Zwei Jahre Nacht

I
Izlaz desno. Napolju vjetra. Hladno. Vatrogasna sirena nedaleko glasno. Ljudi puno ka autobuskoj stanici. On kragnu kratkog kaputa gore pa rever dugmetom s oznakom sidra britanske mornarice u položaj protiv studeni. Šestnestogodišnjak kapuljaču debele dukserice s japanskim slovima na leđima pa nepromočive tamnoplave jakne s insignijom slova i broja poljskog proizvođača na išišanu glavu. Dvojica naprijed za narodom kroz betonski prolaz ispod bučne ceste. Malo sunca. Na drugoj stanici dvadesetak putnika s koferima na točkovima. Na širokoj ulici s tri trake auta u sporom pomjeranju. Sirene prodorne. Radnik u svijetložutoj jakni u prolazu na njemačkom pa na engleskom da će prvi autobus za dvadesetak minuta. Štrajk taksista. Na tabli stanice linije sto devet koja im treba i još raspored za liniju iks devet koja ih zbunjuje. Napisani brojevi za sate lijevo a desno minute dolaska autobusa. Prvi zacrtan prema aerodromu u subotu u četiri pedeset dva. Ovaj sad čekani u petnest i šest minuta nije stigo. Od aerodroma sporo kroz gužvu žuti autobus s oznakom txt. Pun. Bez stajanja sporo dalje. Do njih mlađa žena u kožnim helankama i motorci. Nosi naočale jakih crnih okvirova.
Jeste se vas dvojica snašli?
Sačekaće s njima pa će im potvrdit kad ih autobus dovuče do Uhlandstrasse. Pola četiri. Sugrađanka njima dvojici da ipak krenu nazad ka početnoj stanici jer linija iks devet tamo staje a ovdje ne staje. Troje kroz gužvu ka natpisu Tegel Flugshafen. Vjetar. Sunce nad tornjem kratko. Crni ford focus s oznakama bundeswehra sa semafora naprijed. Prema aerodromu autobus s txt na displeju. Troje kroz pothodnik do stanice pa stepenicama do širokog kružnog pristaništa automobila ispred jedne od zgrada zračne luke. Puno ljudi na tričetri mjesta u čekanju. Taksiji u dolasku i odlasku. Djevojka do table s obavijestima. Davno se vratila u Sarajevo. Njeni su još ovdje. Ne odgovara joj taksi sad. Ona će od Alexanderplatza negdje na drugu stranu. Na tabli da je autobus otkazan. Do sljedećeg petnest minuta.
Autobus poslije tri stanice praznjikav ulicama. Ljudi zagledani. Biciklista puno po ulicama i stazama u blijedocrvenkastoj. Troje u provjeravanju slijedeće stanice na displeju. To je. Uhlandstrasse. Ona dalje a dvojica na široku ulicu. Starbucks na uglu. Veliki bijeli neboder naprijed. Crkva otvorenih portala s dva tornja. Drugi do pod sivo nebo oblijepljen reklama za huaveijev telefon uz obrazloženje da tako osiguravaju obnovu zvonika. S obje strane ukusno uređene prodavnice. Na iscrpljenom telefonu bez poklopca nemoćnom za vajfaj na bečkom aerodromu uključena lokacija da ga sad ne može pronaći. Oni po mapi lijevo naprijed.
Neke je strasse od ovih okomito na ovu s gornje strane.
Oni lijevo naprijed pogledujući na zaslone pa tumaćeći mapu nazad pa drugom naprijed.
Valjda je gore sjever. Obično je sjever bolji smjer.
Eo Fassanenstrasse.
