Papiri da se vrate

Snijega u ostacima. Jugovina. Klima nad vratima na dvadeset dva bez napora hladnjikav zrak pun čestica ćumura i dizela s malo struje u topao pročišćen po stanu. Šesnestogodišnjak sa slušalicama na zelenom kauču. Večeras bez tenisa. Pod temperaturom. Ona već skoro u snu ispod dvije deke okrenuta prema petoinčnom zaslonu naslonjenom na okruglu kutijicu. Prvi februar. Spuštene roletne. S ulice auto. Tamo na brdu prekoputa od danas pa dok se mrtvi ne dignu iz grobova i živa zakopana djevojčica ne bude pitana zbog kojih je grijeha ubijena i Zdravko Grebo. Na internetu slika fudbalera u Veležovim trenerkama oko njegovog kovčega. Njemu u pameti rano jutro skoro zora s proljeća devedeset pete u kojem ova što sad u snu sluša ruski s njim ka Ciglanama na Zid. Gore na rubu najviše police prve do prozora sobe u kojoj na drugom kraju sjedi na fotelji dvije Poperove knjige kupljene u Titovoj nekad devedeset šeste ili sedme na ljeto. Izdavač bio Zid. Na zaslonu ispred njega debeli roman iz devedeset osme. Njegov pisac mu skoro svakodnevno na pameti dok pogledava kroz svoje prozore ka rubovima Trebevića i Romanije. Roman od detalja Newarka. Neki Swede Levov raspravlja s kćerkom što se odmetnula od svijeta da ispravi zamišljene nepravde pa bombom ubila troječetvero slučajno zatečenih nekad šezdeset osme. Rođena u bogatstvu. Kompleksi je neki uništili. Do ove knjige na zaslonu jutros kupljena Nema prijatelja do planine. Tu Kurd iz Irana Behrouz Boochami o zatvoru na otoku zatočen valjda zbog pokušaja ulaska u Australiju već šest godina. Roman mu sad nagrađen baš tamo u Australiji sa sto hiljada dolara. Ovaj računa da će od dvadeset dolara jutros poslanih Amazonu za tu knjigu u kindle formatu makar tri volšebno stić do Kurda već nekako oslobođenog. Napisan na farsiju pa poslan u običnim esemesovima. Desno od njega Gilderov Život poslije Googla a ispod dobro napisana a naporna i napadno siva Sluškinjina priča. Nula jedan Petera Thiela što hvali poduzetništvo a kudi škole opisujući kako je zaradio stotine miliona ako nije i milijardu ljekovita. Kroz nju gledan naš svijet propisa inspekcija poreza javnih preduzeća državnih bolnica i škola kao sudnica a fakulteta kao fotokopirnica dirljivo smiješan u svojoj ozbiljnosti. Ni Thiel a nema ih puno ko on ne može između korica svom svojom nadahnjujućom pameću i uspjehom ni blizu Rothu. Jednostavna životnost kroz koju Roth skoro neprimjetnim trikovima otvara likove i svijet u valjda svakoj njegovoj knjizi nanovo zateče. Do osamdesete nije stao. Skoro godinu zna ima li Boga. Njegove knjige trajat će bar kolko bi navodno trebo trajat dobro ukoričen valjan papir. Šesto godina. Evo juče ujutro mu to kroz pamet dok upisuje privremene šifre da ponovo registruje svoju aplikaciju za čitanje pa jedva uspije. Onda mu dalo da ponovo skine na umorni telefon bez poklopca svojih četrdesetak ovakvih knjiga. A jutros to opet radi u sekundi i Kurdova priča poslana s otoka iza žice doleti do njega ovdje na fotelju u rano jutro u sekundi ispisujući i tako pohvalu slobodi i prosvjećenosti koja je uprkos svim zatvorima sudovima školama pomjerila čovjeka naprijed. Tamo gdje može bolje i više. U pamet mu da mu je priča proljetos došla sama na kapiju a nije je tad vidio. Sad je vidi.
Sunce visoko a okolo plavo bez kraja. Ljeto u zraku. Pred školom crveni taksi. Iz njega stariji čovjek oslanjajući se na štap. U licu mlad. Onakav skoro ko na slikama i snimcima iz vremena napuštanja jugoslovenskog centralnog komiteta i zidanja Zida. Zdravko Grebo. Nema vijetnamke na njemu. Četrdesetčetverogodišnjak ko iz busije dok Grebo oprezno kroz žutu kapiju sinoć je na Ilidži izgubljena crna kožna torba molim poštenog pronalazača da sve što smatra vrijednim zadrži samo da mi papire vrati. Profesor međunarodnog prava mu malo zatečen otkud se toga sjećaš. Ovaj da kako se neće sjećati. U ta vremena kad je taj džingl puštan ova ulica ka Ilidži bila daleko a sama Ilidža na Marsu. Profesor onda s njim u zgradu govoreći izvini više ne razaznajem lica a ljudi se ljute zbog tog ne znajući da ne vidim. On da njega svako ne zna a ni nema šta naročito znati pa ga isprati niz hodnik do traženog mjesta pozivajući na kafu. Profesor da će doć. U kancelariji on korisnici ureda i nekadašnjoj studentici sarajevskog Pravnog fakulteta da će sad ovdje banut nikad nikad nikad nikad neš pogodit ko. Ko? Onaj što je onomad zijanio na Ilidži torbu. Grebo? Grebo. Dvadesetak minuta kasnije niz hodnik ooznati Veležovac oslonjajući se na štap. Prvi šef bosanskog otvorenog društva na stolicu do zida pa onda troje o Zidu. Pravu. Mostaru. Degeneraciji makule od koje više ne vidiš ni ljude ni slova. O penziji. On da nađe mjesto u svom romanu na kojem glavni lik sakriven u Lenjinovoj dva kilometra od Ciglana a ko da je s onog svijeta sluša džingl u kojem predratni Grebo moli pronalazača da mu papire vrati a sve drugo zadrži. Vedar. Sat ko minut. Pred školom crveni taksi. Grebo ulazeći da će doći s knjigom da mu je domaćin potpiše. Proljeće dvije hiljade osamneste.
Damir Ovčina

Privacy Policy​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​