dosta za tri života. Dođe kao čudo na koje se privikava. Iz ulaza čekani četrdesetdvogodišnjak gurajući bicikl.
E to. Malo niže. To je.
Vidiš ti kako ja ovo spretno.
Ko pravi momak.
S radija ohrndana muzika osamdesetih pa devedesetih. Grad tih. Poneko uz cestu prema pijaci. Tramvaj bučno ka zapadu. Oni tiho i brzo pored njega pa dalje i brže u zelenom valu.
Pet hiljada ljudi za pobjedu.
Ima jedno hiljadudvije. Još tri navratit.
Fale pametniji pristojniji poduzetniji svugdje. Budala ne manjka nikad nigdje. Drugih teško dovoljno nakupiti.
Da je napravit negdje neku pijacu rješenja za društvo. Ko za aplikacije. Snimiš probaš koristiš zamijeniš boljom novijom šarenijom verzijom. Pravit popravljat pravit primjenjivat da se napravi bolje. Da se zaostali nadmudre.
Nije lako s ograničenim. Otporni su na promjene.
Ako ovdje kod nas gdje ima i starih i novih zgrada i pravih ulica biblioteka škola učilišta poduzetnika čitača crtača poneki pisac slikar majstor inžinjer ljekar pekar apotekar pa opet fali tri hiljade za nešto bolje ukupno smo kratki makar trideset hiljada živih duša da se može pogurat situacija.
Najmanje je na svijetu ljudi. Što ih je više to ih je manje dok ih ne bude nepregledno a nijednog neće biti. Jel vako?
Vala. Samo jedan da vješto negdje ispriča priču uvjerljivo svježe rječito tačno osjećajno zabavno taj će promijeniti ovaj narod što mu  manjka trideset hiljada duša za glasanje. Samo jedan za cijeli svijet je dovoljan.
Tvoje takvo nešto. Stoji na stranici i čeka. Pa i ono do prošle subote ti je čekalo i dočekalo.
Taj Vaynerchuck veli svima koji prave sadržaj na internetu samo jedan dobar slogan prilog ili neki komad sadržaja dijeli od uspjeha. Riječ dvije bačene kroz tvitersnepčetfejsbuk da pogode jednog pa drugog pa hiljade ih koji kunjaju u nemogućnosti uspavanosti zaturenosti bezvoljnosti neprosvijetljenosti neobaviještenosti naivnosti nadmenosti.
Dakle treba gađati.
Nema druge. Samo golim riječima osvijetliti uvjeriti promijeniti. Tako i McKee objašnjava. Društvo se ne može promijeniti bez uvjerljive priče koja ga osvjetljava da bi ga unaprijedila. Bez toga se centar ne može održati. Jejtsa ubacio da podeblja i opravda smjelu tvrdnju. A kako je poezija kad valja najveća istina tako je opravdo.
Ko u Apokalipsi kad onaj fotoreporter opsjednuto objašnjava kakav je Kurtz. That is how the world ends. Kaže kad bi ja tako umio govoriti ali ko sam ja ja sam mali čovjek a on je velik. Neki dan gledam tog što je napiso, Milius, kaže mnogo prije pisanja pročito Srce tame i sastavio za inat nekom profesoru svoju verziju za film. Svak ih pljuvo tek kad se pojavilo sedamdeset devete.
Sad valjda više ne pljuje.
Zavide samo. A pare na jedvite jade našli za snimanje mada je Kopola već imo pet oskara za Kuma. Brando dobivo milion sedmično za tri sedmice rada do pet popodne a nije bio ni pročito scenarij do kraja prve sedmice. A odigro ga baš.
Pričo negdje nekad onaj nekakav beogradski razbojnik da je njihov pogled na svijet izašo iz Kuma. Iz neke priče mora. Il iz priče il iz pukog blejanja.
Kako je ono Nedžad reko?
Kaže oni američki filmovi. Razbojnike prikaže a grlio bi ih. Raaaazbojnike, veli. Kao grimasu svaka čast vještini autora.
Kad gledaš Kopolu to je baš. Onaj brata ubio a svi za njega navijamo. Pa i Sopranosi. Kažu i taj Breaking Bad.
Jedna s radija pristojna pa jedna još bolja. Auta manje uz cestu. Oblak na istoku sustigao sunce. Po banderama obješena muška lica uslikana kao za ličnu kartu s kravatama a ženska kao čedna a vedra i umirujuća. Svakom slogan. Oni lijevo pa druga desno pa lijevo pa desno pa lijevo iza žute ograde. Tamo još jedan od četrdeset godina s biciklom. Trojica sad lijevo pa lijevo pa lijevo pa pravo ispod kamere ka jugoistoku.
Da zakupimo sokova?
Eno granap.
Ono?
To.
Eo. I po manji ako ne i veći euroblok neće smetat.
E evo svega.
