Čelik. Uvijek ga malo onomad na pameti jednog kineskog kretena a zlotvora i danas popularnog kod zapadnih i bjelosvjetskih tiranofila. Imenom mao ce dunga. Šta njemu na pameti to kinezu seljaku nevrijedno za kineskog komunistu ni metka dužnost a francuskom za primjer primjera lažnom učenjaku i kakvoj poznatoj školovanoj nagrađivanoj budali slatko. Nekom fukou sartru deridi i sličnim onanistima simpatično.
Kućne peći za čelik. Biva čelik kad načeličimo odletismo u blagostanje. Otog cirkus od čelika al stvarna nepojmljiva glad kanibalizam nepravda i zločin nesamjerljiv neopisiv pa i neshvatljiv. Toga takvog od zamisli vođe kulturne revolucije o istrebljenju vrabaca jer je magarac smislio da su štetni a niko bezbeli ne smije protiv magarčevog nakanja dok je u vlast opet milioni ako ne i desetine miliona u glad i ljudožderstvo pa dalje bez kraja. Jer bez vrabaca teško bilo skromne usjeve sačuvat. Nema tog markesa da namašta i promil zločina samo kineskog komunizma. A poslije njega grupa francuskih đaka pješaka iz kambodže predvođeni i dan danas a jutros je nedjelja peti novembar dvije hiljade dvadeset treće nerijetko među intelektualističkom praznoglavom masturbatorskom bagrom poštovanim drugom i bratom broj jedan poznatijim kao pol pot. Njemu malo bilo veliki skok naprijed kao kod kineskih mu kolega i drugooova pa daj ogromni skok naprijed. Biva kad on i njemu slični smisle ima da se proizvodi jede pije stanuje prevozi oblači i sluša ozbiljna muzika ko nikad nigdje prije. Njega i takve čekalo. I taj bi nesoj i dan danas nepodijeljenu podršku nauživo naprimjer udruženja domaćih filmskih radnika samo da im para za njihove kretenluke koji marke zaradit ne mogu daje. Deset mitova o kapitalizmu rainera zitelmanna objavljena makar dosad ugluho na bosanskom odličan je izvor primjera ovakve vrste. Skoro svaki pogađa. Svaki u srce dira. Ovaj njemački maher za marketing a doktor za hitlerizam oparen sa svog savjetovanja nekretninskih trgovačkih preduzeća ispiso dvadeset šest knjiga. Jedna prijemčivog naslova je moć kapitalizma. Ovdje dosljedno strpljivo pedatno složene usmjerene stotine razgaljujućih ilustracija općih predrasuda o kapitalizmu. Opisana srž antikapitalističkih ideologija što još uvijek svijet drže u različitim egzotičnim tiranijama il evropskim odmjerenim portirijama kakva smo mi. Pa i u nadmenim zapadnim polukapitalističkim društvima koja rascvjetanim šupljažama pilaju granu na kojoj stoje nemajući nerijetko pojma šta im je donijelo blagostanje. Zitelmann tabak pa sastavio pregled glavnih pokušaja bjelosvjetskih ignoranata univerzitetskih lažnjaka političarskih šupljaka kako biva nije dobar kapitalizam al jest nešto drugo. Ko da ih je i ovdašnje strpljivo gledo i slušo a nikad beli ni čuo nije za sav ovaj intelektualni očaj što ne može ni rečenice akamoli društveno korisne mjere proizvest. To drugo il kako jedan ovdašnji političar što mu se eno i sin i famlija trpaju više u vlast neg u politiku smislio prepisujući za vikend kojekakvu statistiku i folove treći put. Treći put ravno za treći svijet. Tih trećeputaša butum svijet pun. A onih koji najjednostavniju istinu vide i shvataju malo. Za ne povjerovat malo. Istina je jednostavna. Al je jednostavnost u svemu najteža za postić. Nema života vrijednog življenja bez slobode. Prva i najpreča je sloboda govora. Od nje sve. A ona nije puko blebetanje ni povlačenje po sudovima za klevete. Nju rijetko ko umije iskoristit i rijetko kome i treba. Al kad je nema propast. Ta sloboda mišljenja uvjet je za slobodu poduzimanja. Tržišta. Država je smišljena za slobodu razmjene a ne za vlast milicionera. Eno jedan ovuda se vrzma uvezujući u svoj krug potkazivača lažnih novinara lažnih ureda za šatro borbu protiv korupcije a ustvari za skupljanje podataka pa prosljeđivanje na stranačka sijela i posljedično ucjenjivanje. Naguranu masu poslušnika portira doušnika plaća se tuđim parama a ozakonjuje u procedurama koje narod ni shvata nit mari. Država je samo jedna stvar da ne bila tiranija pa ni birokratija blaža il