Ispred hotela Bristol kostimiran radnik. S usisivačem zaposlen oko dugog blještavog mercedesa. Šinjel mu siv. Ljubazno im da je to naprijed poslije one ulice s iste strane. Oni tako pored restorana nouvo mario gdje je na jednom od namještenih praznih stolova s uštirkanim bijelim stolnjacima naslagano petšest patlidžana u korpu a na drugom nekoliko žutih paprika i hrpa malih paradajza preko Kannstrasse pa pored sinagoge s dvorištem s dvojicom policajaca u plavim uniformama u šetkanju od kojem je jednom koža crna i kina ako nije i pozorište delfi. Crvenkastim slovima na smeđkastoj pozadini ispisano uvjerljivo hotel savoy. Ima njihova rezervacija. Soba četri jedan dva. Četvrti sprat. Lift je lijevo. Može platit drugi dan. Tristo osamdeset četri ojra. Doručak je do pola jedanest. Danke. U liftu velika ogledala. On zagledan u svoj odraz zadovoljan kaputom sašivenim na pijaci na Vojničkom od crnog štofa kupljenog kod semafora prema Vracama u Lukavici. Dvostruka stara vrata ispod broja četri jedan dva. Unutra prostrano. Dvostruki stari prozori. Na zidu uokvirene plohe s tapetama. Na stolu illy aparat za kafu s tri kapsule za dugi i kratki espreso i četri mliječna krema. Crvenim kartonom sa slovom s označena flaša s vodom. Plakar od drveta u svijetloj boji. Fotelja ispod prozora. Crveni kreveti. Neodoljivo jednostavno kupatilo s tušem odvojenim staklom. Veliki okomito postavljen radijator od inoksa ugrijan za nekoliko sekundi od okretanja ventila na peticu. Dolje u dvorištu postavljeni stolovi i sklopljeni veliki suncobrani. Na susjednoj zgradi lijepe terase sa staklenom ogradom na zadnjoj etaži umjesto krova. Pet sati. Lumia ne može na vajfaj.
Dvojica u mrak napolje. Burgerking po mapi na zaslonu na desetak minuta naprijed ulicom pa blizu velike kapije. Oni pored volkswagenove biblioteke tehničkog univerziteta i pozorišta umjetničkog sveučilišta naprijed do velike ceste pa desno ka toj kapiji. Zgrada vatrogasne jedinice od crvene cigle s dvorištem po nečemu kao iz zamisli o drugom ratu. Preko ulice pa uz ponekog biciklistu ka stanici sbahna kroz pothodnik. Zoogarten.
Tu joj negdje valjda taj dječiji pakao onda bio s drogama.
Sad ne djeluje tako.
Sad se čini da je s te zapadne strane zida moglo bit svega pa i pogubljene djece i dostupne droge a s druge obične utučenosti i očaja te šatro ideje nesposobne da cipele ili restoran napravi.
Udaralo iz one knjige mene nekad osamdesetih još tad u Franca Prešerna da mi žao te djece zapadnog Berlina bilo ko najrođenijih.
Eno Driveinburger.
Unutra nekoliko srednjoškolaca porijeklom iz dalekih azijskih zemalja zagledani i zaneseni nekim zadaćama. S druge strane stakla park u mraku.
II
Crveni namještaj na tamnom parketu. Veliki bijeli koncertni klavir do zida. Napolju za stolovima nikog. Na zaslonu da je sad dva a tokom dana do pet stepeni. Losos naresci sirevi kružno naslagani. Voće za drugim dijelom. Do zida jaja u metalnim posudama i hljebovi. Kafu donosi konobar diskretno pitajući za broj sobe. Restoran pun. Četvrtak.
