Tito

I
Kiša. Iza stakla par desetina ljudi s desetak kila teškim torbama na malim plastičnim kotačima. Desno četvoro nešto potiho na ruskom. Tinejdžerka sa slušalicama a dječak naslonjen na oca s papirima za crtanje i dvije bojice. Lijevo dalje mu poznato četvero Amerikanaca. Veseli. Ne prepoznaju ga il prepoznaju držeći dovoljnim dugo helou s rutinskim smješkom. A to podsjećanje na neprihvatljivo mu neizlječivo. Kroz pamet mu ta slika piste na kiši rečenicu evosamihdoveo iz davnog romana dotaknutu u njegovoj vlastitoj sceni stavljenoj nedaleko od ovog mjesta vrućeg junskog dana prije dvadeset sedam godina. Sad ga to i drugo uvezano nepredvidljivim šalje na zrakoplov. U avionu dvoje ovih Amerikanaca ispred njega s lijeve a dvoje s desne strane. Pred polijetanje on gospođi ispred sebe pitanje prepoznaje li ga na što ona jesjes pa opet onaj smiješak. Oni će na Maltu na sedmicu. Odmor.
II
Flieschmarkt. Kišovito. Hotel u prolazu. Unutra mladić na recepciji da soba četiri nula šest još nije spremna. On nazad pa po mapi sa zaslona pored pošte i crkve. Sto osamdeset metara. Malo naprijed pa nazad na ulicu označenu plavim tačkama. Naprijed iza crkve pa desno. Alte Schmiede sa žućkastom fasadom. Na staklu plavobijeli plakat. I njegovo ime na tvrdom savitljivom papiru. Vrata zatvrorena. Kroz interfon ženski glas. Gore prijatno. Svijetao parket i veliki sto. Naprijed iza stakla veliki uredski pult. Petra toplo na slovenskom o staroj kovačnici u kojoj su. Sad gradski kulturni centar. U prizemlju dvadesetak stolica s pozornicom i svugdje starog alata. Još dva sprata ispod zemlje. Ustajao vlažan zrak. Željeznim šipkama zatvorena rupa kroz koju su spuštali materijal. Knjige do zida. Petra studirala slovenski. Mama joj je iz julijske krajine. Uz stepenice čovjek u dugom kožnom kaputu. Walter. Na kapi sa šiltom petokraka. Prijazan. Njih dvojica kafu a Petra iza stakla s pultom. Na reveru njegovog dobro skrojenog crnog sakoa sa sivim linijama zvijezda i crveni čekić. Kupljen na buvljoj pijaci davno za dvadeset eura. Najbolja odijela pravljena su u Murskoj Suboti. Siguran je. Mura. Sad šiju odjeću po narudžbi nasljednika onog krojača nacističkih uniformi. Sjena nekadašnjeg kombinata. Zaimo kuću tamo. Komunistima falio samo brending. On je večeras moderator. Direktor Alte Schmiedea. Reklamni primjerak Zwei Jahre Nacht s bijelim mekim koricama na stolu. Nije mu bio lak za iščitat. Ni zbog načina ni zbog teme. Poslije uvoda će o romanu pa da Maša i njih dvojica pročitaju ponešto. Predstavit će i ovaj strip. Autor nedavno umro kad je ovaj događaj već bio najavljen. Muminović. Valter brani Sarajevo na njemačkom pa pokazati film o jevrejskoj gospođi iz Sarajeva. Preživjela Mathausen pa devedeset druge nije htjela ostat u Beču kad su odlazili iz Sarajeva. Gestapo je mučio nedaleko od njegovog stana. Popodne da svrate do njenog sina. On je od devedeset druge ovdje. Iz Sarajeva donio sliku oštećenu gelerom.
III
Dvojica u kafe pored crkvenog izloga sa modelima razvoja čovjeka. Tamo puno. Do druge kafane. Ne služe ručkove ponedjeljkom. Onda u restoran Englander. Tu ponuđena dva dnevna jela. Walter zagledan u jelovnik prigušeno na engleskom da nerijetko i desničarski novinari budu ovdje. Nekom veselo servus za stolom prekoputa. Do njih djevojka zagledana u zaslon na čijoj vanjskoj strani znak jabuke. Austrijanac da je Jugoslavija bila garant tamošnje denacifikacije i socijaldemokratije. Sad pronacisti povampireni. Muslimani su im novi Jevreji. Balkan je za njih divljaštvo. Da nije bilo Tita trećirajh ne bi tako brzo propo. Na njegovom tanjiru radničko jelo. Na drugom vegetarijanska pita.