grublja. Alat slobode pojedinca. Najprije i namjerljive ekonomske slobode. Što je nje više država je jača a narod bogatiji. Eto to je sve. To je politički android. Otvoren dostupan pouzdan predvidljiv operativni sistem na koji se može uz sve rizike nalijepit nepregledna masa aplikacija pa ko šta voli i potrebuje nek devera dalje. Al to malo ustvari jako puno za postić. Nema bezveznjaka siledžije doušnika besposličara ljenjivca da mu nije cilj državom se zaklonit i od tog živjet. Opisano zitelmann pomalo suzdržano ali tačno slaže puštajući činjenice naprijed i skoro blago izvlačeći neizbježne kolkogod teške za prepoznat zaključke. Prvi dio knjige donosi naredane a temeljito obrazložene zablude antikapitalista. Deset njih. Prva da je kapitalizam odgovoran za glad i siromaštvo. Druga da vodi nejednakosti. Treća da uništava životnu sredinu. Pod četiri da rađa krize. Peto da njime dominiraju bogati koji onda određuju i politiku. Šesto da vodi u monopole. Sedmo da biva promovira sebičnost i pohlepu. Osmo da mami lakovjerne da bjesomično kupuju nepotrebno. Deveto da vodi u ratove i deseto da fol predstavlja stalnu prijetnju pojave fašizma. U samom uvodu ovaj nijemac gledajući otamo vidi i naše političke magle u kojim je nerijetko kapitalizam viđan kao ultimativno zlo. Iz neshvatljivog razloga doli kao pandemijska glupost ovaj sistem nema mnogo prijatelja akamoli strastvenih branilaca ni zagovornika mada nema čovjeka koji ne koristi nešto od obilja proizvoda i čuda nastalih kao posljedica slobodnog tržišta. Srž da društva kakva je ustanička venezuela kojima državna vlast upravlja ekonomijom završavaju u gladi i propasti naprosto se zanemaruje. To da je kapitalizam ništa do sistem utemeljen na privatnom vlasništvu kao izrazu najdubljeg čovjekovog prava na svoje i mogućnost da vlastitom pameću određuje vlastiti život ne zvuči privlačno masovnoj žrtvenoj histeriji da je čovjeku vazda neko drugi za sve kriv i dužan. U uvodu zitelmann pošteno navodi da odbija kao svoju vještačku centrističku poziciju koja biva i prihvata nešto od kapitalizma ali ga relativizira i miješa s koječim praveći diljem svijeta razne hibride kakav je i ovaj u kojem smo. Ta srednjaška pametnjakovića pozicija najčešća je i onda kad ako ikad i kakav političarski bezveznjak priča o ekonomiji i društvu. Biva švedski nekakav model skandinavski vakavnakav al nikad ne govoreći da je to kapitalizam a ne socijalizam. Zitelmann je nedvosmislen i time ljekovit a stotine njegovih vješto a pošteno i neosporno odabranih argumenata naprosto nema čime do pukom glupošću i tiranofilijom biti odbačeno. Već prvi navedeni mit da je kapitalizam odgovoran za glad i siromaštvo razoren je ovdje jednostavnim primjerima koji svojom nenametljivom čitljivošću raduju. Tako zitelmann donosi na strani dvadesetoj da je hiljadu osamsto dvadesete oko devedeset posto svjetskog stanovništva živjelo u apsolutnom siromaštvu da bi taj broj danas bio manji od deset posto. Od osamdeset prve do danas za dakle četrdeset dvije godine pala je ta stopa s četrdeset dva koma sedam na ovih manje od deset posto. Na dvadeset drugoj strani ove knjige tačna među tačnim rečenicama naslonjena na knjigu raščuvenog ferdinanda braudela civilizacija i kapitalizam da siromaštvo nema uzroke bilo ga je oduvijek ali prosperitet ima. Iz nepregledne mase slika zasnovanih na izvorima izdvojeno je na ovim stranicama nekoliko o kukavnosti ljudskih života još prije dvjestotinjak godina naprimjer u francuskoj engleskoj ili finskoj. O osamdeset osam posto kineskog stanovništva u ekstremnom siromaštvu još osamdeset prve naspram današnjih manje od jedan posto. To današnje manje od jedan posto nije zasluga mudrog komunizma nego onog popuštanja državne stege koje je omogućilo makar neke elemente slobodnog poduzetništva. Do hiljadu devetsto šezdesete prosječni životni vijek u maovoj kini pao je na ispod trideset godina. Odbacivanje sve ove mase argumenata naprosto je nemoguće. Na strani trideset četvrtoj stoji i svjedočenje bivšeg funkcionera sjevernokorejske socijalističke