Najljepša priča svijeta

Policajac ozbiljno znakom da se skrene na proširenje prema pumpi. Prezime mu na lijevoj strani plave jakne. Pod kapom.
Jel ovo čvrsto? Djeluje ko babin zub.
Ko Željina odbrana osamdesetih.
E onda dobro. Bicikli vaši?
Naši. Tuđe nećemo, svoje ne damo.
Oprema?
Uredna.
Sačekajte.
On s dozvolama ka svom autu. Iza zaustavilo traktor. Do pumpe na zgradi s fasadnim ciglama ispisano visoka škola za uslužni biznis.
Da nam diplome ne odštampa dok čekamo.
Moglo bi vala. Makar za bačelore.
Nea profesora danas. Preksutra će po kajmak i troškove.
Jazuk. Moglo se i danas steći kakve kvalifikacije.
Eo ga.
Bio jedan u Pofalićima s tim prezimenom. Sedamdeset peto godište. Rijetko prezime. Neobično.
Ja sedamdeset treće.
Sretno bilo.
Uzdravlje.
Put dalje lijevo. Na zaslonu da je šest stepeni. Nebo sivoplavo. Sunce samouvjereno između nadirućih oblaka iza leđa. Desno skupina drvenih baraka.
Uuu. Šta je ono? Ko gulag.
Valjda izbjegličko nešto.
Uuu.
U cijeloj Bosni punoj svega ovako nešto teško vidjet.
Čini se da je napušteno.
Lijevo. E to. Onomad siđosmo tamo negdje. Ko da je još naprijed bilo.
Još još.
Zatvorena žuta pumpa. Lijevo pod brdom džamija. Desno tabla za manastir gore u brdima. Borovi visoki. Uz cestu žena oko drva. Audi s novosadskim oznakama nervozno naprijed. S radija vijesti o ničemu. Vrijeme promjenjivo oblačno. Noćas kiša.
Jesi kreno? Haj. Nazvat ću te još.
Nije još. Do samog gradića pa na ulazu tamo negdje.
Nešto je žuto bilo, ograda nekakva.
Prođe se iza zgrada pa dalje lijevo pa desno.
I ovo pokazuje još kilometar i po.
Kamion s oznakom firme iz Viteza uporno ubrzava na slobodnim komadima za pretjecanje. Bjelkasta buba iz sedamdesetih pokušava proći pa se vraća s uredno uključenim žmigavcem.
Eo.
Jest jest.
Lijevo sad.
To.
Uuuu. Šta je ovo, Murate Šabane.
Jarane. Gledaj.
Eej.
Uh.
Cesta poslije table iza zgrada. Balkoni natovareni obesmisleni zastaklanjeni. Zidovi oguljeni. Cjepanice u drvarnicama preko ulice ispod balkona do stepenica. Dalje tri nebodera preko puta. Na svakom nešto u sredini u boji. Plavi crveni narandžasti. Drvarnice povezane katancima. Dvojica sijeku do ulice pa se pomaknu zagledajući u auto s biciklima. Isplavljeli dijelovi na zgradi više ulice.
Tamo tamo.
To je. Sad prva desno pa dalje naprijed ima jedna lijevo ali nije prva nego druga.
Idem ja onda naprijed.
Haj.
E eto.
Dođite.
Doćemo dođite.
Crveni auto tiho naprijed. Zrak svjež. Oni jakne zakopčaju a kapuljače navuku. Tamnožuta crvena ljubičasta narandžasta zelena smeđa po obroncima. Sivo nebo. Zima u zraku. Po cesti lišće. Crvena fabija ka istoku. Ogromne krošnje do drvene kuće. Desno neka šumarija iz koje dim. Parkiranih auta ispred. Potok do ceste. Put pod asfaltom poširok. Strana oštra lijevo poslije kuća. Žena s tri krave. Jedna se uznemirila.
Polako polako.