U izlogu stare zgrade majice i tene. A nisu adidaske. Samo oprema za trčanje. Asics. Pored autobuske stanice s koje će sutra u pola jedanest ravno u zračnu luku dalje kroz sivo popodne sa slabom kišom. Knjižara Bahoe Books. Na vratima plavobijeli plakat s njegovim imenom. Unutra kutije knjiga do plafona. Dvojica domaćina. Na stolu strip Valter brani Sarajevo i neka knjiga o Kosovu. Izdaju dvadesetak naslova godišnje s malom državnom subvencijom. Prodaju osamdeset pet posto u Njemačkoj. Izvuku nekako male plate. Stan je po devetsto eura. Prostor općinski pa nekako sklapaju. Otrcan parket ispod kutija. Petokraka logo preduzeća. Na vrata četrdesetogodišnjak tražeći strip. Žena mu iz Sarajeva. Valjda svi otamo znaju ono sehensiedisenstadtdasistwalter. Možda navrate večeras. Walter s domaćinima oko preuzimanja slike i potrebitog oko sedam pa oni dalje. Njih dvojica su bili ulični borci. Anarhisti protiv nacista. I sad im svako malo pokvare bravu na knjižari. Stariji sam lijepi plakate bježeći biciklom policiji. Imaju specijalno ljepilo napravljeno u Grčkoj tako da se plakati skoro ne mogu skinuti. Preko kanala pa ravno ulicom u kojoj je na uglu Bipa. Walter pokazujući na ugao da su nacisti zadnjih dana svoje odbrane kad su Rusi već bili preko kanala ovdje streljali sedamosam Jevreja što si ih u toj zgradi našli skrivene. Od marta trideset osme do aprila četrdeset pete preživjeli. Većina bečkih Jevreja nije dočekala ni četrdeset treću. Ovi tad pobijeni. Bilo je nešto otpora u gradu. Pored komunista neki iskreni katolici i sami Jevreji. Samo glavna sinagoga preživjela. Ostale su već trideset osme spaljene. Ovo bio njihov kvart. Sad ih negdje oko deset hiljada u Beču. Ovdje smo. Zgrada stara. Liftom gore. Na vratima gospođa dobar dan. Jaša je ovdje. Oni iza pokazanih vrata teškim drvenim stepenicama kroz nizak prolaz u potkrovlje. Gore slike i računar ispod krovnog prozora. U srednjoj umjetničkoj bio u razredu s Ibrišimovićem i Zecom. Ibrišim je bio poseban. On se naviko na Beč. Ovdje su njegove maštarije. Na platnu Sarajevo s crvenim kućama na plavoj pozadini. Na vrata njegov sin. Igor. Priča ko da je sad s Alipašna. Još imaju stan u Španskih boraca. Oni sivi neboderi. Dugo je u produkciji. Na viberu njegova žena. Olja. Sad je u Šibeniku s kćerkom. Pominjala njegovu knjigu. On se potpiše u svoju a iz Oljine upamti nekoliko redova. Walter ispred njega nazad pored Bipe pa do svoje zgrade. U prizemlju podrum s vratima do ulice u koji domaćin Jašinu sliku umotanu u zaštitu ostavi tako da je kasnije pokupi suvlasnik Bahoe booksa. Oni gore širokim stepeništem na drugi sprat. Njemu kroz pamet skrivanje i na Grbavici kao i tih Jevreja u ovakvom ulazu. Napolju sivo na kišu. Stan prostran. Police pune knjiga. Na čiviji američki vojni kaput sa našivenom petokrakom. Mi partizani, veli, nosimo razne uniforme. Na policama knjige o Gagarinu. Posteri na zidu. Na stoliću tvrdoukoričena u boji Mi smo Titovi, Tito je naš. Skoro šest. On po uputama ravno pa kroz jevrejski bizirk ka mostu i poznatoj autobuskoj stanici do koje je bio glavni Gestapo. Pijaca mu lijevo pa on pored jednog pa drugog Jevreja u crnoj odjeći pod šeširom sa zulufima naprijed kroz prohladno kasno popodne. Jevreji zagledani ispred sebe mu u pamet kadish.com pročitan prošle sedmice koji mu sažima jevrejski svijet. U njemu čovjek hoće da iskupi davno plaćenu a nije smjela bit plaćena cjelogodišnju molitvu za oca. Na mostu nekoliko plakata. Jedan i s njegovim imenom. On trostruku kameru svog novog samsunga s oznakom a pedeset pa nekoliko puta u smjeru slova pa to u daljinu u kojoj je njegov sin u njihovom stanu još nespuštenih zastora. U hotelu cvijeće na četvrtom spratu i kolica za čišćenje do susjedne sobe. Pet do sedam. On mapu na zaslon pa u sivim hlačama i tamnom sakou skrojenim mu na pijaci na Vojničkom preko sebe i jaknu za kišu pa napolje. Niz kanal do zgrade označene na guglovoj mapi kao vladina s crvenom ciglom skoro dvadeset minuta pa niz Porzellangasse dok na karti i muzej Sigmunda Freuda držeći se pokazanih plavih tačaka pored čokoladarnice i spara naprijed. Tamo Schauspielhaus. Unutra Maša i Walter a i gospodin Jakov sa ženom Sonjom i gospođa Finci. Njen brat Predrag preporučio joj njegovu knjigu. Predrag je u Londonu. Stotinjak stolica u nekoliko redova a tri za stolom dolje. Svjetlo na njih troje. Walter u osam i tri minuta o večerašnjem programu. Gledalište skoro popunjeno. Njegova knjiga crnih korica okrenuta ka publici. Maša samouvjereno njegove odgovore na pitanja o snazi pripovjedanja i smislu književnosti. Glas mu kao da u školi Aleksa Šantić čita. Svakom riječju samouvjereniji. Maša na njemačkom dva paragrafa pa on na bosanskom jedan pa Walter duže na njemačkom. Onda film. U restoranu žena iz Viteza veselo da ne kupuju meso u fisu dok njih desetak opušteno za dugačkim stolom. Pred ponoć Walter s njim do hotela kroz puste ulice. Beč siguran. Odmjeren. Napredan. Unutra mu sa zaslona slike sarajevskih mostova dok muzika do koncerta u petak nepoznate pjesme s prividno djetinjastim refrenom nezaustavljivo duboko u njega. Negdje u Neđariće u osamdeset osmu.
Damir Ovčina

Privacy Policy​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​