Vojska domovine

Polusan pa kratko neupamćen san. Prvo mu u svijest da je negdje gdje inače nije pa da će tamo nekud kud nikad nije. Crveni brojevi na zatamljenom zaslonu. Četri i dvanest. Umrijeti zaspati možda sanjati mu kroz pamet. Polusan ako ne i san. Auto pa tišina pa auto pa polusan. San bez slika. Mrak. Prvo mu dok iza staklenih vrata zora težina pa obaveza ovog svijeta. Sekunda dok mu u glavu ko je pa gdje pa koga više nema. Dolje rijetko auti. On hajmo petnestogodišnjaku. Pred oči mu slika stana iz Franca Prešerna šestnest. Trideset do četrdeset godina od tog. Pa onog u Hećimovićevoj dvanest od sinoć. Nula četri jedan pa dalje više ne pamti. Možda dva četri. Kasnije bilo tri osam četri dva šest devet nula. Daleko davno. Bojler tih u hodniku. Tri kratka tiha kucanja o vrata. Otamo eto me. Trojica u lift pa u podzemnu garažu s ljubičastom na masnoj bijeloj po zidovima. Deset do osam. Metalna vrata na podzemnoj bučno nadolje. Dvojica trećem haj na njegovo sretno kroz spušten lijevi prozor. Zagrebačkom cestom ka zapadu. Lijevo svijetlo i tamnoplava pumpa pa prodavnica bicikala i opreme za outdor. Oni desno pa ravno kroz semafor pa desno pa desno. Na ulicama nikog. Prema sjeveru. Maribor na zelenoj tabli s jedva trocifrenim a krapina zrelim dvocifrenim brojem kilometara. Na pumpi nema čokoladnog u kartonskim pakovanjima. Devedesetpet oktanski benzin manje od deset kuna po litri. S radija usiljena veselost i jeftinoća najboljih želja.
Iza granice euroasfaltove oznake više mašina na raskopanoj cesti. Slovenije manje od sat. Pred granicom na pumpi plave kutije mančmaloa. On eure za vinjetu.
Austrijska policija na kontroli ovlašno u oznake poljepljene po šoferšajbama. Tri trake u dvije pa u brda. Pred ravnicom u tri. Bečko Novo Mjesto. Četiri trake u šest. Na sve strane Beča. Nov crveni swift ispred njih ka sjeveru. Dvojica o smjeru i brzini. O školi i školovanju. O putu u Prag ovuda devet godina ranije. Sporije preko rijeke pa brže ka sjeveru dok se cesta ne suzi. Metalnih vjetrenjača po ravnici. Dječak da kao da se toga pomalo sjeća. Sedam stepeni. Putokazi jasni. Suzuki oprezno za pravcem označenim cz. Dječak prijedlog za skretanje na pravac burgerking iduća desno. Napolju kiša i studen. U džepovima euri kune pasoši ključ kartice računi. U hotelu dvatri restorana u prizemlju. Čovjek u uniformi američke firme za sendviče s imenom Kamal na pločici susretljivo a odsutno pet eura kusura. Sprava da je još četristotinjak kilometara na sjeveroistok. Još dana pred njima.
U daljini velika žućkasta tvrđava pod brdom. Na prelazu mala pumpa. Vinjeta sedamnest eura za deset dana. Hladno. Odnekud mu da je mogo bit i izbjeglica ovako negdje prije dvadeset i kusur godina. Češka. Kockarnice do granice. Dječak o urnebesnoj cijeni interneta u gostima. Pred Brnom opet široka cesta. Suzuki kratko pogrešno na skretanju pa brzo nazad i desno ka istoku. Zastava s trouglom plave do crvene i bijele na mjestu za reklamu. Orao od metala veličine slona uz cestu. Manje od pola od osamsto kilometara preostalo. Blijedo podne. Stari avioni lijevo poredani oko hangara. Olomuc osamdesetak Ostrava još stopedesetak. Auto na stotridesetidvatri po satu. Olomuc. Cesta ka Ostravi u desnu traku pa dalje mirno. Oni u zamišljanje kako poslije granice. Dimnjaci veliki.
Eno onaj Ćešin gdje ona onomad bila. Što ga granica siječe.
Blizu.
Daleko odosmo.