vlasti iz kasnih devedesetih prije nego je ovaj čovjek pobjego na zapad odnosno u južno u koreju koja je najzapadniji zapad. Veli izgladnjele su slali u parkove da prose prije nego što umru. Postojalo je posebno odjeljenje za leševe čiji su članovi bockali tijela štapovima da vide da li su već mrtvi. Gledao ih je kako utovaraju leševe na rikše na kojima su bosa i skeletna stopala virila u raznim smjerovima. Na prepunoj pijaci žena čiji je muž već umro od gladi ponudila je kćerku na prodaju za sto vona što je manje od deset centi. Nema ni u ovom primjeru ništa posebno korejsko osim nepojmljive specifične u detalju al predvidljive surovosti jedne komunističke satrapije koja iz ljudi izvlači najgore obećavajući im koještarije vodeči do gadi i smrti putem logora i ispiranja pameti. U svih deset poglavlja prvog dijela zitelmann ovako suvereno a mirno reda proučeno i tačno. U drugom poglavlju naslovljenom kapitalizam vodi rastu nejednakosti zitelmann se usputno razračunava i s navikanim francuskim šupljeglavcem thomasom pikettijem koji odbacuje kapitalizam jerbo vodi nejednakosti. Ko da je jednakost imanja moguća i potrebna. Ko da je jednakost u bilo čemu dobra. Naprimjer da svi dobro igramo fudbal i ravnopravno dijelimo zaradu od nečijeg tranfera. Ili da jednako dobro pišemo. Svaka podjela na kraju teži nuli. Podjela imanja jednako na svu djecu dovela ne zadnjih stotinjak godina do propasti većine zemljišnih nasljeđenih posjeda. Samo je jedna jednakost potrebna i to je kapitalistička osnova. Jednakost i predvidljivost pravila koja će spriječiti ortačku perveziju kapitalizma kojoj i mi svjedočimo. Od onih švercera sa sarajevskog ratnog tunela uvezanih s vlašću do današnjih korisnika poticaja općinskih poslovnih prostora ugovora s telekomima budžeta za filmske budalaštine. Jedna je takva je zaprimjer primjera zadnja urnebesno jadna u svojoj pretenzija i lažnosti gluparija koju sam iz pristojnosti na svoju sramotu gledo nepristojno lažna papazjanija glupo i nazvana da se nekako biva dotakne tradicije. Nije čudo da u takva smeća sami ti lažnjaci autori ne ulažu svoje mukotrpno nezarađene nego nakukane pare. Znaju u svojoj nesposobnosti stvaranja ipak da taj treš niko gledat neće nit bi ga iko svojim parama platio. I tako redom. Jagma za prebacivanje budžetskog novca na privatne račune raznim razrađenim smicalicama ne staje i neće šale stat. Navodeći drugog francuza jeana philippea delsola koji je izračuno da je dvadeset godina za koje prvi francuz piketty tvrdi da su povećale nejednakost ustvari sedamsto miliona ljudi izvučeno iz ekstremnog siromaštva. Ali činjenice takve širom svijeta ne uznemiravaju. Zadnjih će budala nestat pa i tržišta za pikettije. Govoreći o mitu da kapitalizam uništava životnu sredinu on činjenicu da je stepen ekonomske slobode proporcionalan stepenu zaštite prirode a opet nije vezan za izvoz prljavih tehnologija u treći svijet podupire ilustracijom o stanju okoliša i čovjeka u njemu u slobodarskom sovjetskom savezu. Veli tako na strani sedamdeset tri da je onomad u snazi komunizma u uzbekistanu i moldaviji hemijsko trovanje pesticidima bilo dovelo do tako visokog stepena mentalne retardacije da su nastavni planovi i programi u srednjim školama i na univerzitetima morali biti modificirani i pojednostavljeni. U dijelu o krizama uzrokovanim kapitalizmom dat je koristan primjer reakcije američkog predsjednika martina van burena hiljadu osamsto tideset sedme inače zagovornika slobodnog tržišta naspram rooseveltovog uplitanja poznatog kao new deal za vrijeme krize hiljadu devetsto dvadesetih. Prvopomenuti odupiro se vođen shvatanjem tržišta izravnoj akciji vlade što je bilo mnogo korisnije nego li rosevooltovo petljanje koje je samo produbilo krizu. Svaki od postavljenih mitova ovakvim slijedom izučenih primjera nasmijava i raduje čitaoca unatoč težini koju nosi. Tuga je neopisiva šta su i fašizam i komunizam i sve njihove nadobudne varijante ljudima donijele al je korisno ponovo i iz ovakve perspektive čitati šta sve njihovi sljedbenici