Dvojica ka Raichstagu pješke pored one kapije pa dalje širokom ulicom. S lijeve strane park. Prohladno. On na glavu kapuljaču dukserice turskog proizvođača pod zvučnim imenom onog o kojem je zadnjem pročito knjigu pa preko velikog kružnog toka. Lijevo spomenik sovjetskim vojnicima. Desetine autobusa uz cestu. Na trgu kod brandenburške kapije turistička atmosfera. Kod Raichstaga masa ljudi u redu za ulazak. Policajci u opuštenom dežuranju oko zgrade. Na njoj velika njemačka i evropska zastava. Njemu s rukama u džepovima mornarskog kaputa a kapuljačom na glavi kroz pamet da je valjda tu negdje ili makar u blizini neko napiso ili bar odobrio plan da se Lenjina s ekipom zanesenih beskrupuloznih budala pošalje u Rusiju prije više od sto godina ne bi li se riješili istočnog fronta. A sve poslije incidenta nagovorenih naivaca što su se zalijetali na velike nepravde umjesto da rade zadaće u rascvjetanom junskom Sarajevu. Poslije te neopisive furtutme i miliona leševa po istoku i zapadu slična ideja što je tražeći svoju zamišljenu pravdu potakla najgore a proizašla iz nekoliko guslarskih piareva traži nove načine za svoje popravljanje izmišljene prošlosti intervencijom u prostoru dolje oko gornjeg toka Miljacke. Dvojica autobusom s Unter den Linden na Alexanderplatz za po dva ojra i dvadeset. Tamo zgrada s prodavnicama iza kojih poneka fasada komunističke gradnje. U uniclou nema teniske odjeće. Odatle žureći na stanicu. Jedan bus txt. Tamo je stanica pokaže vozač pa bez odgovora na pitanje o smjeru zatvori i ode negdje. Oni slijedeći autobusom broj dvjesto ka Zoogartenu. Vozač ovog vraćajući kusur od deset ojra nezainteresirano das ist Deutchland na njegovo pitanje o stanici na engleskom. Bus popunjen nazad ka Raichstagu pa lijevo pored amabasada i parkova ka zapadu. Dvojica u dva i pet nazad u hotel poslije kraćeg traženja smjera sa Zoogartena do Fassanenstrassea.
U deset do tri na recepciji dvoje. Novinar i prevoditeljica. Konobar im susretljivo sto do ulice. Preporučuje kapućino. Marija Jaensch prevoditeljica. Ima list s pitanjima. Davno otišla iz Zrenjanina u Holandiju. Sad je ovdje. Radi s tekstilom i djecom. Novinar se zove Mirko al je pravi Nijemac. Suradnik je nekoliko radio stanica u Njemačkoj Austriji i Švicarskoj. Bio u Sarajevu pet dana devedeset pete pa o istim ljudima koje je tad upozno napravio priču deset godina kasnije. Hoće da slušaoci čujući maternji jetik pisca u pozadini čuju i prirodnost i uvjerljivost koju samo u svim jeziku imamo ako je imamo i tu. U drugom se pogubi snage i boje. Na stolu magnetofon i mikrofon. Prvo o sebi nekoliko podataka. O potrebi pripovjedača da bilježi. O okolnostima priče. O književnosti kao alatu. O izlazu pripovjedača iz priče o patnji. O životu u gradu danas. Skoro sat. To je. U restoran mlađi od njih a vedar čovjek. Wilhelm Trapp. Urednik. To ime u zaglavlju mejlova donijelo čistog zadovoljstva i radosti. Dobre vijesti odavde sa sjevera do njih. Novinar i prevoditeljica još kratko sa svima pa svojim poslom a trojica do Kantstrasse pa niz nju do vijetnamskog restorana kroz hladno popodne. Unutra duži stolovi s klupama bez naslona s obje strane. Wilhelm srdačan i ohrabrujući. Čorba topla i obilata. U njoj povrća i mesa s tjesteninom. Razgovor opušten o poslu. O Njemačkoj i Bosni. O tome kako mu je Christian ponudio dobru knjigu iz istočne Evrope za koju je on i zadužen. O Wilhemovoj ideji za naslov za njemačko tržište koji olakšava knjizi. Trojica nazad ka hotelu. Wilhelm na bicikl pa u sumrak. Dvojica niz Fassanenstrasse ka knjižari na koju ih je Wilhelm uputio. Velika ukusno napravljena kuća s uređenim dvorištem. Prazni stolovi napolju spremni za proljeće. Na spratovima sobe za priredbe. U podrumu knjige. Šestnestogodišnjak odvažno na svom školskom njemačkom pitanje o knjizi Zwei Jahre Nacht. Prodavač malo naslovom zatečeno u ekran pa učiteljski popravljajući dječakove greške iz pitanja susretljivo da još nema ali će bit od utorka u prodaji.
