Očevi

Kad su nestali očevi u potištenosti i samosažaljenju tokom i poslije rata, djeca se pogubila u bespućima djetinjstva i mladosti. Takvo je možda ishodište priče prvog romana Amile Kahrović Posavljak naslova Smrtova djeca. Težak naslov. U drugom romanu ta težina naslova i iskustva stasavanja po socijalističkim zgradama u doba iščezavanja tog a nemanja novog ekonomskog okvira društva zgnječenog ratom i nesnalaženjem ostala. Dvoje iz dvije rodbinski povezane porodice približe se unatoč toj rodbini pa ih sirotinja udalji. Udalji ih zaturenost jednog oca. I nezainteresiranost drugog. Sreća i da ih nešto razdvoji jer bi ta nepromišljenost očajničke privlačnosti u skučenosti produžila nevolju. I vrijeme u kojem ne znaju šta će sa sobom i sami nenačitani i bezvoljni. Porodice slabe. Društvo još ošamućeno ratom pa sad siromaštvom i kojekakvim nepravdama a najviše, čini se, nedoraslošću očeva u porodicama i brigade plaćenih rješavača problema naroda što nisu riješili ništa al su stvorili sijaset novih nevolja u sjeni kojih se odvijaju životi koje Amila osvjetljava iznutra. U interludiju skicira prošlost familije u doba koje je odredilo iskustva ljudi rođenih osamdesetih.  Roman o zbunjenosti i nemoći da se živi. Da se i nasluti sebe i svijet oko sebe. Napisan detaljnim prikazom kroz ispovijesti tih pogubljenih omladinaca koji se batrgaju u jednoj usiljenoj i očajnoj poluvezi u okruženju koje ih ne vadi iz bezveznosti. U toj onespokojavajućoj atmosferi dvoje mladih gubitnika okruženih starijim gubitnicima koje vode profesionalni gubitnici u zajednički poraz pred jednostavnim neprijateljem, siromaštvom i čamotinjom. Amila podsjeća na mučninu sazrijevanja i nesnalaženja u nedavnom vremenu samosažaljenja i čekanja da nam neko nepoznat riješi neprepoznate probleme. Njen roman naslova Izvedeni iz kičmi govoreći detaljno i ozbiljno o dvoje zaturenih smušenjaka u sivom i tuđem Sarajevu devedesetih ne pominjući izravno osuđuje tu nemoć da se živi vedro i sretno. Da se oslobodi učmalosti, samosažaljenja, čekanja, straha, pretjeranosti, bezveznosti, nepažnje i bezvoljnosti. Tereta koje čovjek ipak rijetko sam iz sebe može nadvladati. Bez poticaja književnosti teško može i prepoznati. Ovaj roman slikama te ozbiljne neozbiljnosti očeva i skrušene beskorisnosti majki koliko i naivnog prepuštanja mladih bezveznosti, potiče da se bježi od takvih mogućnosti da život samelje prije prave borbe. A to je što književnost hoće. Osvijetliti pričom da se spasimo pameću. Jer nema nikog da nam pomogne.  

Damir Ovčina