neće da vide neće da povjeruju u to il misle da je to ipak bilo neizbježno ako ne i potrebno. Posebno je zabavan u uvjerljivosti primjera dio o antikapitalističkim alternativama. Čitalac da u sevdah padne od ubitačne istinitosti napisanog kao načina osvjetljavanja dokazano mračnih alternativa slobodnom tržištu. Tako dio o staljinizmu ima i niz sad smiješnih a onda tragičnih pohvala ovom debilskom poretku iz usta navikanih ignoranata koji ga onomad nisu htjeli vidjeti u očitoj divljačkoj krvavoj nezasitoj vlastohlapljivosti. Hvalio i bernard show i berthold breht i new york times i sart i ovaj i onaj. Na strani dvjesto dvadeset šestoj među masom primjera koji ojačavaju shvatanje do čega dovodi pokušaj pravljenja društva zasnovanog na mržnji prema svakoj slobodi pod bilo kakvom pa i oblandom borbe za siromašne. Navedeno po izvoru da je u jednom masakru deset do dvadeset hiljada ljudi je strijeljano ili linčovano.
Sve što se moglo u Sevastopolju na Krimu vidjeti bila su obješena tijela oficira, vojnika i civila uhapšenih na ulicama. Neke novine iz Odese objavile su da ako pogubimo nekoliko desetina ovih idiota, ako ih svedemo na status čistača ulica i natjeramo njihove žene da čiste kasarne crvene armije, oni će shvatiti da će naša vlast opstati.
I danas je tlapnja nasilnog uspostavljanja nekakve raspodjele živa i zdrava unatoč ovakvom i milionima drugih primjera. Ipak ovako složeni u odbrani slobodnog tržišta kao osnovi slobodne razmjene i ideja i dobara djeluju kao upozorenje i olakšanje čovjeku. Svaka nesloboda nema granica i mjera a slobodi malo treba da se pretvori u mogućnost dobrog života za većinu. Ruski su primjeri strašni a kineski strašniji. Evo ih kod zitelmanna oko strane dvjesto trideset pete. O maovom velikom skoku naprijed hiljadu devetsto pedeset osme.
Ukupno je oko četrdeset pet miliona ljudi umrlo, bili od gladi ili je ubijeno. Frank Dikotter opisuje ovaj užasan period riječima: Ljudi koji nisu dovoljno radili bili su vješani ili premlaćivani; neki su se udavili u barama. Druge su polijevali urinom ili tjerali da jedu izmet. Ljudi su bivali osakaćeni. Izvještaj koji je upućen najvišem rukovodstvu uključujući i predsjedniku Maoa, opisuje kako je čovjeku po imenu Wang Ziyou odsječeno jedno uho, noge vezane žicom, a kamen od deset kila stavljen mu na leđa prije nego je žigosan kao kazna za rovljenje krompira. Bilo je čak i slučajeva da su ljudi živi zakopani. Kad je dječak ukrao šaku žita u jednom selu Hunan, lokalni šef Xiong Dechang, prislio je dječakovog oca da ga živog zakopa. Čovjek je umro od tuge nekoliko dana kasnije.
I tako redom desetine primjera dosljednog izluđivanja naroda glađu i zločinom da bi se provele kretenske ideje. Nije davno bila šezdeset osma nit je daleko tolko kolko nam je nepoznat taj neki guanđi gdje je u ljeto te godine ubijeno osamdeset hiljada ljudi.
U Liuđangu su neke od žrtava javno obezglavljene, a njihove glave bile su izložene s natpisom kontrarevolucionari.
Gori ako može a ne može gore od kineskih bili su kambodžanski pokušaji uspostavljanja nasilne jednakosti i određivanja privrednih aktivnosti podjelom sredstava i zemlje. Smijo bi se čovjek kad ne bi plako od muke nad mukama nepoznatih dalekih ljudi pretvorenih u roblje mahnitih. Sedamnestog aprila sedamdeset pete kambodžanski komunisti nazvani crveni kmeri preuzeli su vlast i najavili ukidanje novca tržišta i preseljenje svih ljudi iz gradova. Zitelmann tako podsjeća da je vrh partije tražio oslonac u djeci od dvanest do šesnest godina koji su po polu potu bili spremni da budu ispunjeni socijalističkim razmišljanjem. Jedan element obuke djece uključivao je prisiljavanje da gledaju kako drugi muče ili užasno ubijaju dugotrajnom torrurom. Nisu smjeli pokazivati bilo kakve emocije jer se to tumačilo kao znak saosjećanja s neprijateljem i prema tome trebalo je biti kažnjivo. Dalje na strani dvjesto četrdeset osam navedeno da je u toj zemlji skoro dvadeset hiljada masovnih grobnica sa žrtvama režima. Moć koja je vladala svime zvala se angkar. Organizacija.