Na tabli Polska. Cesta široka nova. Valjda upravljena ovakva do na kraj tamo do Ukrajine. Kuće u neocvjetalim livadama. U putnicima nekakvo uzbuđenje pred istokom. Putokaz na zelenoj ploči Gdanjsk petdevetčetri. Minutima skoro sami na putu. Dječak poruku u onaj stan iz kojeg su jutros prije osam. Otamo ohrabrenje. Još stotinjak kilometara. Na displeju četri stepena. Nova još spektakularnija cijena po megi interneta u gostima. Gliwice lijevo. Swift ka Katowicama. Kuće rijetke i odmjerene ako ne i skromne oko puta. Za plavim i zelenim oznakama ka Katowicama. Na petoinčnom zaslonu ocrtan put i označen položaj kroz nemali grad. Zgrada na sve strane. Skretanja desno. Mostovi. Nadvožnjaci. Table. Hiljade prozora. Reklame. Dječak nepovjerljiv prema uputama s uređaja. Nije to. Na pumpi dvije plave mlađe žene pod kapama u crvenim uniformama ne glavama. Kupac iz forda fusiona da idu za njim petnestak kilometara pa će signalizirati da skrenu desno i na autoput dalje. Dva puta po deset zlota za do Krakova. Nudi pare. Suzuki za fordom kroz pust grad. Uskrs. Na ekranu upute za pravo dalje. Onda i glas ostanite desno pa skrenite desno na kružnom toku i uključite se s lijeve strane. Ford sva četri. Oni dalje desno poslije zahvale trubom i rukom. Krakov na tabli na vrhu plavim slovima. Dječak jedno shvatanje on drugo tumačenje.
Hajmo kako majkrosoft kaže. Programeri misle za nas. Napravili što su maštari namaštali.
Desno. Na kružnom drugi izlaz. Lijevo. Treći izlaz.
To je.
Tako je rekla.
Pravo. Desno.
Zgrada puno ljudi manje auta u pokretu još manje. Lijevo. Pravo. Desno. Navigacija smirujuća pa za njom kao u snu kroz nepreglednost svijeta. Autoput. Tabla krakov šezdeset pet.
To je.
E to.
Kao da je malo kiše. Naplata. On karticu. Račun na sjedište desno. Pet. Upute mirno tačku na zaslonu svakih minutdva ka istoku. Sivo. Nebo bez snijega. Na zaslonu tri c i pahulja. Druga naplata. Desno. Desno. Pravo. Lijevo neka tvornica ako nije prodavnica merlin. Nadvožnjaci. Skretanja. Glas smireno desno. Pravo. Desno.
Eno mercedesovog salona.
Eno ga ibis.
Jest nas dovela svaka joj čast.
Vaše odredište je s lijeve strane. Armii Krajowej 11a.
Naprijed druga rampa i skoro završena zgrada. Na fasadi veliko novotel. Parking golem a prazan. Na recepciji mlađi radnik brzo i vedro obračun. Hiljadu sedamdeset pet zlota sve s doručkom i parkingom do petka. Ne mogu euri. Kartica bez ustručavanja. Soba tristo dva. Aparat za kafu u lobiju. Dvije manje fotelje. Lift brzo na treći. Unutra skroman a ukusan namještaj. Tri kreveta. Još dana iza prozora. Poruka dokle ste.
Ona na vrata.

Onaj djelić vremena samo s osjećaj života bez podataka o njemu kao da je tren duži. Prozor zaklonjen sivom roletnom. Svjetlost mlaka. Pohladno. Nova zgrada sive fasade prema rijeci u polumraku. Na zaslonu još slova i brojevi noćnom crvenom.
U liftu miris čistoće daljine. Iza velikog staklenog portala veliki parking pa dalje široka ulica prema centru. Po njoj autobusa i auta. S druge strane četri široka nebodera s velikim newton edison ibm hitachi. Tamnožuta fasada na nešto blisko nalik. Auti česti kroz vjerovito jutro. Plavi zglobni autobusi ka zapada i istoku. Na Darovalaca krvi. Četiri nebodera viđena puno puta iz Lenjinove i s druge strane rijeke pa s ove i s one svakodnevno usput ostala daleka prvog oktobra u pola četri ujutro. I tog dana kasnije s osjećanjem ljeta i snage nesvjestan ičeg uljuljkan vijestima i najavama na biciklu niz i uz rijeku sve kao čvrsto i naše djelovalo. Neki dan u Drugoj kući u prizemlju drugog nebodera u istom gdje otac nekad podizao plaću u Ljubljanskoj banci svijet opet kao u ravnoteži. Ovdje kafa iz stroja s podosta mlijeka. Marmelada svježe crvena. On ponešto pročitano na glas.
Šest skoro sedam hiljada oštećenih lokomotiva. Ubili šefa esesa za Varšavu. To glasno. U sebi dalje. Trideset osam željezničkih mostova porušili. Nekoliko velikih operacija. Četristo hiljada vojnika četrdeset četvrte. Devedeset dvije hiljade namjerno pokvarenih dijelova artiljerijskih u tvornicama. Četri hiljade sedamdeset sabotiranih avionskih motora isto tako u proizvodnji. Cijeli taj ustanak u Varšavi od šezdeset dva dana. Rusi ih na kraju razoružali. Rukovodstvo na kvarno pohapsili i osudili. Samo šestorica još bila živa šest godina kasnije u ruskim zatvorima. Znak im sidro smotano u p na bijelocrvenoj pozadini.