Unutra u hotelskoj sobi ugodno. On kapsulu kafe u aparat pa na fotelji udubljen nekoliko strana romana o Thomasu Hudsonu. Slikaru u kojem je nemalo Hemingwaja. Tamo negdje na Karibima u romanu neočekivano sjećanje na boravak u Berlinu u sretna doba njegovog života prije nego li je nesreća odnijela dvojicu a rat kasnije i trećeg sina što se u prethodnom dijelu romana na ljetnom raspustu s ocem s kojim ne žive sjećaju detalja djetinjstava u Francuskoj i kojegdje a tu na moru uče izdržavati i ne posustajati u borbi s velikom ribom. U dijelu At sea mrak u kojem slikar traži uboatove po karipskom moru s dvojicom Baskijaca. Taj dio piščevog iskušavanja života opisan onim neodoljivim načinom s pohvalama snazi i hrabrosti bez da se to prenaglasi kao da se naslanjaju na njegova razmišljanja o tom piscu potaknuta zadnjih dana i krojem svog kaputa. Hudson tražeći podmornice usputno hvali ipak i njemačku upornost i sposobnost kolkogod se strasno bori protiv njihove vojske. Valjani im pištolji schmeisser koliko i podmornice. Napolju mrak. Radijatori topli. Dječakov samsung a sedam komotan na hotelskoj mreži. Njemu kroz pospanu pamet njemačko iskustvo svijeta kroz zelene čohane uniforme čiji osmišljeni kroj kao da sad vidi u adidasovim majicama gledanim maloprije u Karstadu na obližnjoj ulici.
III
Na Savignyplatzu u prizemlju željezničke stanice i velika knjižara. Dvojica duboko u jakni i kaputu stepenicama gore tražeći smjer za Warschaustrasse. Gore i žena s biciklom spremnim za ukrcavanje i porodice s djecom i azijski turisti. Jedan zapušteni tamniji čovjek im olakša kupovinu karata s aparata pa pokaže svoju posudu za kovanice u koju on spusti jednu od dvadesetak eurocenti. Ovaj nimalo impresioniran. Kolega mu mladi Nijemac s dugom bradom nametljivo pojašnjava sistem vozova i kupovine karata turistima odnekud iz Azije. Dvojica u sbahn pa provjeravajući brižno stanice od Zoogartena preko Hauptbahnhofa ka Alexandarplatzu i Ostbahnhofu na istok dalje ka Warschaustrasse. Tamo skoro kiša. Pored ostataka zida svakakva svijeta. Okolo nove zgrade s reklamama slavnih njemačkih preduzeća i proizvoda. Dvojica preko mosta s velikim kulama u fasadnoj cigli ponovno napravljenog devedeset četvrte ka Kreuzbergu zagledajući u Marijina i Wilhemova uputstva na zaslonu. Ispred nekog neuglednog kafića čovjek sijede kose povezane u rep i duge brade. Zapamćen prekjuče na autobuskoj stanici u zračnoj luci.
Linija dvjesto četiri s druge strane Kurfurstendamma bliže Karstadu. Dolazi za sedam minuta. Prohladno. Poneka pahulja. Dvojica u autobus pa za po dva i šezdeset ojra ka stanici Kleistpark. Kvartovi kao puno veći a razgrađeniji i iskusniji Zagreb. Na Kleistparku dalje odmah tražena Hauptstrasse. Široka ulica blago nagnhta prema naprijed. Kao da su Turci najprepoznatljiviji ovdje. Zgrade kao austrougarske u djeliću Sarajeva. Oni ka drugoj strani. Tamo broj sto pedeset pet. Tabla s crtežom onog što je pjevao o čovjeku koji je prodao svijet i herojima za samo jedan dan. Stan valjda na četvrtom. Bivao je ovdje i onaj još živi roker onomad uplakan zbog ljubavi a poslije uvjerljiv u nekoliko nama bliskih pjesama s engleskim tekstovima. I Warhol znao doć po pričama. Sad skoro snijeg. Dvojica u restoran na uglu. Unutra anadolska muzika.

Damir Ovčina

Privacy Policy​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​