Svijet je bio njegova pjesma

Na sjeveru čekali divlji da ne mogu divljiji Germani. Na jugu pijesak beskraja Afrike. Na zapadu more jače od brodova a na istoku nepojmljiva Indija. Stizale glasine da ima i još dalje zemlje s ogromnim zidom protiv tamošnjih barbara. Rim u centru svijeta. U njemu svašta ljudsko. Borilo se za vlast pare moć ne birajući čime. Svijet se i njima doimao star i umoran. U otimanju oko vlasti isplivao poslije ubistva Julija Cezara Gaj Octavijan Cezar nazvan August. Ojačao carstvo. Kroz državu se razvila civilizacija pa i kultura. Od mase dokumenata koliko i od svog poznavanja svijeta i čovjeka i zamišljanja, dugo slabo priznati i poznati američki pisac John Williams sastavio roman hiljadu devetsto sedamdeset druge. Prevela ga Fraktura i objavila nedavno. Eno ga i na Amazonu za desetak dolara u originalu zapakovan spreman čitljiv skoro neizbježan u pokušaju shvatanja prolaznosti vlasti države čovjeka. U Augustu kroz pisma govore svjedoci. Pišu usputno kako je i šta bilo u njihovim iskustvima i razumijevanju oživljavajući tako rimsku imperiju u njenoj složenosti pa i zasićenosti. I kad se nije znalo ima li svijet kraja slične muke se mučile. Williams vješto stvara oblik kroz koji sirova građa života i povijesti osvještava i potiče današnjeg i budućeg čitaoca da vidi davno i nepoznato kao živo i poznato. Skoro blisko. Amerikanac daje detalje kojima postiže uvjerljivost bez napora. Njegovi likovi nisu puke maske kroz koje je propuštena silina dokumentarnog. Njihova razmišljanja strahovi nade date su stvarnim i uvjerljivim. Postavljeni su tako da je to tako i moglo biti. Masa izvora potopljena je duboko u njihovo iskustvo i daje snagu ali ne ometa priču. Tako se složenost rimske države koliko i doživljaj svijeta likova koji se samo naznačavaju sakriveni iza svojih i tuđih pisama nenametljivo i glatko ocrtavaju u samouvjereno napisanom romanu. I kad August pred smrt piše prijatelju sažetak svog razumijevanja prolaznosti i brutalnosti svijeta s iskustvom onoga koji je vidio i učinio kao rijetko ko, nekog ko poslije sve moći svijeta osjeća najviše nemoć, to pismo puno smirenosti i jasnoće govori o svakom čovjeku koji misli i svakom vremenu gdje se jedino tehnologija i proporcije mijenjaju ali ljudi u svojoj nasilnosti lakomosti strahu ipak samo sporadično žive oslobođeni zla i zaglupljenosti. I kad danas pisma do Damaska Afrike Atlantika stižu u djeliću sekunde a Augustu nepojmljivo zaostali i nasilni Germani pronose nasljeđe njegovog djela valjda više nego drugi, zlo tamo i vamo raste kao da će preplaviti svaku ljudskost za minut. Williamsov August je razumio da će vrijeme, najveći neprijatelj carstva i čovjeka, smrviti svaki napor pravljanja države oblikovane da zaštiti čovjeka od zaostalosti i divljaštva.
Smirenom promišljenošću ispisanošću posvećenošću Williams je približio i stvarnost Amerike polovinom dvadesetog vijeka. U danas poznatom romanu Stoner on lagano gradi prikaz jednog života prateći ga od seoskog mukotrpnog djetinjstva preko univerziteta i prividno beskrajne obećavajuće svijetle mladosti do braka kao nade pa izazova i pada do pakla i dalje do bolesti smrti zaboravljenosti. Stonerova ispravnost strpljivost posvećenost poslu kakav god on bio, ipak ga čine herojem u mraku braka s jednom mahniturom, u neuspjehu da se iz toga spasi, da spasi i vlastito dijete, da otjera od sebe pokvarenost, spletkarenje, jad fakultetske ološi. Williams bez napora približava i tjera na uosjećavanje u svakoj vješto stvorenoj situaciji, od slike izmučenih roditelja sagnutih nad zemljom do postepenog pretvaranja braka u logor a života u trpnju. Uvjerljivo snažno a nenametljivo Amerikanac uvlači čitaoca duboko u stvoreni svijet. Tako se lažnost uloge majke kao zaklona za teroriziranje muža koliko i manijakalnu birokratsku ambicioznost glupana imenovanog Lomax koji pod firmom profesora književnosti gadi i život a kamoli književnost svakom u blizini daju tako da se jasno vidi i ovaj naš svijet sa svojim lažnim ulogama lažnim profesorima lažnim i nedoraslim majkama i očevima, bezveznost takve vrste iščitava u ponoći svoje jasnoće a da to pisac nikad nije ni vidio ni čuo. A to je šta književnost može. Da prikazujući detaljno i uvjerljivo svoje osvijetli drugo i samom piscu nepoznato. Skoro sve. Ovdje bjelosvjetsku malograđanštinu kao pervertiranu pristojnost a školstvo kao karikaturu potrebe za znanjem kao spasenjem kao stubove savremene svjetske gluposti i bezveznosti. U Augustu i Stoneru Williams samosvojno od bliskog čini opće a od dalekog blisko tjerajući nas da suosjećamo i s anonimnim američkim profesorom a na trenutke i s Ciceronom i Augustom, s Livijom i Vergilijem. Stoner je u svojoj složenosti a čitljivosti i ostvarenosti i usputna a snažna i nezaboravna slika zla sakrivenog porodicom i institucijama i otpora čovjeka pristojnošću i posvećenošću koje ga čine nepobjeđenim a August je freska svijeta, njegovog i našeg, oživljenog oko čovjeka kojem je svijet bio njegova poema.
Damir Ovčina

Privacy Policy​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​