Troje pod kapama u jaknama preko trga. Ispred crkve širokog zvonika grupa oko čovjeka s istaknutom španskom zastavom. U sredini tržnica. Ispred kočije. Ispod crkve iz jedanestog vijeka žena pjeva opersku melodiju. Do nje pojačalo. Zvonik tamnosiv s otvorima. Oni osvrćući se na sve ka rijeci blago nizbrdo. Navigacija ih desno četristo metara. Naprijed Visla. Ispod Vavela od tamnocrvene cigle metalni zmaj za turiste. Gore stotine ljudi odsvakud unutar. On bi da se tačno sjeti grafike ove tvrđave okačene iznad njegovog kreveta u potkrovlju ispod Poljina. U sjećanju na neki dan parobrod na Visli manji nego li je. S druge strane Visle novije praktične zgrade s poslovnim natpisima i porukama. Troje nazad ka glavnom trgu. Ispod velikog križa spomenika žrtvama komunizma. Stopedeset i pet hiljada pobijenih od četrdeset pete do nekad pedeset i pete. Starija žena se rutinski prekriži u prolazu. Vozila na struju s dvadesetak mjesta iza cerade ukrašene zastavama usmjerena ka znamenitostima.
U Havelki veliki atrij. Svjetlost blaga. Svjetlozeleni stoljnjaci. Tiha klasika. Konobarice odmjerene. Juha gušća nego naše. Hljeb crnji bogatiji. U poljskim riječima kao da je više neviđenog hladnog istoka. Svježe popodne. Sunce naglo u sredinu restorana. U zrakama proljeća. Muzika i voditelji s radija ozbiljni odnekud iz kuhinje kao da je Radio Zagreb.
Troje za navigacijom desno pa još pravo preko velike ceste ka trgu. Sunce. Grada na sve strane.
Eo. Kaže ovo je.
Na drugoj strani trga red za sladoled. Oni dalje ka staroj sinagogi. Toplije. Preko Visle bicikli. S druge strane tiše ulice. Privlačna nova galerija preko puta vješto zamišljene i izvedene zgrade sa smeđom fasadnom ciglom i balkonima ka rijeci zatvorena. Na tabli stare zgrade nešto kao obavještenje mjesne zajednice o sastanku. Dvojica mladih kao pod dejstvom opijata brzo pored njih negdje u dvorište. Tojota s natpisima o ljepoti i uzbuđenju vožnje privlačna desno uz pločnik. Oni nazad preko Visle ka sinagogi. Za navigacijom desno pa sto pedeset metara lijevo pa desno. Baterija na dvadeset posto. Na zidu starog dvorišta poziv jevrejskom narodu da svoju budućnost gradi u Krakovu.

Slaba svjetlost iza spuštene zavjese. Sendviči u ruksaku. Pasoši u džepu. Žena ljubazna iza recepcijskog pulta. Doručak dolje postavljen. Kafa iz aparata s bogdom mlijeka previše. Taksi po navigaciji s eldži uređaja desno pa lijevo na Piastovsku pa dalje lijevo pravo lijevo desno desno pravo lijevo. Na peronu pet studeno. Voz s jugoistoka tačan u pet do sedam. Sjedišta poslagana autobuski. Sunce jako kroz staklo. Proljeće. Ravno. Veliko. Čovjek s kolicima kava valjda sokovi čaj peciva sendviči. Smeđa polja. Sive kuće s drvenim pratećim objektima. Traktor. Tamo ko da je škola. Dječak sa slušalicama do njega. Ona naprijed s nepoznatom gospođom na poljskom o Poljskoj. On zagledan u polja.