Muževi i žene su o Angkaru govorili nasamo, šapatom, bojeći se da ih ne čuju. Angkar niko nije kritikovo u javnosti. Opasnost je bila sveprisutna, ni u jednom trenutku niko nije znao da li ga špijuni Angkara slušaju.
Zabavno je ovdje podsjećanje na neke advokate komunističkih despotija. Tako se nema dva dana na portalima ovuda navodi onaj slavoj žižek biva nešto reko. Taj brbljivac ovdje citiran u svom zaključku da crveni kmeri nisu otišli dovoljno daleko. Nisu njemu bili dovoljno radikalni. Ovaj bilmez tvrdi da revolucionarno nasilje treba shvatiti kao iskupiteljsko, pa čak i božansko. Sličan se sličnom raduje pa i evropski besposleni pričač azijskoj despotiji jer je za njega čovjek ništa a njegova vlastita pozicija sve. Ta nadmena komocija lažnih pametara drži i naš svijet u zbunjenosti. Primjeri i logika naredani u ovoj knjizi olakšavaju i manje upućenim prepoznavanje notorne ipak vedre istine. Sloboda je uvjet svega pa i bogatstva. Dostojanstva. Napretka. Ne košta para i ne dolazi na seminarima. Najjednostavnija a najteža za napravit kao društveno okruženje. Ko rod rođeni u svom uvjerljivom poštenom čitljivom eseju prenesenom s razlogom na kraju ove odlične knjige dođe weiying zhang. Profesor pekinškog nekog univertiteta. Ovaj moj nepoznati jaran umjesto riječi kapitalizam zabranjene u slobodarskoj kineskoj hibridnoj despotiji koristi sintagmu tržišna ekonomija. Tako veli na tristo desetoj strani da je tržišna ekonomija jedini sistem kroz koji se može postići zajednički prosperitet.
Ako Kina pokuša postići zajednički prosperitet kroz demarketizaciju i politiku preraspodjele kojom dominira vlada, rezultat može biti samo povratak u zajedničko siromaštvo.
Kinez par redova dalje odlično veli da ljudska bića imaju idealistički kompleks, a utopija je uvijek fascinantna. On tako ko da za mene svira po narudžbi a nikad me nije vidio ko ni ja njega veli i da ekonomisti imaju odgovornost da brane tržišnu ekonomiju i navedu ljude da pravilno razumiju tržište. Kaže i da mainstream ekonomija ne pruža dobru teoriju tržišta jer bez poduzetništva ne može biti ispravno shvatanje privrede. Podsjeća da su kineski kuponi za hranu ukinuti tek hiljadu devetsto devedeset treće. Zaključuje da je tržišna ekonomija most od jednog drveta za zajednički prosperitet a planska ekonomija osunčani put zajedničkog siromaštva. Aferim. Ova knjiga bi morala biti iščitana gdjegod se priča i o čemu u vezi društva. A neće bit. Jer je glupost otporna u svojoj odvojenosti od stvarnosti. Narodi nagurani na svjetsku marginu najviše vlastitim izborom ako ga ima vlastodršaca koji obećavajući im zemlje dembelije i prodajući izmišljena mjesta i poslove u državnim telekomima i vodovodima lakše i rađe okrivljavaju sve i svakog za sve. Ameriku i englesku i ovog i onog a najteže same sebe. Nema rješenja bez shvatanja a shvatanje je teško bez čitanja. Da bi se iz nepregledne mase dosadnih lažnih suvišnih knjiga izdvojilo ono malo vrijednog mora se i tražit i imat pomalo sreće. Ovo je jedna od takvih ljekovitih knjiga. Pomalo naizgled hladna i činjenična a zabavna i okrepljujuća. Još bi uvjerljivije djelovala u nadahnutijem prevodu a izdanju privatnog na svoje pare oslonjenog izdavača a ne udruženja građana. Posebno joj smeta nemušt skoro izvinjavajući predgovor za čijeg mi potpisnika gugl to čudo domišljatosti pretvorene u proizvod izbacuje da je delegat jedne od brojnih notornih interesnih foteljaških skupina ovog slabobrojnog naroda usmjerenih na parlamentarne naknade i općinske kantonalne federalne državne stolice.
