Ljudi

Po krovnom rijetka kiša. Napolju malo vjetra. Na zaslonu najava pljuskova oko dva. U prtljažnik tek ruksak i veliki ceker ako ne i dva. Suzuki kod Vijećnice desno pa uz Miljacku uzbrdo kroz tunele. Kiša jače. Na žutocrvenoj pumpi pljusak. Tričetri auta u zaklon pod strehom. Šezdeset maraka goriva za dvadeset petšestsedam litara. Kroz kišu nalet hladnog zraka. Onda nezaustavljivo kroz rano poslijepodne miris juna. Lijevo napušteno građevinsko preduzeće. Oni na rakrsnici ka Mokrom pa dalje uz planinu na kojoj je onomad kad je bilo opasno carevo Slaviša Vajner nazvan Čiča s Romanije. On mu po pameti. Njegova, kaže legenda, silovita pravednost i poduzetnost. Proplanci široki. Borovi uz cestu do neba. Dolje negdje posivjele okućnice iza natruhle drvene ograde. Krave pod šumom. Kuća s nekim kao bizantskim detaljima i teniskim igralištem. Kiša. Jedanest ce na displeju. S radija utakmica. Brazil ko li i još neki. Prijem signala u naletima po ravnoj Romaniji. Na drugoj frekvenciji gluposti o turizmu. Voditeljica cvrkutavo isprazno lažno. Desno od ceste skoro napuštena kolonija drvenih nastambi u nizu. Na Sokocu desetak zgrada istih istijatih kao ce pet. Put desno pored pumpe pa dalje lijevo. Gore manastir. Lijevo pod proplankom u zaravni džamija. Desno u brdu u šumi manastir pored kojeg onomad prođoše tražeći put iz Žepe kroz otvrdnuli snijeg. Zavoji pa zaravan. Prohladno. Kiša jače po vjetrobranskom staklu. Devet stepen c na displeju. Han Pijesak samo što nije. Naslaganih balvana lijevo iza ograde. Teški kamioni na kapiji. Dvjetri oguljene zgrade desno i lijevo. Veliki krst u parku. Nad putem crvenoplavobijeli plakat sto vidovdana. Swift držeći dobro cestu proplancima blago na niže. Zimus ga na skoro istom mjestu magla usporila. Zavoji pa Vlasenica. Nevesela varoš. Tinejdžera grupa mladih kao njegov sin na zadnjem sjedištu desno pod slušalicama. Prema Zvorniku desno pa desno pa na niže sve do pred Miliće. Bio sumrak kad se prošlo ljeto s biciklima na nosačima a gotovim naslovom priče u glavi krenulo iz Potočara pa iza kamiona kroz te Miliće. Nad putem pisalo milićko ljeto. A ljeto tek bilo počelo. Činilo se dugo do beskraja a prijateljsko. Sad mu daleko. Prelomilo se između dva ljeta. Ravnijom cestom po kojoj teški kamioni s boksitom ka Skelanima troje u crvenom autu s nosačima za bicikle na sjever. Dječak da je taj motel po navigaciji na nekih devetnest minuta. Desno Bratunac Srebrenica a oni pravo. Jezero smeđe do ceste. Hotel Vidikovac ponuđen na bukingu a pomenut u nizu svjedočenja na samom zavoju. Ispred njega nekoliko zastava. Jedna i plavožuta. Gradić lijevo od puta. Zgrade nagurane. Nad žutim mostom s druge strane rijeke trobojna zastava. Crkva od betona s dva tornja nadvijena nad magistralom. Navigacija da je pravo još minut motel Laguna. Crvenkast objekt do rijeke. Unutra turisti iz dalekih azijskih zemalja. Konobar s njima oko cijene pokazane boce vina. Petnest eura. Za njih troje apartman dolje. Dvjesto šest. Nedovršena terasa prema nabujaloj Drini. Odsjaj popodnevnog sunca na sekund nad vodom. S druge strane rijeke i granice bijela starinska džamija. Apartman bez prozora na vani povelik. Dva kreveta prema televizoru a kauč i dvije fotelje ispred kupatila pa prolaz s kuhinjskim elementima i plakarom a još tamo bračni krevet i