Mars

S preslikom Hegedušićevog uprizorenja vješanja za ruke zagorskih seljaka zbog neposluha, s ljubičastim seoskim krovom u pozadini na tvrdoj naslovnici u smeđem regalu u kući u kojoj sam odrastao, bio i Hrvatski bog Mars. Eno ga i dandanas na skoro istom mjestu u skoro istoj kući. Privlačio me naslov i kratak opis izdvojen na žućkastoj korici na zavirivanje u te priče. Bilo ljeto, osamdeset devete prije nego osamdeset osme, kad me jedna od tih novela puna muke nasmijavala opisom nekog satnika u pokušaju discipliniranja i motiviranja nevoljnika za borbu u slavu cara i kralja kao rijetko što pročitano prije i poslije. Ohrabrilo me da čitam misleći koliko je taj pisac pročitao pa i da zamišljam neku svoju knjigu. Pa i povod zbog kojeg ovo pišem. Onaj Čovjek osuđen na smrt odštampan na mekim crnim koricama njegove sabrane poezije u izdanju Oslobođenja i sad mi u pameti. I u smeđezeleno ukoričene Zastave, drugu, treću i četvrtu češće negoli prvu i petu knjigu, nekad dohvatim s bijele police u svojoj kući pokušavajući opet na tren osjetiti svijet onako kako sam ga osjećao devedeset četvrte kad sam ih čitao sklanjajući se u tu atmosferu. Teško je poslije onakvih rečenica zaboraviti tu snagu i samouvjerenost a ne vidjeti nesmirenost jednog fanatičnog rada. Taj, kako je sebe Josipu Vaništi opisao pred smrt ogrnut vojničkom dekom, političar jednog malog naroda, od onih je koji nas oslobađaju potrebe za prosječnošću. A to je što književnost hoće. Čitati da bi se shvatilo, opisivati da bi se mijenjalo.

Damir Ovčina

Privacy Policy​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​