Deset pravila uspješnih nacija naslov je trapav kolkogod jasan. Ko knjige za supermarkete. Sastavio je indijac ruchir sharma. Uopće nije hrđava. Nema u njoj snage ni zanosa nit dubinskog utemeljenja filozofije autora al ima hrpa korisnih činjenica naslonjenih na sabranost i upućenost autora posvećenog istini. Pa time i pravdi i smislu. To možda najintrigantnije pitanje svijeta poslije pitanja boga zašto neki uspijevaju kao grupe a drugi tavore nazaduju ili propadaju pravdajući se uvijek odnosom drugih prema sebi koliko i poviješću srećom mentalitetom itakodalje sharma tabiri strpljivo oslonjen na podatke pa i grafikone koji u ovom slučaju nisu puko skrivanje i profesorsko kupovanje odnosno rasipanje vremena već ojačanje ovakvog tehnicističkog pristupa predvidljivoj nepredvidljivosti svijeta. Indijac detaljno obrazlaže pitanja stanovništva politike nejednakosti državne moći geografije investiranja inflacije valute duga i zanosa kao određujućih za uspjeh nacija. Jedan je uzrok i jedno rješenje a ovih deset opričanih jesu važni kao mjerljivi faktori postizanja tog jednostavnog a teškog cilja. Deset bi moglo bit još deset. Pokušaj da se čudo uspjeha protumači vrlo mjerljivim faktorima jeste važan jer u puku slobodu kao pretpostavku razvoja kao njen početak a i krajnji cilj narod zapričan koječim teško povjeruje dok mu se ne budžetira i nacrta masom brojeva i slika. E tu je sharma na svom. Na sedamnestoj strani objašnjavajući svoju poziciju veli da ekonomisti težeći naučnoj vjerodostojnosti imaju tendenciju zanemarivanja bilo kojeg faktora koji je preblag da bi se kvantificirao i uključio u model predviđanja. Lako i ključni faktor kao što je politika. Dalje kaže da brojke same po sebi ne mogu obuhvatiti utjecaj nekog energičnog vođe koji je sklon ekonomskim promjenama a ni onog nekog koji s druge strane puni džepove svojim saradnicima. Sharma ne zaključuje izravno da je ekonomija samo nastavak određene politike koja je opet alat filozofije ali kroz knjigu crpeći brojne podatke podupire htijući ili ne da je oslobađanje od siromaštva posljedica prihvatanja nekih filozofskih načela slobode i razumno postavljanje države naspram globalne fascinacije tiranijama državizmom kinama kubama venezuelama i raznim nejedanko nazivanim satrapijama većeg ili manneg kalibra. U prvom poglavlju o utjecaju stanovništva na ekonomiju ovaj proučavalac podataka zaključuje da su i roboti akamoli žene penzioneri stranci dobrodošli u ispravno postavljenom okviru državne ekonomske politike vraćajući tako zaključak na filozofsku premisu da su svi ljudi stari mladi strani domaći pa i nekakvi roboti braća od interesa da stvarajući sebi posljedično stvaraju i drugima. Svi sposobni svi uključeni svi potrebni. Zanimljivo da drugo poglavlje pisano izgleda prije ruskog otvorenog na napad i na tuđe a ne samo svoje slobode počinje podsjećanjem da je i putin popet na vlast kao šatro reformator skoro bizantijskog sovjetskog poreznog sistema i štediša državnih naftnih prihoda. On tako zaključuje da se reformatori obično umore i okrenu pukom trajanju na vlasti a da je neki poput singapurskog leea kuana yewa rijedak da zadrži pravac i energičnost svih trideset godina vlasti. Ima u tom poglavlju na četrdeset četvrtoj stranici rečenica slatka i draga u svojoj istinosti da su autoritarne države najzagriženiji vjernici u tehnokratske ekspertize. Što kažu domaći papci da svak radi svoj poso. Biva uzmeš izračunaš naviješ i eto ga njemačka. Ovaj indijac podupire notornu al neosviještenu istinu da su sve velike ekonomije s porastom prosječnog dohotka na više od deset hiljada dolara demokratije. Najbliža od despotija je kina. Ta zadnja nada tiranofila širom svijeta. I ona će propast kao iluzija o pukom napretku kroz vozove avione brojeve a ne kroz prezrenu i naoku naivnu slobodu mišljenja i vlasništva na pošteno i predvidljivo postavljenim malobrojnim pravilima pijačnog poslovanja. To