Policajac pod kapom sa svijetložutim dijelovima na plavoj jakni zaustavio nekog ispred kamenoloma. Izmaglica uz planinu. Sunce lijevo oblaci desno. Auto brzo uzbrdo. Žuta i crvena među zelenom dolje lijevo po obroncima. Desno prije hotela na zaravni šatori motocikli ljudi pod kacigama. Izmaglica oko borova. Bageri ispod puta do novih hotela i apartmana. Završeni prazni kao zatvoreni. Na displeju da je hladnije. Oblaci niže bliži. Oni dalje pravo poslije nezavršenog kružnog toka na drugu stranu planine gdje je drveće rjeđe a stijene i kamenje veće i sivlje. Do puta obješeni plakati. Česma u pomen nečijoj majci. Selo.
Onda smo s druge strane došli pa se činilo da je negdje pri kraju svijeta a u daljini se opet vidjele nagurane silne planine da im kraja nema.
Ono tamo put prema Ljutoj i Treskavici.
Jel ono Crvanj?
Visočica pa iza nje još dalje dođe Crvanj.
Čuj Crvanj.
Crvanj.
E ovaj u golfu što prođe to je taj za načelnika kandidat.
Da ga je na prepad pitat u kojoj je stranci sinoć zaspo.
Zna sve glasače lično. Svakom nešto i eto ga mandat novi.
Momak pravi.
Fin fin pravo. Upiiiitan.
Aaaaa. Osebipriseban.
Ovo sve sad asfaltirano. Ima još dvatri kilometra da se spoji.
Cesta uz stranu po kamenitoj goloj visoravni pa gore i dolje. Grubo okolo. Nigdje stabla. Vjetar u šoferšajbu. Sivi niski oblaci. Opet česma kao posveta. Voda prepunila korito pa otiče kroz travu. Desetine ovaca lijevo. Pas smireno gleda s ruba.
Evo vi možete odavde a ja ću dolje na kafu. Draže mi danas ovako.
Jesi siguran?
Sto posto.
Samo držite nizbrdo. Ima jedno sedamosam kilometara pa će prve kuće. Za neka dva kilometra odvajanje desno ali vi nastavljate lijevo. Dalje kroz selo do džamije i samo nizbrdo.
Eto. Dođite.
Doćemo dođite.
Magla i vjetar ispod tamnih oblaka. Hladno. Dvojica jakne na sebe. Jedan kacigu drugi kapuljaču. Kočnice zaškripe na ljubičastom bicu. Nova zadnja guma dotiče nove obloge. Zima po šakama. Tvrdo pusto hladno daleko visoko nizbrdo. Dvotočkaši pored velikog psa i stotina ovaca. Asfalt u makadam. Golo i kamenito jedva primjetno u pitomije i šumovitije. Napuštena kuća lijevo. Drveće u strani desno. Zrak topliji a vjetar slabiji.
Ko s mjeseca na zemlju.
Ovo je već neka Hercegovina valjda.
Eno sela.
Da smirimo po sendvič tamo.
Smirimo.
Oni do bodljikave rasklimane ograde. Dolje kuća razbacanih po blagim padinama. Kamion s drvima uzbrdo. Do krivine golf dvojka s dvoje. U nizini munara. Nebo svijetlo u komadima prema istoku. Oblaci južnije gušći i tamniji. Dvojica o ovome i onome pa ovoj i onoj ovako i onako. Jedan jaknu sa sebe na bicikl drugi kacigu na zemlju. Ispred kuće starija gospođa nepretenciozno obučena u spremanju okućnice. Kuća s novom fasadom desno pa jedna s dvorištem lijevo. Krupan pas miran na ulici. Oni opušteno pored kuća i table jezerprasina ka džamiji granapu poljoprivrednoj apoteci. Po stubovima uslikani predstavnici političkih organizacija nasmješeni. I pod maskom odlučnosti jedan dvojica na dvatri zida. Na staklu kafane naljepljeno četripet delegata. Ispred pri kafi mlađi glasač zagledan u zaslon. Veli dvjesto sedamnaest ih s pravom glasa. Nasmiješi se kratko na pitanje o stanju po izlaznim anketama. Škola za neka druga vremena velika a oguljena. Ispred policajac ozbiljan u osmatranju sigurnosne situacije. Na ulazu u selo s južne strane nekoliko dječaka oko lopte. Tabla pokazuje ka sjeveroistoku kalinovik argud.
Ova bi tura valjala isto. Od tamo kroz planinu gdje rijetko ko ide preko Neretve zelene duboko ispod željeznog a oštećenog mosta dalje ovamo pa pravac dolje do jezera pa gore do Boraka i opet nizbrdo do voza.
Djeluje zatureno. Ko san za nas a mora za te odavde. Bježe bezobzirno.
Sad valjda dolje negdje u dubini Neretva.
Možda iza onih brda tamo dalje. Ne čuje se.
Po strani izgorene šume. Desno traka  minirano. Put širok i prazan. Zrak svjež prijatan. Inercije dovoljno za kočenje. Na zaslonu kratko pitanje.
Eo neka kuća.
Povješalo i ovdje delegate.