Siđite vi s toga. E tako. Hajmo polako.
Dobar dan.
Dobar dan. Jeste se umorili?
Dobro je. Slušaju li krave?
Eh. Ima posla oko njih.
Nemojte je tim.
Neće joj ništa bit. Ko bi s njima na kraj bez ovog izašo.
Lijevo petšest praznjikavih kuća iza ograda desetak metara od puta. Nišani naprijed. Po stubovima plakati s tri boje i slikama. Jedan u bijeloj majici. Snaga, poručuje. Jedan ozbiljan poziva se na to svoje kao na kuću. Još ih nekoliko sličnih iskrivljenih lica s istim bojama po izbjedjelim plakatima po uskim banderama i na oglasnoj ploči. Dalje strmija strana lijevo a proplanci iza bodljikave žice ispod tamnog neba desno. Potok žustar do puta. Miris snijega u zraku. Na oznaku za dodatak poruci pa sliku svijeta ispred bicikla lijevom rukom pa je u daljinu. Obavijest se ispiše u sekundi ispod nje da je isporučena pa i viđena.
Kao da će svaki čas zabijeliti.
Ovo Bosna što je ne znamo. Očas posla zamislit da smo ovdje negdje išli u školu pa skakali po snijegu i zamišljali svijet iza brda.
Vjeverica hitro uzbrdo. Suzuki do puta. Tabla da je preko mostića negdje gdje se ne vidi Podžeplje. Bicikli dalje desno. Zrak hladan. Na zaslonu h plus pa tri ge pa ha plus. Poruka u ljubičastom iz daljine. Odgovor s lokalitetom brzo dobije oznaku isporučenog pa viđenog.
Upadamo u hladan zrak valjda kad pedalamo ka sjeveru pa u topliji kad se put okrene na ove druge nesjeverne strane. Ko da je zima iza brda gore lijevo.
Eno swifta.
Fakat.
Autu na rubu puta. Dolje bučan potok između drveća. Lijevo oštra strana. Crni spomenik s četrdesetak imena ispisanih ćirilicom. Do ceste tri drvena stola. Iza njih pobacanog plastičnog cvijeća. U mramoru datum iz ljeta devedeset druge. U potpisu boračke organizacije dvije opštine. Pritisne desni ugao na zaslonu. Dječak se javlja mirno. Sad je kod fakulteta. Filozofskog. Sve uredu. Do sedam i deset. Vježbo je. Haj ćao.
Ova peciva nekakva dobro mekana.
Aha.
Ukusno.
Eo rum pločice.
Ko da su kamionima krenuli.
Jesam li negdje čuo pročito da su bili transporteri šta li. Valjda ih balvanima odozgo blokirali.
Pola jedan. Dvanaestak do cilja.
Stiću vas ja.
Bicikli dalje blago uzbrdo. Dolje potok brzo ka istoku. Krivina pa penjanje. Napola uspona desno bijeli spomenik. Iznad njega zvanična državna zastava. Bijeli u obliku trokuta s imenima na dvije a posvetom borcima na dužoj strani. Isti datum kao i na donjem crnom memorijalu. Preko ceste dva nišana iza ograde. Zastava s ljiljanima. Po strani iznad borovi i listopadno. Zelena ljubičasta crna smeđa tamnožuta. Prohladno. Sunce daleko desno iza brda. Bicikli sporije dalje.
Ja u prvoj.
U prvoj smo znači i ja i ti.
Čini se da je tako.
Nema još puno.
Eno lijevo pa malo.
Sad će tabla gdje kaže lijevo Veliki Žep. Il je Zlovrh.
Čuj Zlovrh.
Zlovrh.
Ima ono kod Mešenzija.
Meščini da je u onom nizu Zloselo Čemerno i slično.
Ko da jest.
Mada ga je tu zacrnio a prešećerio. A sav je takav. Duša mu bilo kakve sladunjavosti definicija patetike, sve se čini sad će u kič teški. Al ga provuče. Sa svakim se skoro i danas onaj njegov prije pedeset godina objavljen roman može potrkat.
