Kroz podzemlje

Žohar, Rawi Hage, Buybook

Jedna od odličnih knjiga koje je Buybook objavio prevodeći romane savremene svjetske književnosti je i Žohar kanadskog Libanca Rawija Hagea.

Pocrtana naslovom veza s Kafkinim kukcem u kojeg se Gregor Samsa jednog jutra pretvorio, ne opterećuje knjigu niti je vodi u smjeru metatekstualnih prenemaganja. Rawi Hage, kojem je ovo drugi roman, piše snažno, duhovito, ubojito, potresno. Svijet u kojem se čovjek, tražeći izlaz povremeno pretvara u žohara, predočen je s puno života i umjetničke punoće. Libanski imigrant u Montrealu poslije pokušaja samoubistva ide na seanse kod psihijatrice. Ti dijalozi, koji se odmotavaju kroz cijeli tekst povezuju prošlost, prije dolaska u kanadsku hladnoću i socijalni stan, i sadašnjost. Kroz te duhovite, ironijom nabijene rečenice se odmotava i pripovjedačev život u svijetu rata i smiješna laž psihijatrijskog tretiranja imigranta koji je htio poraziti život koji za njega nije mario:

„Da li je bilo porodičnog nasilja?

Svuda je bilo nasilja.

Dobro. Ne zanima me rat. Zanima me vaše porodično stablo.

Da.

Šta da?

Da na pitanje o nasilju.

Ko je bio nasilan?

Djed je tukao babu kad bi se napio.

Vidjeli ste to?

Jednom.

Šta ste uradili?

Ništa, ukočio sam se. Bio sam dijete. Šta sam mogao uraditi?“ [1]

Kad se ne mora ispovijedati o  svojoj prošlosti- a ispovijeda se tako da nije najjasnije šta se i kako desilo, pripovjedač prenosi priče o drugima. Ono što mu nije jasno, što sluti o likovima istražuje tako da im se, kao žohar, uvuče u kuće. Kroz priče koje donose njemu slični, oni što su mučeni po svijetu došli u snijeg Quebeca noseći očaj,  slaže se niz dijelova u dinamičnu priču. Onaj koji pripovjeda nosi bijes, a taj njegov doživljaj svijeta oslobođa. Život tog čovjeka koji može i ne biti čovjek ali ne može se prestati boriti, makar kao drugo stvorenje, ne slama. Inteligentan i marginalan, ljude razotkriva u sekvencama koje bez napora grade uvjerljivu sliku i potucanja po Montrealu i mučenja po zatvorima Irana ili haos nasilja negdje na istočnom Mediteranu. Hage piše prije svega o onima koji su upoznali tugu. Ta ispovjed gorčine počinje prividnom nježnošću:

„ Zaljubljen sam u Shohreh.“ Ali u ovom tekstu nježnosti nema ni u sjećanjima na porodice ostale negdje na istoku. Roman je i posvećen prognanim prijateljima uz odličnu kletvu „ dabogda se vratili“- ta imigrantska tuga i iščašenost je i osnovni doživljaj kroz koji se gleda široki, hladni svijet. Ljudi došli u novi svijet ne žive i ne sanjaju snove nego preživljaju more. Ono što je te živote svelo na očaj ili masku, sve ideologije i ratovi, velike parole i bijeda stvarnosti nisu bitni osim kao ono što čini ljude i priče takvim kakvi jesu. Mizantrop na socijalnoj pomoći ohrabruje i pomaže sličnima da se nekako osvete za poniženja. On tako potiče i druge za koje život ne mari da makar sitnim krađama vrate udarce.

Dinamika dešavanja koja se motiviraju tako da se metamorfoza pripovjedača u kukca uklapa u logiku bijesa i osvete, rješenja tamo gdje rješenja i utjehe u stvarnosti nema, vodi priču od zaljubljivanja u Shohreh, preko ispovijedi u kojima se pozadina njegovog dolaska u taj hladni sjever gdje nije dozvoljeno ubijati, galamiti, pucati tek tako, odmotava nevoljko i crnohumorno, do  osvete za Shohreh. Sarkazam je doživljaj svijeta koji čovjeka žohara drži na površini. Istražujući pozadinu likova koji se ukazuju na pozornici teksta kakav je alžirski kafanski intelektualac i profesor, nervozni suicidalni cinik ulazi u njihove socijalne stanove i razotkriva svu tu bijedu pa i tužnu licemjernost. Nešto svog bijesa hoće prebaciti i na sebi slične, ali oni, osim Shohreh, taj bijes neće. Kao da ih to ih čini potpuno poraženim.

U restoranu u kojem neimenovani pripovjedač i protagonist radi kao potrčko, Shohreh će ugledati svog mučitelja i silovatelja iz zatvora u Iranu, sada kao trgovca oružjem. Čovjek koji mora postati i žohar da bi ostao čovjek, pomaže joj da se osveti:

„ Moja ljubavnica je oklijevala i njeni hici su promašili, njene suze su padale na pod. Kroz otvor na zidu kuhinje vidio sam je kako kleči ispruženih ruku, i čuo kako joj se glas mijenja. Onda sam vidio muškarca kako se ispravlja i popravlja kravatu. Vidio sam ga kako ponovo pruža ruku, i dok je ona oklijevala da puca, vidio sam tjelohranitelja kako joj grabi ruku i baca moju ljubavnicu preko drvenih stolova i praznih stolica… Gledao sam sve što se događa kao da se ne događa ovdje. Sve je bilo nijemo… Otišao sam do pulta i uzeo kuharev nož.

Tjelohranitelj je bio okrenut leđima. Zario sam nož u njegovu jetru…Upucao sam ga dva puta… Ispustio sam pištolj i vratio se u kuhinju. Gledao sam vodu koja je išla prema odvodu.

„ Onda sam zaplivao, a kada sam vidio list nošen talasima sapunjave vode, poput venecijanske gondole, popeo sam se na njega, zaplesao poput Ciganina, i usmjerio ga svojim sjanim krilima prema podzemlju.“ [2]

 

Pisati jednostavno, razumljivo i emotivno, Hage izgleda uspjeva bez napora. Živim slikama, inteligentnim cinizmom, britkim dijalozima, čvrsto postavljenom radnjom bez ijedne tek tako date rečenice, Hage piše roman koji je crna ali čovječna, razumljiva, napeta priča puna humora kao otpora grubosti života. Priča koju čitamo bez napora. Polazeći i od egzistencijalističkih pisaca i mučnog doživljaja svijeta, on i stvaračkom lahkoćom i onim što stavlja u pripovjedača nadilazi uzore i puku literarnu igru referencijalnosti. Snažna i potresna bez patetike i intelektualizma, oštra a pitka slika svijeta koja onog što je pripovjeda daje živog, toliko živog i snažnog da može uraditi što hoće pa makar to bilo i bježanje kroz kanalizaciju.

Hageov roman, napisan samouvjereno i snažno, ne potresa već oslobađa.

 

Damir Ovčina

 

[1] Žohar, str. 135

[2] Isto, str. 267

Privacy Policy​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​