Evo Neretve. Sustigla nas.
Lijepa voda.
Desno iznad puta kuća sa stolovima ispred i oglašenim raftingom. Dvatri čamca naslonjena do garaže. Lijevo nekoliko zatvorenih vikendica. U mjestu most prodavnica kafana škola ispred koje glasača i auta. Rijeka sad desno od ceste. Oni u baštu ispod strehe iznad Neretve. Gore ponuđenih soba za turiste. Ispred vezovi za bicikle. Dvoje oko kafa s pametnim spravama prebacuju potiho pokoju riječ jedno drugom. Domaćica veselo prima narudžbu. Na zaslonima vijesti o izborima. Sunce iza oblaka. Dvije kafe u limenim džezvama a jedna u bijeloj šoljici. Mlijeko priloženo u crvenoj manjoj džezvi a šećer u staklenoj posudi. Trojica o školovanju obrazovanju deponijama činjenica slobodi čitanju kapitalizmu inovacijama poduzimanju hrabrosti prošlosti putevima djetinjstvu. Onda bicikle na auto pa pored rijeke ka zapadu. Dolje u dubini jezero. Oni o tome kako je ovdje bilo kad je bilo ratovanje pa razgraničenje. Lijevo prema putu što vijuga po strani ispod drveća. U nizini zeleno jezero dva sa dva kilometra u krugu teških brda. Oko vode kuća s crvenim krovovima.
Tamo je Šantića vila. I Aleksa dolazio gore s ove strane kuda ćemo mi sad. A blizu je živio pa i slikao kad se iz Pariza vratio i Lazar Drljača. Smatro se bogumilom pa mu stećak postavili kao spomenik. Inače su po legendi neki Austrijanac i neki Turčin odgovorni za puteve u dva carstva negdje ovdje sjedili i usaglasili da cesta s mora ubuduće ne ide ovuda nego dolje tada nepristupačnim kanjonom Neretve. Dotad se od Rimljana do Austrijanaca ovuda furalo s mora i na more. Bit će gore onih miljokaza. Ima dolje rimskih tragova u nekropoli.
Znači da je ovo stari a pravi pet ce.
Tu je. Onuda iz planinu pa blago nizbrdo pa uzbrdo i nizbrdo do Bijelog polja i očas puta na moru.
Odavde se more teško zamišlja.
Jugovina nanese miris nekad šumom.
Ono Prenj il Velež?
Prenj. Jedanest vrhova preko dvije hiljade metara su otamo skroz do tamo. To je Borašnica desno i ulaz u tu visoku dolinu. Eno tamo ona Zelena glava.
Strašan taj Prenj.
Sad treba tunel da ga probije kad se nakupi para.
Golema rupa će se kopati. A opet kap kad ovo sve vidiš.
Oni ispod stabala pogledujući u dubinu dolje i kosinu gore sve do neba. Plava strelica s oznakom Mostar i brojem kilometara i crtežom bicikla na maloj raskrsnici. Auto sporo s dvotočkašima na krovu i puno škripe uzbrdo serpentinama. U strani dvojica. Dolje im kamionet s drvima do ruba puta.
Ooopa.
Pazi da ne zakotrljaju odozgo.
Samo ćemo ih pomjeriti malo.
Eeeee. Kaaaakoo je?
Dobro je kako ste?
Auto s biciklima koji se ljuljaju u nosačima sporo dalje uzbrdo. Odozgo hjundaji džip sporo oprezno pa kroz prozor vozač ljubazno raspričano o stanju na putevima i nekom drugom kombiju odozdo. Prema Mostaru nema zime.
E eno ga. Prenj. Ono je obronak nad Mostarom. Vidi se druga strana iz grada. Eno Veleža. Nevesinje dalje lijevo.
Uuuu. Veliko sve.
Eno mehanizacija čeka da sutrapreksutra nastave.
E hajmo sad. Nije jaka kiša.
Samo pravo držite. Prije Rujišta malo penjanje. Ostalo je do Starog mosta i drangularnica u čaršiji sve nizbrdo.
Dvojica naprijed. Auto u čekanju na visoravni. Asfalt nov. Cesta poširoka s podzidom i mrežom desno. Planine ogromne u vijencima ispod posivjelog neba. Na cesti nikog.
Ovo ko Hindukuš našeg svijeta. Kao da nema kuda dalje. A običnim biciklom prođeš  dovoljno da osjetiš prošlost divljinu daljinu.
Jednom bi ako bude života trebalo ovuda sve do Nevesinja.
Što mu je čast svaka.
Dođe sve ljudsko malo pod ovim stijenama i daljinama.
Malo. Kiša.
Neka nas još malo.
Tamo južno zacrnilo dibidus. Treba mu dovde po sata bar.
Na zaslonu u ljubičastom pitanje pa poziv. Kiša provalila.
E. Čuješ me?
Dokle si?
Do kraja svijeta. Eto nas nazad.

Damir Ovčina

Privacy Policy​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​