Zemlja

Naslaganih cjepanica oko par iz vremena nade ostalih oguljenih zgrada. Snijega po rubovima puta. Borovi veliki. Han Pijesak. Auto dalje u gušću maglu. Svjetla upaljena. S radija slab zvuk. Ispred kamion. Asfalt izlokan i mokar. Na displeju tri lijevo malo c i pahulja desno. Dječak zagledan u cestu. Dvojica naprijed oko onih vremena kad se spominjala Crna Rijeka. Put krivudavo naniže ka sjeveroistoku. S krošanja kiša. Unutra toplo.
E eo.
E to.
Ružne ove kuće dobro.
Takmičenje neko u ružnoći i besmislici.
Tu je negdje prvi logor bio. Sušica.
I onda krenulo takmičenje.
Krenulo. Sad su načelnici i uglednici ti što su to pokretali.
Da ne ispadne da su džaba pokretali.
Sad nije gužva da se pokrene tehnološka kakva preobrazba.
To malo sporije.
Sporije.
Kamion desno na kružnom toku za smjerom Skelani. Oni dalje kroz kišu prema Zvorniku. Desno crkva preko puta pumpe. Cesta preko mosta dalje ka istoku. Nema table Bratunac Srebrenica. Njemu kroz pamet ljetnji dan zadnjeg ljeta kad su biciklima preko planina došli do gradića za koji nema table na raskrsnici. Svijet bio pun boja. Sad siv. U njemu težina i slike što pritišću. Smeđa voda umjetnog ružnog jezera desno od puta. Auto sporije među kućama ka istoku. Lijevo nekoliko zgrada naguranih pod brdom. Desno preko rijeke slične nastambe i gospodarski objekti bez upotrebe.
Ono Srbija.
Čuj.
E to ti je.
Malo ovo. Malo a sabijeno između brda i rijeke.
Pokuša zamislit sebe u onim godinama ovdje tada i onaj tren kad se svijet urušio i sve postalo daleko. Sad preko mosta ka policiji koja pasoše kratko pa dalje preko rijeke ka drugoj zemlji sa svojom policijom koja isto kratko. Cesta uz rijeku sjeverno i južno. Oni sjeverno. Natpisi na ćirilici vrate u ona vremema. Reklame malo drugačije. Plakati s političkim porukama drugi. Kiša. Decembar. Put smireno pravo. Lijevo parkiran tamnocrveni stojadin s oznakom lo na tablama. U susret im malomalo jugo uredno upravljen ka jugu. Planine zapadno u izmaglici. Sjeverno i istočno kuća i ravnice bez kraja. Na pumpi primaju marke. Kusur od sendviča u raznobojnim novčanicama velikih brojeva. Stočetrdeset još. Kuća i starih na lakat i novih na ništa. Nerijetko navučene žaluzine. Ispred jedva dva nova traktora. Zemlje iza u nedogled. Pod nadstrešnicom djeca s opremom za školu. Pop u crnom. Prodavnice pošarene. Ozbiljan predsjednik ruži korupciju s plakata. S radija šarolika isprazna muzika iz raznih krajeva. Pet c na displeju. Kroz pamet mu kako je moglo ovo izgledat onda. Dječak poneku oko nagrade. Sutra uži izbor. Sa sedamdeset na trinest pa će na šest.
Eo vamo lijevo kaže.
Lijevo. Valjda kroz grad.
Desno i lijevo tvornice boja i prerade žita. Po ulicama ljudi. Ima banka. Prodavnica. Šabac. Putokaza malo. Oni kroz centar pa desno na kružni tok pa jednom ukrug i onda pokazanim smjerom dalje. Dalje slično. Auti brže. Kiša jače. Četiri stepena. Na radiju takmičenje da se osvoji ljetovanje. Voditeljica ne osporava ni zimovanje ni novu godinu ali što ne misliti i na toplo ljeto ovih hladnih dana. Nebo nevidljivo iznad vlažnog sivila. Grad valjda desno gore sat vožnje.
E eo.
Ko kaže da nema autoputa.
Lažu bezze.
Brisačima na kišu a klimom na zamagljenost. Navigacija da ubrzo treba desno što nije pretpostavljeno. Autoput negdje desno u magli. Reklame za hotele do pumpi s ruskim kapitalom. Stotrideset dinara na naplatnoj kućici. Pola dva prošlo. Putokazi Zemun Novi Beograd. Navigacija da još pravo tri koma šest pa onda na petlji desno. Zgrade sa svih strana. Na elektronskoj mapi da je bulevar Zorana Đinđića paralelno lijevo. Grafiti ćirilicom o fudbalskim klubovima po zidovima i stubovima. Autobusi ka istoku i zapadu. Auto na auto. Oni na petlju pa desno i lijevo. Zgrada svakakvih punih prozora. Sporo kratko žutom trakom pa nekako ulijevo pa po uputama pored Gazproma dalje ka mostu. Dolje široka rijeka. Stare zgrade na obali kao da su viđene na televiziji. Na vodi brodovi i splavovi. Suzuki naprijed pa desno pa opet desno pa navigacija veli da se vrate lijevo pa onda na kružnom desno. Oni nazad pa malo uzbrdo a on naprijed pješke dok auto pod žmigavcima sa strane. Ulica Gavrila Principa. Stari dio grada. Frizerski salon. Farbara. Servis mobitela. Desno dolje mjenjačnica. Ispod nje kafana sfrj sa pratećom ikonografijom. Dvojica oko sive honde akord s kablovima. Žuti autobus uzbrdo. On desno u ulicu Kraljevića Marka. Tu je. Dvoje na recepciji ljubazno na ekranu evo mjesta za parking pa mu mali ključ za katanac. On nazad. Swift do Savamale u prolaz na pokazano mjesto. Na recepciji u staklenki limun i narandže. Tiha muzika u holu. Djevojka ljubazno par riječi pa podatke iz pasoša u računalo. Unutrašnjost u nijansama sive i bijeloj. Fotelje na drugoj strani foajea do prozora na ulicu žute i narandžaste. Soba na kraju jedan devet nula šest. Savamalašest za internet. Na ljubičastu aplikaciju nekoliko poruka. Prošlo pola tri. Dječak iz ruksaka niz teka i udžbenika na stol. Na zidovima slike jakih boja s veselim ljudima. Topao zrak iz klime. Vrata od tamnog stakla na kupatilu. Na ulici kiša. Žuti autobus gore ulicom nazvanom po jednom od junaka usmene književnosti. Trojica po uputi s pokretnog uređaja kratko gore pa preko široke ceste usmjerene na most dalje uzbrdo ka širokoj crkvi. Zgrade s puno prozora i dosta vremena iza sebe. Grad. Velika reklama za banku s ljubičastom pozadinom. Druga sa zelenom. Oni intuicijom naprijed pa desno. Njemu u pameti Jugoslavija gledana odavde. Ljudi raznih na sve strane. Na glavnoj ulici prodavnica u starim zgradama. Široko. Ponegdje zastava u tri boje. Knjižara. U njoj dobrih naslova. I poznatih izdanja njegovog izdavača. Prodavač malo zbunjeno da nema ono njegovo. Nema ni Tarkovski. Sumrak. U drugoj knjižari manje naslova. Žena za kasom. Prodavač da ima Tarkovski. Dvije hiljade devetsto sedamdeset dinara. Oko trideset eura. Dvadeset pet. Dječak mu tiho da ima i njega na polici. Eno je tamo. On za nju. Pita šta je ovo kako je. Ovo dvoje da je stil neobičan. Dobar. Traži se. On da je on taj. Vi? Ja. Sarađuju s Damirom i Goranom. Juče neka djevojka njegovo tražila. Po preporuci. Zanimljivo. Potresno. Poučno. Tarkovskog karticom. Plaćeno. Drugi Stonera karticom. Može. Opušteno o književnosti politici poslu kulturi. Po ulici ljudi kroz labavu kišu. On svu trojicu lumiom ispred hotela Moskva. Na drugoj strani mekdonalds. Mrak.

