Prije crvenog džina

Motorni čamac sporo kroz veliku vodu ispod ogromnog drveća. Rijeka u džungli daleko i duboko u tami. Na pristaništu leševa povješanih po drveću. Srce tame. Na kamenim ogromnim kipovima djece i naroda kosih očiju u dijelovima odjeće. Kalašnjikova i i em šesnestki po rukama uznemirenih domorodaca. Martin Sheen zagledan u to zločinačko ludilo u prašumi u pratnji zemljaka fotografa zanesenog glavnokomandujućim te odmetnute idolatrije, američkim pukovnikom čiste biografije, zaneseno ponavlja pukovnikovo recitiranje Yejtsa. Tako eto skončava svijet. S cvilenjem a ne s praskom. U tom mraku fikcijom proširenog ludila nastalog nepromišljenom politikom kao odgovorom na mahnite komunističke ideje, Conradova priča dobila svoje istinsko mjesto. Opisujući afrički svijet kolonijalizma omogućio je, ne znajući jer onaj ko piše svoje sažima i približava svijet i vrijeme, Johnu Milesu da blagom preobrazbom izvuče jedan od najboljih, ma najbolji, scenarij u povijesti filma. Coppola snimio Branda i ekipu. Veli Miles da je tada znalo pisat na borbenim avionima ako nije na surferskim daskama, gdje li, Peace Now pa oni okrenuli na tačniju i uvjerljivu stranu. Ta pohvala odlučnosti, snazi, poeziji koju je Brando odglumio kroz uosjećavanje u ludaka kao neodoljivog heroja zgađenog kompromiserstvom, birokratijom, nesposobnošću američkog vojnog vrha a u osnovi zgađenog bezveznošću ljudi, pamti se kao nijedan budžetski šatro intelektualistički pokušaj čest u svijetu filma. Taj talent da se pukim riječima stvori nezaboravno i odredi način doživljaja svijeta hiljada što dolaze poslije, najrjeđa je roba među jedinom živom vrstom koja priča. Ipak, ono malo sapiensa što misle o mišljenju i vjeruju da se idejama više nego ičim drugim određuje život i naš i onih što dolaze, izgurali su naprijed kontra nasilju, ludilu, bolesti, zaostalosti, cinizmu, apatiji, strahu, gluposti kao najjačoj ljudskoj sili i pokretačkoj snazi zla i propadanja. Bilo da se umire od kolere. Bilo pa skoro nema. Kuga bila sudbina. Bilo da vladaju gatari. Bilo da se tiranima nije moglo stati ukraj. Jest da i među uspješnim ne fali tiranofila ni progresofoba. Nasilje se, treba to pojmiti i izgovoriti napokon mirno, smanjuje. Eno brojeva koji to nedvosmisleno pokazuju. Nemaš kud nego priznat. Bude zločina da ti pamet stane, ali gledano u totalu svijeta i prošlosti, znatno manje. Pristup znanju bolji nego ikad. Svako vidi ko je ustanju pogledati unazad. I oni što po kladionicama mantraju da im država ništa nije dala i svi oni što im je neko drugi za sve kriv. Zna i svaki zaposlenik jednog sarajevskog gradskog prevoznog preduzeća da je konkurencija prevoznika privatnika bolja pa se zato i opire znajući da mu je sposobnost samostalnog poslovanja nikakva. Zna i svaki sudija i tužilac i nastavnik što sklonjen iza kolektivnog ugovora gnjavi đake besmislenim formulama i maltretira frazetinama o učenju i zadaćama koliko i jedna, šatro diplomata, puna ugljikohidrata, u sedmom mandatu mlaćenja po inostranstvima i izvlačenja para i svakojake koristi, dobro sebe sama zato i čini sve da oni takvi sami sebe biraju i jedni druge postavljaju. Zna i sudija i tužilac, sve studenti prava a zadnjica im glava, kome se dodvoravati a koga suditi za klevetu. A ne zna ni svaki sitnosopstvenik ni nezadovoljnik ni cinik općeg smjera koliko ni hvalisavac niti zajedljivac ni smutljivac što smutnju sije, šta je u pozadini ovog napretka i slobode koja, vidi se, postoji i raste po dunjaluku. Skoro će ga prekriti. Čovjek zagledan u sebe i ljude oko sebe ne vidi šta je bilo ni šta će biti. Ne vjeruje ni da je bilo sve ono nepojmljivo što se zna da je bilo. A gdje je ono što se ni zna. Ta čuda zla i beskrupuloznosti bića koje se mijenja učeći moguće je pogledat jasno a nekako saosjećajno priznajući da se ipak kreće naprijed. Znanjem. Slobodom. Naukom i umjetnošću a nema je ko književnost nijedne. To što je omogućilo i da se ovaj tekst sastavlja na petoinčnoj, sad već zastarjeloj spravi sa samo gigom rama, neplanirano u danu dogovora za ovaj sastav, na zadarskoj plaži Kolovare, ta filozofska pretpostavka napretka kroz znanje i slobodu obrađena je strpljivo a uvjerljivo i zabavno kroz debelu knjigu juče dokrajčenu upravo na istoj plaži i na istom uređaju. Pohvalu znanju i unaprjeđenju kroz hiljade činjenica pažljivo izučenih, od broja žrtava u kineskom i američkom građanskom ratu, cijeni svjetla u satima rada od Babilona do danas, brojeva umrlih po raznim osnovama, stanju religioznosti, poginulim u saobraćajnim nesrećama od vremena konja po Manhatnu kad je lakše bilo preplovit Atlantik nego preć ulicu u New Yorku da te konj ne satre do ismijavanja Faucolta i Derride, tih