je što treba i džaba pravilnikov pravilnik o radu i protivpožarnoj zaštiti džaba svaka lažna sistematizacija i statutov statut državnih preduzeća i javnih ustanova i sve smicalice zakonodavne i izvršne i sudske vlasti usmjerene na vlastito dobro činovnika i parlamentarnih bezveznjaka narod će se s glomaznom državom batrgat u siromaštvu. Sve uz patriotske kancelariste. Poglavlje u društvenoj nejednakosti sharma analizira i podacima postrojenim u tabele o tajkunima i njihovom udjelu u bedepeovima podvlačeći da se klasa društveno štetnih milijardera vrti po tradicionalno korumpiranim industrijama kakve su nekretnine nafta rudarstvo gušeći rast i hraneći bijes naroda kojim onda kao svojim kapitalom upravljaju politički demagozi. Nije nevažan podatak da ukupno bogatstvo milijardera u slobodarskoj rusiji tada mjereno iznosi dvaes šest posto bedepea naspram skromnih dva posto u poljskoj dok od razvijenih zemalja taj udio preteže u esdepeovskim šupljacima omiljenoj švedskoj s dvaes tri posto. Zdravo je po njemu da se bogatstvo milijardera drži ispod prosjeka od deset posto kolki je iznenađujuće u americi najbolje ko u nimalo naivnoj poljskoj i južnoj koreji koja unatoč ogromnoj privatnoj industriji milijardere drži na ispod pet posto bedepea čuvajući i tako društvo od nestabilnosti. U svakom poglavlju prikazani su smireno podaci i opća mišljenja o naprimjer državnoj moći pa zaključivano uvjerljivo šta je iskustvom potvrđeno kao zdrav okvir za izvlačenje zemlje iz siromaštva bezveznosti tjeskobe. Strana sedamdeset deveta ove knjige s vrlo bezveznom naslovnicom suhim prevodom nedosljednom lekturom pisana je o nama i za nas mada nas ne pominje na mapi. Veli tako da političari često gledaju na poduzeća u državnom vlasništvu kao na strojeve za otvaranje radnih mjesta. Najbolji i najzdraviji primjeri su japanski tajvanski južnokorejski gdje je udio vladinih zaposlenika manji od deset posto a u među ovdašnjim dijelom stanovništva voljenoj rusiji čiju tiransku birokratiju svi birokrati ne znajući zazivaju taj je udio zvanično trideset osam posto. Treba uć u sarajevsku općinu centar i vidjet tu našu perverziju tovarenja uhljupa u državno preduzeće za pravljanje štete. Šta je samo ovdje gada i jada. Da ne pominjem jednu oblajhanu nažderanu tuđih para protuhu i samog neopozvanog izvinjavajućeg šefa tog kina pored onog nekog krkana za opoziv što sam imo nevolju lično vidjet. A sve oko ponižavanja naroda sviklog na ponižavanja i zapričavanja. Da vadi rodne listove. Ne starije od šest mjeseci. Uvjerenja o državljanstvu. Ovjerava izjave za konkurse. Kopije diploma. Da se jagmi za općinske stipendije. Jednokratne pomoći. Tuga za koju nam niko nije kriv već vlastita ograničenost pothranjivana birokratskom pohlepom. Kaže indijac tu za gazprom. Evo ga meni ispred kuće. Taj glavni eksponent putinizma kroz fol privredu i platiša svih vagnera reduta i sličnih firmi za uništavanje slobode zvanično četristo hiljada zaposlenika. Malo li je. Navedena i suštinska razlika između rusije i poljske. Poljska ipak ide zapadnim folom uz sve greške ulažući u privatne firme a rusija nazaduje pireći državu uz propise koji se mijenjaju hirovima autokratskih šefova koji su dopustili i potaknuli uvezane oligarhe da preuzimaju privatna preduzeća. Kremlj od od četrneste pojačo kontrolu i nad internetskim serverima pa i polovicu mreže vkontakte takozvanog ruskog fesjbuka prebacio putinovim poslušnicima. U egzotičnom osunčanom brazilu hem što ima zlato a ima i tolko prenapuhana vlada da je cijela kultura izbjegavanja propisa razvijena. Čak se i golf u najvećoj svjetskoj makar nominalnoj demokratiji nepokorenoj indiji igra s promjenjivim pravilima. Sharma i u ovom ko i u drugim poglavljima iz daljine i kroz brojeve strpljivo podupire zdravorazumsko shvatanje da malo ili nikakvo miješanje vlasti u privredu jednako ko u književnost il slikarstvo najbolje. Ni geografski