Varšava centralna najavljena malo prije jedanest. Troje s perona kroz prodajni centar. Robe mnogo. Šareno namirisano privlačno. Sivo i snuždeno iz priloga i vijesti s početka osamdesetih nestalo. Sunce jako kroz velike otvore. Naroda gore i dolje. Napolju trg. Toranj širok visok viđen nekad na slici. Oko njega starinske raskošne zgrade. Muzej. Kulturni centar. Pozorište. Preko široke ceste ustakljene zgrade s prodavnicama. Oznake za ulaz u podzemnu željeznicu. Dugačke visoke zgrade za stanovanje. Mapa na zaslonu da su do aleje solidarnosti. Oni podhodnikom na jednu pa na drugu stranu. Na ulazu mladić pojašnjenje tričetri izložbe. Jedna o Napoleonu. Ima i odozgo panorama. U holu zgrade pozorišta restoran. Napolju samo mjesta na jakom suncu. Troje ka drugoj strani. Tamo tri američka restorana. Oni po dječakovoj volji u onaj s pizzama. Unutra prijatno. Crveni kauči na kifle. Ima i utičnica. Ulica bez auta između starih lijepih zgrada s kafanama i radnjama u prizemlju usmjerena ka jugoistoku. Srednjoškolci na uređenom terenu sive podloge u zanosu fudbala u opremi za fizičko kao kod nas. Djevojke na rubu igrališta posjedale po zemlji. Ruksaci i torbe okolo. Igrači strasno viču imena i predlažu opcije dodavanja i udaraca. Po uputama lako do kafea u kojem je kafa dogovorena za tri. Još je vremena. Trojica tamnijih s nemalim ubereats ruksacima hitro na biciklima stazom po rubu široke avenije. Na zaslonu pokazan smjer i udaljenost sa skretanjima ka spomeniku ustanku. Troje na sjeverozapad Avenijom Solidarnosti. Onoga gdanjskog pokretača pobune zapamćenog u džemperu i pod brkovima nema na slikama. Onog nekadašnjeg krakovskog biskupa iz tih vremena ima. Eno ga u svakoj kući. A kuća ovdje puno. Auta bicikala autobusa svijeta bez kraja. Toplo. On u svijetloplavoj košulji donešenoj na poklon prošle godine iz poljske Zare a sašivenoj u Turskoj odakle mu i cezars hlače prodate u bivšoj robnoj kući i američkim bordo tenama namijenjenim radosnom događaju. Jakna s dokumentima mu preko ruke. Dječak svoju crvenu s crnom i sivom preko ruke. Ona u sportskom izdanju. Ulice prometne. Narod suzdržan i u svoje zagledan. Ljubazni. Na velikom mramoru ispod zastave pomen ustanku iz augusta četrdeset četvrte pokrenutom s tog mjesta. U vrhu ugravirano sidro spojeno u p. Dalje ka zapadu pored zgrade centralne banke pa dalje do drvoreda uz cestu s imenima pored svakog stabla ko ga je zasadio i kome posvetio. Ona naglas posvetu neke žene svojim sestrama. Na dugačkoj starinskoj tamnožutoj stambenoj višekatnici preko avenije ukusno izbačen poneki balkon. Na dvatri bicikli. Možda bude i ovdje zasićenosti stanara svojim svijetom. Kao i u Varešu ili na Otoci. Troje nazad ka Starbucksu. Dorota u tri i minutdva. Njih dvije po kafe. Iz kafea desno pa desno ka velikoj ulici poslije promjene plana posjete muzeju. Ispred predsjedničke palate dvojica u maskirnim uniformama. Može se uslikati zgrada iza ukrašene ograde dublje u dvorištu. Kad pritisneš na klupi zasvira Šopen duž cijele ulice ka kraljevskom zamku. Srednjovijekovni dvorac od crvenkaste cigle. Kafana unutra otvorena a drugo zatvoreno. Rusi ga dugo dugo držali zatvorenim. Dvjestotinjak godina. Sad otvoren do četri. Na ulici nekoliko auta s naljepnicama straža mjesta. Za Dorotom prema nacionalnom stadionu u daljini pa niz stepenice brzo ka pristižućem žutom autobusu. Na zaslonu ucrtan geto negdje tričetri kilometra sjevernije. Muzej otpora i ustanka otvoren do šest. Voz će u sedam i petnest. Do stanice treba tramvajem dvadeset četri. Navigacija stala.
Iza visoke ograde dvorište s kućom za karte i suvenire. Metalni ormarići za stvari kao u prodavnicama na dvorištu. Unutra tamno. Na zidu fotografije i podaci. Imena uniforme mape oružje predmeti strojevi za tiskanje. Preslika jednog prikaza trećeg rajha kao stroja za ubijanje iz četrdeset prvedruge. Dolje dalje lijevo cijeli cjelcat avion. Na njemu ocrtan onaj krug s dvjetri boje. Ima i top. Na jednom zidu fotografija dobrovoljnog zatočenika Aušvica i organizatora pobune tamo. Stoji u nekom teškom sakou zagledan ispred sebe. Preživio pa mu Rusi sudili. Osudilo ga ko špijuna. Sličnih sudbina desetine tu na zidu tamne prostorije. Puno zastava. Na skoro svakoj bijelocrvenoj ono sidrasto p. Na reveru izložene zelenkaste čohane jakne ušiveno Armia Krajowa. On nečujno domovina.

Damir Ovčina

Privacy Policy​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​