Sjeća li se Nedžad Ibrišimović svoje kuće u Žepču

Knjigu eseja, razgovora, članaka, reminiscencija, zapisa, intervjua Nedžada Ibrišimovića Ruhani i šejtani inspirancija objavljenu 1996. Legološko udruženje proširilo je tekstovima nastalim do 2004. i objavilo dvije godine poslije piščeve smrti. Ibrišimovićeva razmišljanja o književnosti, vjeri, naciji, ratu, iskustvu na ratnoj Dobrinji…vuku čitaoce i njegovom djelu i književnosti uopće. Autentičnost onog što piše, umijeće i strast sabijeni u kratke  tekstove ili u efektne odgovore u razgovorima značajni su i neizbježni i u razumijevanju bosanske historije devedesetih.
U prvim člancima u knjizi napisanim i objavljenim devedesete i devedeset prve i prvih mjeseci devedeset druge, Ibrišimović naznačava ključne ideje o inspiraciji i vjeri, o umjetnosti i politici kojima će se vraćati u nefikcionalnim i fikcionalnim tekstovima u narednih dvadeset godina. Ta dva desetljeća u kojima će napisati i svoju ključnu knjigu, roman Vječnik i boriti se za preživljavanje a i vjersku i nacionalnu emancipaciju svog naroda, vrijeme su njegovog ljudskog zanosa i usmjerenosti na borbu bošnjačkog naroda; to su i godine njegove umjetničke snage i pretakanja jednog ogromnog dara u izvanredne knjige i tekstove. O čemu god pisao, Ibrišimović je pisao promišljeno a strasno i istinito. Posvećenost rečenici, načitanost, snaga i samopouzdanje zrače iz svega što je napisao u raznim oblicima. U ogledima i razgovorima u knjizi Ruhani i šejtani oduševljava njegov talent da razmišljanja predoči originalno, jasno i duhovito. Tako u prvom članku Slovo (o) čitaocu nadahnuto piše o odnosu prema čitanju kao prema životu:

“Ogromno blago leži mrtvo pohranjeno po našim bibliotekama kao što nepojamna ljepota bosanskih brda neprekidno, dan i noć, u svim svojim mijenama promiče pred našim očima. Silnu štetu činimo sami sebi a sve nam je na dohvat ruke.”

Kada u tom tekstu piše o Andriću, Krleži, Selimoviću s poetičkom ili svjetonazorskom distancom, o Crnjanskom i Tolstoju s pohvalom kroz tuđe riječi, o Kafki kao šejtanu koji se mučio da postane čovjek, Beketu kao štetočini i lešinaru na zdravom stablu svjetske književnosti, o Ćopiću i Dodeu koji mu blaže dušu i liječe um, te su opaske smjele, promišljene i poticajne. Ibrišimović u prvom tekstu strasno ističe svoju muslimansku  poziciju u razumijevanju književnosti i svijeta. Tu relaciju će proširivati u svim ovdje ukoričenim tekstovima braneći je i predočavajući silinom svoje umjetničke zrelosti i snage. Auopoetički tekstovi Historija kao storija, Moja muslimanska trilogija i drugi trebali bi biti čitani na studijima književnosti a i u školama jer ono što pisci Ibrišimovićeve snage priznaju ili samo daju naslutiti o literarnim postupcima, sebi samima, odnosima prema drugim djelima je inspirativno, uvjerljivo i lijepo; privlači čitanju snagom kojom zrače i romani, pjesme ili priče. U akademskim i novinskim tekstovima o literaturi, često punim laži, ignorancije, pretenzije rijetki su ovakvi snažni zahvati koji o njoj govore tačno i autentično upućujući na njenu neuporedivu ljepotu i čovječnost, njenu sposobnost popravljanja života i svijeta, njenu mogućnost da nas brani od zla. Ibrišimović u nizu tekstova podvlači značaj čitanja. To je jedna od nosećih ideja njegove umjetničke posvećenosti, čitati s pažnjom. Iz pažnje, iz pronikavanja u najbolje što je svjetska književnost dala on je crpio i samouvjerenost i oprez s kojim je obrazlagao svoje shvatanje života i umjetnosti:

Na kraju krajeva, osnovna poruka sve moje književnosti zauvijek jeste samo ovo: Ljudi, budite ljubazni! Ništa drugo! Sav moj ogromni napor, sva moja muka, sav moj bol se svodi na bonton. Ništa drugo.”(375) 

Odgovarajući na ismijavanja da je dvorski pisac, kao usput pojašnjava ideju oko koje će višedecenijskim čitalačkim i spisateljskim iskustvom, pažnjom i usmjerenošću napisati Vječnika:

” Da su bosanska brda dvori, a da je bošnjački narod car, ni tada ne bih mogao da budem dvorski pisac zato što mene zanima samo jedna metafora a to je da se umire prije groba, odnosno da mrtvaci hodaju, da se živi sretnici ukopavaju. I kao dvorjanin samo te metafore služim joj perom, dlijetom, kistom i životom. Ali ako ima kakav car, ili mesar, ili pekar kome se ta metafora dopada, u službi sam mu do kraja života.” (str.403)

Osjećanje umjetnosti kao života pa i likova kao ljudi, osjećanje odgovornosti prema fiktivnom svijetu ovaj pisac jednostavnih objašnjenja složenih problema, kazuje u razgovoru Ne trebaju nam riječi, treba nam pravi posao iz juna dvije hiljade prve:

” Prvo i osnovno moralno načelo prema likovima i prema onima koje opisujem, prema onima koje čitam i prema onima koje u životu gledam jeste iskrenost i istinitost, odnosno izgradnja odnosa, a ne, recimo, ocrtavanje karaktera. Jer karakter je promjenjiva kategorija. A osim toga okarakterisati nekoga, znači i osuditi nekoga. Ne možete o ljudima donositi sud, možete samo graditi odnos. Tako dobivate žive ljude koji nisu okarakterisani, dobivate plod tog odnosa.” (str.389)

U godinama stradanja svog naroda Nedžad Ibrišimović piše nadahnute i iskrene pohvale svojoj vjeri i naciji, tradiciji i duhovnosti koju i sam, kao niko, dopisuje svojim talentom i pregnućem. On piše i nastupa tako da se u svakom retku osjeti potreba za poštovanjem tog naroda premi sebi samom da bi, sačuvavši glave, zemlju, vjeru, slobodu, mogao graditi odnose sa svijetom. I u svom političkom aktivizmu jednako kao i u pisanju i govorenju o vlastitom iskustvu u vjeri, Ibrišimović je pokušavao postaviti poziciju za dijalog. Pisao je i govorio o islamu s ogromnim žarom, nadahnuto i sugestivno. Tako na pitanje o minimumu moralnih normi u literaturi kaže:

” Postavite sebi, kao musliman, ovakav jedan kriterij: Koji muslimanski pisac, da ne govorimo o bošnjačkim piscima, svoje djelo smije rahat pročitati u džamiji?
A cijelih 900 stranica Čarobnog brijega Thomasa Manna može se pročitati u džamiji.” (str. 413)

Tu poziciju pisca koji gradi kreativan i konstruktivan odnos između islama, Bosne i svjetske književnosti u njenim najinspirativnijim vrhuncima kakvi su Ibrišimoviću Tolstoj ili Hemingway, pisca koji bolno proživljava muku svog naroda i djeluje kao njegov političar u lijepom značenju te riječi, razumjevamo iz ove knjige. Ona čitaoce bogati i upućuje na Vječnika, Adema Kahrimana, Ugursuza, Braću i vezire- taj najzanemareniji uspjeli bosanski roman, na El- Hidrovu knjigu, na njegove pjesme, drame i priče, ali i na pisce koje pominje tumačeći ih inspirativno i jedinstveno. Za njega prošlost nije prošla a književnost se mora obrušiti na zlo!Nadahnuta sa šejtani ili ruhani strane umjetnost Nedžada Ibrišimovića je u svojoj ostvarenosti pohvala i kulturi iz koje dolazi i pristupu  njenog stvaraoca koji se hoće mjeriti s najboljim svjetskim majstorima.

 

Damir Ovčina

tekst objavljen u Oslobođenju petnaestog septembra dvije hiljade trinaeste

 

Privacy Policy​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​