zakletvi bjelosvjetskih intelektualističkih ignoranata sve do iznenađujuće malih brojeva ubijenih u terorističkim napadima po Zapadu. Hiljade činjenica pošteno složenih u ključu svog neodoljivog slavljenja ideje i mogućnosti napretka, Steven Pinker naslovio je s Prosvjetiteljstvo sada, moguće aludirajući na opričanu filmsku priču. Na čitanje ovog navratio me a da me nikad nije ni vidio, Bill Gates lično. I Better angels of our nature i ovu knjigu negdje pohvalio tako da sam ih namah kupio. Jedino mi žao, malo malo pa mi opet žao, što ih nemam opredmećene. Uglavnom, sto je milijardi zvijezda u sto milijardi galaksija za trinest koma osam milijardi godina ovog našeg planeta. Na njemu i bića koja misle. Misleći rješavaju i stvaraju ono što je izgledalo nemoguće. Ne umire se tek tako tako često kao prije. Ne ubija se kako je bio običaj. Država bolja od anarhije. Znanje od ignorancije. Pristojnost od bahatosti. Sloboda od ropstva. Tržište od dogovorne ekonomije. Vlast onih koji se biraju od onih koji je nasljeđuju. Potrajalo dok se nije došlo do ovog da ima škola i bolnica u svakoj većoj čaršiji. Evo jedna tu do plaže. Među zgradama u kojim kao da je još dah talijanske vlasti. U drugim socijalističke zanesenosti idejom napretka koju je iscrpila nemogućnost popravljanja i mijenjanja. Eno i nova velika zgrada s aluminijskim žaluzinama sivobijelim ispred prozora i balkona. Zgrada vješto zamišljena i izvedena. Miris mora i ovog rastinja ujutro mora da navali kroz otvorene vratnice u ovom gradu koji ima prostora za širenje a potrebu za skupljanjem. Na njoj, bolnici, na pročelju velikim slovima mdcclxxxv. Od tad do danas situacija se popravila. A opet milion stvari da se poprave. Evo izvjesno da će bolji ekrani na pokretnim spravama stići brzijeh dana, možda oni što im se crna crnije crni jer gdje je ona totalni je mrak, valjda izgašene budu diode šta li, pa kontrast dođe dobar. Opet umiru bližnji. Živi i ovdje u nekad najvažnijem bizantskom jadranskom gradu, zamišljam, ostaju zagledani valjda u more prema Dugom otoku misleći šta se moglo uraditi da se spasu njihovi dragi. I gdje su oni sad. Šta je tamo iza mraka. Ima li išta. Tamo negdje u mraku smrti, skroz ugašene diode, gospodin hans vollman i kolega mu roger bevins iii pa kasnije i reverend everly thomas a bude do kraja svih sto osam rimskim brojevima označenih poglavlja i gene „rascsl“ kane i neki stanley „perfeser“ lippert a ima neku sličnu zadaću i jack „malarkey“ fuller. Opisuju kako je bilo prije nego je dječak, sin slavnog oca, dospio u taj mrak i kako je tamo. A tamo nije samo mrak mrak mrak mrak mrak. Tamo se nešto dešava. Neki glasovi. Uspomene. Tuga. Dosada. Neiskazivo. Neshvatljivo. A opet duhovito u gorčini. Smiješno u tuzi. Uskovitlano. Nepoznato. Zastrašujuće. A opet valjda bolje nego ništa. Na groblju, s one strane života opet nekakvog života. Ne vidi se šta je dalje, ali kroz opaske i nadmudrivanja odmjerenih cinika na službi u vječnosti tek se naslućuje poredak onostranog. Naslućuje pa opet ne vidi. Abraham Lincoln ukopao svog dječaka. Dolazi u mraku ličeći na sjenu na groblje. S druge strane službenici koje ni ne vidi ni ne čuje ni ne očekuje a ko bi ih takve tamo zamislio. Zamislio ih George Saunders. Zamislio pa razvio priču o mrtvom sinu američkog predsjednika. Osjetiš sigurnost kojom te vodi kroz taj nepojmljivi prostor. Dijalozi mu uvjerljivi u nekoj pomjerenosti. Likovi snažni a neuhvatljivi. Onaj svijet zanimljiv u svojoj neshvatljivosti. Priča o smrti kroz motiv nekakvog tibetanskog predvorja vječnosti zvanog bardo uznemirujuća u svojoj iznenađujućoj ostvarenosti i dosljednosti. Saunders piše samosvojno. U zbirci Tenth of December iznenađujuće jakoj i svježoj pokazao da je književni postupak i sam zasnovan na poštovanju slobode likova i cijele građe fikcije. I sam je, veli u jednom razgovoru, iznenađen nasiljem koje se pojavljuje u njegovoj prozi. Masu izvora o Linkolnu gura duboko ispod teksta tako da hvatajući samo djeliće te direktno navedene grube historijske građe osjećamo i njegovu vještinu da takav postupak djeluje kao jedini moguć. Dok sunce ne izgubi sjaj, i dok se planine ne rastope, kad vjetar stane i ne krene više nikad na sjever da se otamo vrati, kad sunce tražeći hidrogen pretvarajući se u ogromnog crvenog džina dovede okeane do ključanja, dok ne istekne pretpostavljena milijarda godina čovječanstva, tražićemo zaboravljajući sav napredak, odgovor na prvo i posljednje pitanje, ono o smrti. Saunders ga daje tako da teško pomislimo na mrtve i drage naše a da nam kroz glavu ne prođe ovo njegovo zamišljanje glasova u tami.

Damir Ovčina

Privacy Policy​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​