jedan na drugoj strani. I stolica. Na krevetima zelenobijela posteljina i bijeli ručnici. Veći srednji manji složeni kako treba. Sličan onom u Tuzli u septembru. I povod sličan. I svijet sličan. Troje uz bučnu i prometnu cestu pješke nazad južno ka varoši. Do rijeke šetalište. Drina široka. Kamion za autobusom ka granici sjeverno. Pod krovom na na cestu nabijenoj nelijepoj višekatnici trobojka. U prizemlju prostorije stranke s likom predsjednika države preko rijeke. On sav ozbiljan. Troje preko nekakvog ružnog parkinga ka centru. Usred kasabe povelika džamija. Oko nje kružni tok. Ulice na plavim tablama stiliziranim ćiriličnim slovima. Teški nazivi. Kralja onog pa patrijarha ovog pa kraljice one pa junaka guslarske pjesme ovog. Pitara kod Brankice. Kafana. Prodavnica sportske odjeće i obuće. Robna kuća. Časovničar. Obuća. Oni ka Tropicu. Trg pobjednika kanskog festivala s dva murala s glumcima. Taj što ih je stvorio ne pomenut ovdje. Džaba što je njegovom liku srce doslovce ostalo u Zvorniku jer nije uspio vidjeti oko sebe zagledan u Drinu kao u Vltavu. Pompezno a šuplje obrazloženje na ploči ispod imena trga. Pošta. Telekom s nekoliko androida u izlogu. Penzioner na klupi. Pripreme za gledanje utakmice u kafani do samoposluge. Troje bez sustezanja hljeba sira ajrana čokolade keksa čipsa dimljene piletine kisele vode u dvije besplatne kese pa nazad preko ceste bez prelaza za pješake. Prošlo pet. U sobi na teveu utakmica. Ajran voda hljeb čips narezana dimljena piletina na stolu. On na sebe juče kupljenu košulju. Troje autom do centra. Tamo kružnim tokom kroz kišu do nekog parkinga za marku i po. U dvorištu džamije nekoliko ljudi. Faiz mu srdačno toplo prijateljski o romanu. Drugi da je iz novina pa da bi s njim kratko kasnije. Mustafa iz Šefika Dorića, ulaz do samog aerodroma. Nekako mu blizak kolkogod rijetko viđen. Tu i Mile Stojić. Valjda tačno u dan prošle godine njegov prilog na radiju mu došo ko nagrada. Onu rečenicu izuzetno je djelo o našoj stvarnosti, o zločinu i fašizmu koji je duboko odredio naše poimanje svijeta, naše ljubavi i naše sudbine zapamtit će zauvijek. Onda glas glumca koji uvjerljivo prenosi njegove vlastite riječi. To ga razgalilo. I sad mu veliko. A pamti i o onu njegovu rečenicu o Šimiću, ko je jednom pročitao njegove pjesme Smrt i Ja ili Pjesmu jednom brijegu teško da će ih ikada zaboraviti. Štampane u knjizi što ju je iščitavo u teška vremena. I dosta rečenica iz novina. Onu da bi sad u kući I.A. u Z. sjedio Ratko Mladić da nije bilo A.I. Tamo i onda gdje je napisana iskala je hrabrosti poštenja obraza. Ovaj gradić gdje su sada skroooz dalek bio tome tada. I njima koji sad ovdje traže među ružnim zgradama skoro u tuđini neki dom omladine dok se varoš sprema za utakmicu. Eno ga. Kroz prolaz pa unutra. Na ulazu tabla pomogla vlada eresa. U predvorju nogomet na ekranu. Čovjek u crvenom dresu s četiri es. Ima i zastava. Oni kroz velika vrata. Tamo drugo. Iz zvučnika bosno moja divna mila. Dvije nane pod maramama. Nešto djece. Skoro puna sala. Efendija Muharemović naprijed pa i njemu da sjedne do bine. Na pozornici reklame pošte i telekoma. Prvo folklor. Muškarci i mladići pod fesovima i u prslucima preko bijelih košulja. Djevojke u dimijama i s onim nekim kapama. Desetak pjesnika gore. Faiz Softić između ostalog