Šta bi ovaj narod da ni tu priču nema.
Vjerojatno ju je sastavio ne znajući do kraja šta piše.
Eno.
Kuća lijevo bliže a desno dalje. Iz nje neka buka kao radio stanica. Do ceste žena pod maramom oko nečega.
Merhaba.
Merhaba i vama. Jeste se umorili?
Kako ste vi?
Evo, vala. Dobro je. Vi malo sportski? Odakle idete?
Od Han Pijeska. Ima li puno do mosta?
Devet kilometara do škole. Znam tačno kad su nam djeca išla. Nizastranu haman sve.
Nema više djece za školu ovdje?
Nema. Ljeti bude pa svi negdje nazad. Teško je ovdje.
Sad će onaj put lijevo uzbrdo?
Vi nastavljate desno. Ima tabla.
Može li se do Srebrenice lijevo?
Može. Eno oni ljudi tamo iz one kuće stalno idu. Maloprije došli.
Običnim autom?
Vala običnim.
Preko Zlovrha?
Jes. Luka pa dalje. Daleko vam je biciklima.
Drugi ćemo put. Fala.
Sretno vam.
Gore tabla Zlovrh lijevo prema planini a druga do nje Žepa dolje desno. Otvorili se proplanci desno. Nebo svjetlije ka istoku. Po stranama poneki krov u daljini. Zeleno sivo smeđe ljubičasto crno po planinama i vrgovima koji zatvaraju. Swift desno ispred kuće sa stolom do ograde. Domaćin u sivom prsluku.
Hoće li?
Dobro je kako ste. Jeste se umorili?
Može gore do Srebrenice?
Idu idu.
Ono tamo desno prema Rogatici?
Jest. Ono što se malo krovovi vide su Laze. S one strane kanjona. Mora se dolje do Žepe pa uzastranu lagano. Nema više niko.
Evo tamo neki dim.
Obiđu pokupe. Neće niko zimovat gore.
Kolko je ljudi sve skupa u ovim selima?
Možda sto. Pedeset prije. Do prije par godina bilo troje u školi odavde. Sad nijedno. Otišli negdje u Sarajevo. I ja samo dođem onako. Ispod ova kuća mi drug bio. Umro s pedeset pet. A skupa smo pravili. Šta ćeš.
Nema ni njihovih sela ovuda?
Ima jedno dalje prema Srebrenici. A odakle ste došli pa dalje gore skoro sve do Rogatice vamo a do na Drinu tamo i do pred Srebrenicu sve naša mjesta i sela bila. Nema, malo se vratilo.
Kolko je do Srebrenice?
Imaš petšest kilometara uzastranu pa malo makadama i jedno triest do grada. Sve nizastranu. Prođeš Luku pa ima ona policija pilana pa dalje lagano. Na drugu stranu do Rogatice četeres odozdo od škole.
A do Višegrada niz rijeku ne može?
Da te neko čamcem prebaci jedan dio. Drugačije ne ide. Otkad je jezero. Eno ona na kraju vidika planina to je već Srbija. Mislim da je Priboj iza.
Nema neka firma, poljoprivreda nešto?
Vidjet ćete dolje dalje Žepa inženjering piše. Počeo je Žućo bio i fabriku zdrave hrane. Sad samo betoni ostali, vidi se. Umro. On je i ovaj put asfaltiro skroz do Han Pijeska. Nema više ljudi koji mogu i hoće nešto ovdje.
Da.
Tako došlo.
Dobro. Sretan ostanak.
Sretno vama bilo.
Auto naprijed. Bicikli pod kočnicama dalje. Zatvorenih manjih kuća desno pa lijevo. Na jednoj katanac. Gore više puta nešto kao limena trafika. Iza stakala zavjese. U daljini ovaca. Pas svezan oštro na njih. Lišća po putu. Mirno. Oblaci gušći nad planinom zapadno. U daljini džamija. Iza nje dim. Odozdo četiri krave. Vodič ih oštro zaustavlja.
