Vijest zauvijek

Bio mladić, sin oca s društvenog dna u Buenos Ariesu sedamdesetih, kojeg je nestalo u Prljavom ratu. Od toga, jedne od nepregledne mase nasilnih smrti u povijesti, vješt i posvećen pisac Nathan Englander (1970, New York) pravi vijest na tristo sedamdesetak strana Buybookovog prevoda na bosanski. Vijest zauvijek. Složivši priču o jednoj porodici u jednom kratkom vremenu u jednoj nesređenoj zemlji on je ispisao sve što nam treba da ta porodica, mladić, neuspješan muškarac malih ambicija i neslavnog porijekla i slomljena žena predstave čovjekove nemoći, svjetske nepravde, nasilje, zlo, strah, muku od početka do kraja svijeta. Samo je književnost način za stvaranje vijesti od bilo čega. A informacija, novo i iznenađujuće suština je ljudske potrebe za proizvodom i napretkom koliko god i saosjećanjem sigurnošću razumijevanjem. To je i osnova kapitalizma, tog nepobjedivog sistema u čijoj srži leži informacija kao ideja i rješenje a u etimologija glava. Stvoriti novo posebno bolje dugotrajno osnova je ekonomije slobodnog tržišta a jedino u tom okviru pošten nešto malo više može očekivati od života. Novo neočekivano svježe uvjerljivo pametno neprolazno je ono što umjetnost stvara. Književnost sve to postiže kao ništa drugo golim riječima. Ovdje od nama dalekog i skoro nepoznatog materijala koji predočen ovakvim umijećem postaje naš. Nezaboravan. Važan. Dodirljiv. 
 U romanu Ministarstvo posebnih slučajeva Englander nalazi umjetnički način koji pravi od banalnosti podataka vijest neprolazne zanimljivosti i značaja. To je možda od svih Buybookovih odličnih knjiga objavljenih zadnjih desetak godina ona s najviše iznenađenja u sebi. Od prve rečenice čija mračna domišljatost uvlači u tekst, Židovi se kopaju kako i žive, nagurani jedne uz druge, jedni drugima kradu prostor., do izvjesnog a beznadežnog kraja, on drži pažnju, potiče na snažno saosjećanje, nasmijava i šokira da je to uvijek nepredvidljivo i svježe u ledenom mraku a uvjerljivo i opravdano. Napisano iz pozicije pripovjedača koji sve do kraja otvoreno zna i pomalo najavljuje sve se predočeno drži cjeline. Čitalac sluti kraj a pisac ga prema njemu vodi vješto motivirano suvereno. Od početne slike groblja odvojenog visokim zidom gdje leže roditelji kojih se djeca stide preko brisanja imena s nadgrobnika, pisanja istih na istom, neslaganja oca i sina, nestanka mladića zbog čitanja knjige nepoćudne u društvenim okolnostima vlasti hunte, traženja, očajavanja, borbe svim pa i otmicom kostiju, samoće, tjeranja po nekakvom ministarstvu posebnih slučajeva gdje zlo dobiva birokratsku formu što mu je najdraže moguće, epizode se slijevaju u snažnu cjelinu priče koja čitaoca ne popušta do kraja ni poslije kraja. Ovo je od onih knjiga koje se ne mogu zaboraviti. Kadish Poznan, neostvareni poduzetnik, sin besprizorne majke, čovjek bez prilike, borit će se do kraja čime može, upornošću, hrabrošću, otmicom mrtvih dok ne shvati da hunta takve kao što je njegov Pato baca iz aviona u rijeku ako ih se kojim čudom prije toga pod nepoznatim okolnostima i za neshvatljive pare ne otkupi. A ne otkupi. Tu sliku djeteta ni od dvadeset godina koje predstavlja metu za vlast prikazat će i kroz epizodu o djevojci koja u tamnici u dušeku nalazi Patove ceduljice.
„ Sjećanje je djevojčino, i samo djevojčino, a samo njeno će i ostati. No, ipak, u ta užasna vremena, u kojima je hunta od laži tkala nacionalnu istinu, Lillian bi bilo drago da je znala, i Kaddishu bi bilo drago da je znao, da je, nevezano za njih dvoje, jedna fina djevojka, jednog finog dana vjerovala u Pata Poznana- i živog, i mrtvog.
Drogirana i gola, nestajući sve dublje u sebi, djevojka je mislila na Pata na onu kratku povijest na ceduljicama koju je nosila u sebi. Pitala se da li je i on nekad prije letio istim tim avionom, ili je možda upravo bio u nekom drugom, nadao se najboljem. Sve se to dešavalo prije nego što je avion dosegao potrebnu visinu, a ona izgubila svijest; prije nego što su se vrata za izbacivanje tereta otvorila, a djevojka, koja je u Argentini davno prestala postojati, bila bačena, ne opirući se, s neba.“
Kaddish će po punom a pustom Buenos Ariesu nositi vreću otetih kostiju i pokušati uvjeriti svoju ženu da je to njihov sin, Pato, i da jedino što još mogu zakopati ih. Našao i rabina za to. Lillian ne vjeruje u sinovljevu smrt. Čeka pogledujući s prozora na ulicu.
„ U kući, Lillian je stajala leđima okrenuta vratima. Ona ispusti dug, otegnut jauk i, prvi put nakon dugo vremena, dozvoli sebi da zaplače. Plakala je zbog Kaddisha i kostiju, zbog bogatstva koje nikad neće skupiti, zbog svećenikovog poziva za koji je znala da ga nikad neće dočekati. Kad se isplakala, obrisala je lice rukavom i otišla do svoje stolice kraj prozora. Sjela je i namjestila se. Okrenula je pogled prema uglu ulice iza kojeg će Pato izbiti. Kao i svake noći Lillian je mislila: izbit će on.“
Englander je mlad, s trideset sedam, napisao ovaj odlični roman koji se pametno naslanja na dokumente za uvjerljivost a na Kafku i nebrojene puno prije njega a i neke poslije za odmjerenost poetičnost snagu slojevitost. Ova knjiga emotivno prosvjetljuje. A to je što književnost hoće. Osvijetliti da bi se osjećalo znalo popravljalo sebe i svijet.

Damir Ovčina

 

Privacy Policy​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​