nadahnuto stihadva o šamiji na glavi svoje majke negdje nekako u vječnosti. Mustafa Zvizdić sažeto. Njegove pjesme o upaljenim svjetlima na aerodromskoj pisti i spikerici koja na arapskom najavljuje let dok njegov otac odlazi na nebo nerijetko se sjeti. Mile Stojić o sjećanju na riječi i doba svoje babe Milice. To dobro upakovano. Njemu kroz glavu kako bi on lično ovo sve sastavio. Pa mu ideja da je moglo pun autobusdva publike za dosta malo para iz Sarajeva dovest. A ta publika da su ko malo viđeniji među ostalima. Da je neki glumac. Možda Josip Pejaković. Pa studenti književnosti historije glume režije. Muzičari. Što ne bi jednu na akustičnoj gitari odsviro Dino Šaran. Možda onu penicilin napada frižider vrijeme prolazi. Ili onu u ovom svijetu u ovom prokletom svijetu…bademova mast ispod prozora. Da je među gledaocima lično Milan Pavlović kad već Nada Đurevska hoda po onom svijetu ko po Koševskom Brdu i pijaci pod mostom na Ciglanama a Zoran Bečić u vječnosti vozi corsu ko niz Kralja Tomislava nekad al tamo se ne kvari. Skoro ko swift. Pa neka voditeljica s enjedan il dvijetri s hajata ako još ima hajat. Da su gledoci uvježbani šta da rade i kako da doprinesu zanimljivosti poticajnosti neobičnosti. Da se ta prisutnost desetak pisaca okrene u spektakl. Da se priča o poduzetništvu umjetnosti radosti ljetu. Husein mu par ohrabrujućih riječi. Najave ga. Mirsad Kunić što je nekad bio na studiju s njim pročita obrazloženje. On na pozornicu. Efendija mu plaketu i kovertu. Tad mu kroz glavu da mu košulja juče kupljena u cezarsu jako jako liči na njega samog u ovoj situaciji. U mikrofon da mu se činilo u djetinjstvu da je književnost oruđe seljaka. Da je htio uhvatiti jednu sliku pišući pjesmu od tristo pedeset vordovih strana a da mu se život sam namjestio kao građa oko te slike na tom mjestu. Da je književnost alat za spas od bezveznosti gorčine ispraznosti što ih život baca na nas. Još jedna tačka folklora. Na stepenicama na izlazu novinar Stava o nagradama pozivajući se na Borhesa pa on o akademskom ogađivanju književnosti koje se nesmiljeno i besramno provodi za budžetske pare od divizije netalentiranih a nerijetko zlih babaca. I kod nas a i tamo po svjetovima. Književnost je, ponovi sebi pa i drugima, prije i poslije svega umjetnost. Racionalna i proračunata ali jedino i samo umjetnost kroz koju može sve drugo i koja sve drugo uzima ako joj može valjat. Drugo je drugo. Kiša. Oni kratko ulicom pa na magistralu. U motelu njoj ti razmješteni kreveti i povod i tren kao onaj u Tuzli dok je još njihov mali svijet živio bezbrižno ne videći smrt što dolazi u blizinu i zauvijek odnosi cjelinu svijeta dođe previše za povratak na večeru. Gore pisci oko dugog stola. Efendija Muharemović da je devedeset druge dva dana prije njihovog otimanja gradića uspio izbjeć. Oko dvije hiljade ljudi pobijeno uključujući i one što su se devedesetdrugetreće uspjeli dokopat Srebrenice. Tuzle i Kladnja devedeset pete mnogi nisu. Domaći zagledani u utakmicu. Smuđ blitva krompir kriška limuna na tanjiru. Drina zasvjetluca u mraku. On u priču s dvojicom pjesnika iz Crne Gore. Njegov dječak u svojoj poslovičnoj odmjerenosti i naglašenoj pristojnosti. Na ekranu više stolova neki u kontru pa nekako crnobijelu loptu pored golmana. Onda zadovoljno neki znak. Domaći šutljivi.