Bolje da siđete. Da je vo, ne bi vam preporučio prolazak. Eha.
Hajmo.
Malo škripe kočnice.
Polako.
Jedan i petnest.
Taman.
Put nizbrdo lijevo pa desno. Iza ograde spomenik ubijenim i nestalim iz sela Čavčići devedeset druge. Pedesetak imena. Žena četiri pet. Dva puta ista imena i prezimena a različita manjim slovima navedena imena očeva. Toplije i prostranije. Tabla Žepa.
Stani da slikamo.
E to.
Ko da smo daleko. Na samom kraju. I ova bi ti se priča mogla zvati Kraj svijeta.
Valahi bi. Došli smo svijetu iza leđa.
Ima i neke pitomosti u ovoj daljini skoro divljini.
Ono dolje sve?
To je.
Dolje džamija. Jedna društvena zgrada spaljena. Jedna prazna. Žena pere veš na perilištu do spomenika. Na tabli do kapije ispisano datuma brojeva pridjeva činjenica. Četristo pedeset sedam poginulih. Žena digne pogled od hladne i bučne vode.
Jeste se umorili?
Navikla.
Mora se tako?
Ima vode ali mi kuća iznad rezervoara pa zapinje pritisak. Bože zdravlja. Polako. Jeste se vi umorili?
Evo pomalo. Uzdravlje vam.
Prijatno.
Ko da je ono škola.
Nema ni to petero đaka. Časovi rano završeni.
Ispod staze željezna konstrukcija. Kao da je bila proizvodnja. Dalje nova drvena kuća. Do nje stara sa starom perilicom ispred. Čovjek proviri iza ograde. Rashodovan pickup s holandskim tablama gore. Kula nad svim. Tamna visoka. Dolje žustra velika zelena voda. Ode na istok.
Ova kula još pojačava filing ko da smo u gospodaru prstenova.
Vala.
Ćuprija. Ispod nje skela. Trojicačetvorica na njoj. Postavljaju daske. Agregat do mosta drnda. Otvoren bijeli kombi. U njemu hljeba konzervi alata. Jedan se odozgo nadvikuje. Bijeli polo s naljepnicom neimari.ba ode prema mjestu. Vozač dobaci zdravo. U dubini ispod mosta zelena bučna voda. Naprijed pitomija. Dalje divljije. Tabla o premještanju na ovo mjesto šezdeset sedme kad se pravila centrala. Druga o tome kad je pravljeno kako i zašto. Poslije mosta staza negdje gore gdje nema ništa.
To je.
Napuklina negdje.
Vješto je napiso Mešenzi o Andriću. Samo da je to, vrijedilo bi života.
Kako ono?
Kaže, cjelovita misao o životu. Jedna od najljepših priča cjelokupne svjetske književnosti. Samo dobro pametan pisac smije drugom sličnom iz sličnog svijeta priznat da je veliki.
Vala jest. Veliki vezir Jusuf. U ćutanju sigurnost. To mu je vjerojatno kao skica bilo za Ćupriju.
Sve. Uspjeh neuspjeh porijeklo čežnju zebnju historiju muku nadu strah život smrt pomalo uhvatio.
Odakle li je on prišo ako je i dolazio ikako?
Ima ono na kraju da sjedi na mostu u ljetnjem danu. Vjerojatno s one ćuprije do ove nekako pješke, zamišljam. Tuda je glavni koridor davno bio. Bio pa prošo. Samo će priča ostat. Što je vješto napisano pobjeđuje. I ćuprija prođe, priča ostaje.
Što jest jest.
Priče su alati za život.
Ovaj njihov alat dolje bučan.
Damir Ovčina

Privacy Policy​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​