položaj gdje se i mi ko i po svijeta trpamo da smo fini i fino parkirani između istoka i zapada ništa sam po sebi ne znači. Ali znači odluka da se nešto napravi smisleno i poticajno. Govoreći o ulaganju zvanom pretenciozno investiranje svi brojevi podupiru jednostavan zaključak koji i po sarajevu vidimo kroz sve tibre audije i apartmane na bjelašnici da potrošačko i nekretninsko izbjegavanje rizika i plaćanje malograđanskog statusa vodi i u društveno tavorenje i nazadak. Ovdašnje banke od kojih se neke i izravni politički alati u rukama sumnjivih stranih vlada potiču zaduživanje za stambene kokošinjce kvarljive njemačke aute prnje po alšidiju samo ako dužnik radi za kakvu budžetsku organizaciju čiji su radnici zakonom zaštićeni da svijet može propast al budalu iz škole suda ministarstva općine se ne smije dirat. Ima krpe da nosa skuplje i vikendice zida da nije mimo svijeta. Sharma veli da je teško tačno odrediti kad bum nekretnina prerasta u balon ali je sugerirano opće pravilo da do krahova dolazi kad je investiranje u izgradnju nekretnina širom svijeta doseglo prosjek od pet posto bedepea. Nevolja je i kad država raspolaže naftom il draguljima. Stvara korupciju svake vrste i uplitanje vlasti u beskrajne folove oko raspodjele. Iščitavanje poglavlja o inflaciji valuti dugu demistificiraju ove termine iza kojih se neosviještenih kriju razorne posljedice neznanja populizma nemišljenja. Dio o dugu uvodi i dobre izraze dugomanija i dugofobija. Sharma pažljivo razjašnjava nivoe i uzroke opasnog privatnog zaduživanja koliko i vještačkog olakog poticanja kredita i pretjeranog obezvrjeđivanja valute iz raznih političarskih interesa. Strah od dugovanja i olako zaduživanje koliko i deflacija i inflacija daleke su i podosadne riječi dok ne zakucaju na vrata. Evo kod nas vlast ne može upravljat inflacijom a da je mogla završili bi ko venezuela od silnih socijalnih davanja i sličnih načina potkupivanja naroda. Smiješno i nimalo slučajno neprimjećena je situacija da telekom srbije plaća i domaće filmske ovisnike o lakim parama da nosaju mikrofone i glumataju po tamošnjim svinjarijama usmjerenim na razvlačenje pameti dok je samo to državno preduzeće dužno ako nije i milijardu kolko li kojekome. Tamo ga onaj telekom platio da se smješka i bojadiše miloševićevsku priču a ovdje ovaj fol naš telekom da kao našu istinu uslika. Nije nekakav glavonja kriv što je gladež i glupan. Takvog ga dalo al jest ko je takve šuftove ubudžetio. Biva treba nam budala da se nahapa da sami sebi dokažemo kako smo vjerski trpeljivi raznoliki. Ne pita se kolko košta ostanak na vlasti. Raskućit će se do feninga da bi se vladalo. Zadnje poglavlje sharmine knjige je o zanosu. O novinarskim pojednostavljivanjima i pretjerivanjima u prognozama i dijagnozama. Kaže tu i da je bolje za nacije odnosno države da rastu odmjerenije i bez velikih pohvala sa strane. Olako iznošenje stava i žurba u zaključivanju štete i narodima. Dug je put razvoja ali su koraci jednostavni. Prvi korak je i zadnji cilj. Sloboda svega pa i poslovanja. Nizak porez i poštena predvidljiva pravila. Vlast najbolja kad se ne petlja u trgovinu al radi na pojednostavljivanju procedura. Stotine primjera i u ovoj knjizi pošteno složeni to pokrepljuju. Bila nekad argentina haman ko amerika ali je populističke vlade i socijala izjele. Krene i meksiko pa stane. Mnogi putina slavili ko vizionara dok su nafta i plin išli lako a on pritajen čeko priliku. Najdalje otišle zemlje ko južna koreja koja je amerikina amerika ne samo za sjeverno koreju i već i za najveći komad svijeta jer su gradili strpljivo s jasnim ciljem i od kuća od slame stigli do samsunga u mnogoj svjetskoj kući. Ne birokratijom već pameću. Ova knjiga trezveno približava jednostavan zaključak. Nema čuda u dostizanju čuda društvenog napretka. Čudo je samo kad negdje pametni zavladaju.
damir ovčina
devetog novembra dvije hiljade dvadeset treće