Na petoinčnom zaslonu pitanja poslana iz Zagreba. Magdalena u potpisu. Na prvo uhvati ritam i kao da otvori prostor za ono njemu blisko. To blisko mu dođe jako i razumljivo. Kraće mu jače. Pa drugo što duže to više u ritmu i s jačim ubrzanjem. Odgovori mu dragi. Ono pitanje kao zaključak da mu je roman ogromna narativna pjesma s ponavljanjima mu čekan i čekan. Sad dočekan. Na povod o čitanju on rado i dugo. Na ono o likovima da je njegovom pripovjedaču ta za koju Magdalena pita bila neizbježna pa i neodoljiva a ona druga jedna dugo neprimjećena a ispala poticajna. Kasnije poslano pitanje kao nabačena lopta pa na njega da bi tu s onog tamo prvog sprata njegovom liku neodoljivu sad evo i on lično zagrlio. Ono da skoro zaplače nad likovima koji takvi nikad nisu ni postojali ne napiše jer više ni ne vjeruje da baš nisu postojali. To mu za voleja da mu je duša vlastite priče bila skrivena i da ju je morao pažljivo tražiti. Da se s likovima uspijeva jedino s poštovanjem prema njihovoj slobodi. Da je to i opći princip svijeta i da to otvara priliku za znanje i poduzetnost pa i pravednost i snagu. Bez nje ni likovi ni ljudi ne mogu. Da je to nekako nevjerovatno rijetko prepoznato. Opet u pitanja. Zadovoljno u ono da je roman kao oblik širok pa i sveobuhvatan a pod vlašću jednog čovjeka. Bez paremarke početnog ulaganja a može petsto ako ne i hiljadu godina dobacit. Pa zadubljeno u preostalih zadnjih par strana knjige na zaslonu snještene iza narandžastobijele ikone s dječakom s knjigom pod drvetom. Na tim stranama ispod naslova Everyman glavni lik gledajući i oplakujući silne i obične smrti oko sebe dok je kretao na aerodrom bez prethodnog plana usputno na groblje gdje su mu roditelji negdje u Newarku gdje li. Tamo s grobarom u priču. Taj mu smireni pregalac posvećenik svog posla detaljno sve o kopanju dubini trajanju i svom duuugom iskustvu u tom. Jeste i te grobove za koje pita on je iskopo. Sin mu je od pomoći u poslu. Jači je. Doće kasnije. Žena im donosi ručak. Primio je naknadu tada pa se nećka oko dvije ponuđene mu novčanice. Smirenost tog čovjeka mu nadahnujuća poslije svih smrti prijatelja, poznanika, žena koje je znao i volio i ljudi s kojima je radio, ljudi s kojima je odrastao u višestruko razvedenog uspješnog dizajnera a neuspješnog slikara što bratu zavidi na zdravlju a vlastiti ga sinovi decenijama osuđuju i izbjegavaju. Phillip Roth. Na pameti mu nerijetko dok sa svoje fotelje pogledava kroz prozore ka Grdonju pa dalje zapadno sve do istočnih padina Trebevića i kad je snijega i kiše i kad je sunce u svojoj silini zapadnije pa je bolje s roletnama srolanim gore. Eno mu petšest knjiga na njegovoj bijeloj polici. Zimus mu ko naručen onaj razgovor s njim u New York Timesu s tričetri crnobijele fotke. Na jednoj s pogledom prema sagovorniku. Na drugoj uhvaćen u prolazu. Na trećoj zagledan kroz prozor. Njegova starost uzorna. Njegove knjige kojima se opsjednuto bavio valjda šezdeset godina mjera mogućnosti. I ovaj mu do neki dan nepoznati Everyman svjež i dubok. Rečenice izbrušene. Taj naslov mu otvori da naslov priče o njemu bude Svako. Pa Svi. Pa Svaki čovjek. Onda Svi ljudi. Pa Ljudi. To ljudi u genitivu veza s onim što ga je dovelo u tu sobu do Drine. To i od ljuudii pročitano na poticaj ukazan kod semafora kad je ugledao lik iz svoje nenapisane priče otvorilo naslov i srž ako ne i dušu njegove knjige. Uvrh otvorenog dokumenta s plavim okvirom on palčevima po zaslonu Ljudi.
Damir Ovčina

Privacy Policy​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​