Opet iz Savamale desno gore s dvadesetak knjiga u tri ruksaka pa preko velike ceste još dalje pa nekud nekako do zgrade na kojoj u kamenu ćirilicom filozofski fakultet. Ispred autobusko stajalište. Preko puta knjižara odbrana. Pored toga pa po navigaciji nekud dalje na istok pa na uglu stare zgrade table s plakatom i ćirilicom stilizirano parabrod. Unutra svijeta. Katarina vedra na ulazu. U uredu joj prijatno. Na zidu polica s knjigama. Njegova joj u ruci. Ona njegovu jaknu na vješalicu. Ugovor o djelu s njegovim imenom dugo neviđenim na ćirilici. U koverti šest novčanica po hiljadu dinara. Ona šta misli pitati. U foajeu pripremljena mikseta. Do prozora fotelje s mikrofonima ispred. Kroz projektor na zidu najava programa. Namješteno dvadesetak stolica. Filip David kratko i pristojno da još nije pročitao roman. Ivan Čolović srdačno. Pita za suprugu. Poznanik s njegovom knjigom. Možda će malo ranije izaći. Mora biti u Zemunu u osam. Toplo. Tridesetak ljudi na stolicama i sa strane. Čolović o kosovskom mitu odmjereno. Katarina njemu pitanje. On o načinu pisanja i o tome šta književnost hoće. Dođe mu na tren da je ovo isto već jednom na ovom istom mjestu govorio mada nikad nije bio ovdje. Katarina još jedno. On o Kovaču i Bileći pa o Đilasu i Njegošu. Zafranović o Kovaču i filmu pa o Hrvatskoj devedesetih. David o Kovaču i Beogradu devedesetih. Sreten Filipović o ženama ratnih silovatelja. Katarina najavu filma. Kratko s Davidom i Čolovićem. Trojica s domaćicom u kafiću u podrumu o Beogradu Sarajevu djetinjstvu politici ekaveu. Odvest će ih ona u tu ulicu za koju on pita. Mislila je da je zeza. Pa ona tu živi s mamom. Prvo da vide parobrod. Gore na terasi veli dolje je stanovo Mehmed Selimović. Oni u zezu o Mešenziju. Zavire u baletnu salu. U pozorišni dio. Ona stvari pa četvero kroz miran mrak starim ulicama.
Kod one plave prodavnice je zgrada na koju Zukina kćer ima neka prava. 

Kiša lagana. Prohladno. Makedonska. Zgrada Politike. Nasmiju se na neke priče iz te firme. Sjete Politikinog zabavnika. Autobusi prema skupštini. Na izlogu knjižare naljepnica s likom Crnjanskog. Citat o domovini iz Hiperborejaca. Naprijed desno skupština. Lijevo starinska zgrada na čije prozore Katarina usmjeri rukom.
Tu je živeo.
On da ga zamisli na prozoru zagledanog na ulicu šezdesetih čekajući hapšenja. Jak. Miran. Da vidi svijet njegovom pameću. Ulica još nije njegova. Nije Milovana Đilasa. Katarina neodređeno kratko rukom ka drugoj zgradi iza malog parka pa se pozdrave i ona u ljubičastom kaputu pod šeširom s cekerom u noć. Oni po navigaciji i intuiciji pored Crnjanskog pa Makedonskom kod Politike dalje na istok pa desno i desno preko ulice pružene na most u Kraljevića Marka. Unutra toplo. Tiho muzika. Nova djevojka im ključ. Dječak s majkom na viberu. On par poruka. Muhamed za laptop.

Malo sunca više ulica uz Savu. Četvrtak. Oni iz druge desno pa gore na priključak pa ka sjeverozapadu. Ravno. Kiša. Aerodrom. Kartica. Kiša. Ruma. Sremska Mitrovica. Desno Bijeljina BIH. Dvjestoinešto dinara. Ravno kroz polja. Kuće. Prazno. Granap desno. Cesta kao duga ulica. Poneko ponegdje. Naprijed rijeka. Zemlja nakvašena. Iza avlija na sve strane nepregledna poljana. Puno mjesta.
Nije se moralo ubijati za zemlju. Ni s ove ne znaju šta će.
Ne znaju.
Na dnu ceste sive kućice. Granica. Njemu kao da je pod noktima ona ilovača od šestog oktobra. Zažmiri da provjeri u pameti je li nešto pogrešno zapamćeno pa je potmula mučnina što ne prolazi od sna ili je ono njeno tijelo ispod zelenog pokrova za dugu pustu vječnost ostalo u zemlji. U mraku. Dođe mu da prošapće mrak mrak mrak mrak mrak. Dječak zagledan kroz prozor u ravnicu. Suzuki sporo ka prelazu.

Damir Ovčina

Privacy Policy​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​