Txakurra je pas. Pas kao policajac. Država je neprijatelj. Španija. Domovina je Baskija. Escuda. Ona je vrijedna svega za većinu seljana. Organizacija ubije malog radnog poduzetnika Txata jer nije platio dovoljno reketa.
Selo je na strani ubistva. Zato što su i tamo seljačine prve. Mala je unatoč folkloru razlika između jugoslovenskog svijeta u filmu U ime naroda Živka Nikolića i baskijskog u romanu Patria Fernanda Arambura. Raspričan a odmjeren. Vješto složen a čitljiv. Otvoren a svoj. Ovaj roman daje što nam treba. Iskustvo kroz osjećanja. Znanje kroz razumijevanje. Nagradu kroz čitanje. Naše kroz tuđe. Svijet kroz jedno selo. Čovjeka i kroz ubicu u zatvoru i mrtvog u grobu. Kroz dvije nekadašnje prijateljice. Ženu ubijenog i majku ubice spletene u taj mrtvi čvor zla i prolaznosti koja tupi sve što je ljudsko. Domovina je teško pitanje. Odličan stih Borisa Marune koji je po svijetu sanjo domovinu a probudio se u državi. Lopovi nasilnici bezveznjaci petljanci prvi. Slično osjećanje je u ovoj širojoj priči o baskijskoj borbi za nezavisnost. Zločini hlade i gade. Domovina. Etimološki toponimi i imena u Frakturinom prevodu. Iks je valjda š. Euskera je baskijski jezik. Gora euskadi astatuta je po rječniku na kraju živjela slobodna Euskadi. Baskija. A književnost hoće slobodu svakom i svugdje. Državu i drugo tek kolko tu pomažu. Hoće bolje. Čitanje ovakvih debelih a zanimljivih romana vuče u slobodu od svega za svakoga svugdje. Nijedan jezik nije prepreka za priču. Detalji nijednog sela ne priječe čitanje u nekom drugom selu na drugom kraju.
Bude na pijaci pod mostom na Ciglanama a i na Drveniji ono da se udžbenici prodaju i kupuju. Tehničko za šesti ovakvo ima a treba onakvo. Ono sa zelenim na koricama. Nastavnica s dva sata vrzmanja na poslu dnevno što je tužbe naplatila zavrla za baš takvo. Nema đacima života bez tog ukoričenog kretenluka. Radna sveska za engleski. Kupuj. Geografija za sedmi al ona druga treba a nje nema. Kako ćemo nastavniku naoči. Udavit će pričom. Čitanka vakva i onakva. Naš jezik. Matematika kojekakvih. Navali narod da djeca pokažu nastavnicama da ih ne stanu odma hinjit jerbo nema baš takav udženik. Isprepisivan a glup i štetan kolikogod lažan i lažno umiljat u obraćanju s razlogom nezainteresiranim đacima. Kakve su to knjige da se koriste godinu pa mijenjaju. Bacaju. Odbacuju. Nikakve. S razlogom ih narod baca. Jer su smeće koje služi za školske laži i petljavine. Tete iz pedagoških zavoda uguravaju svoje a trgovački putnici mame nastavnice pozivajući na seminare s osiguranim ručkovima ko liferanti lijekova dobrostojeće doktorice po neumima. Doktorice što nikad nikog niodčeg neće izliječit al će izmust hiljade godišnje dok su žive iz budžeta. Knjiga je samo ono što može svako čitati i svakom valjat. Nek je i o tehničkom osvještavanju. A književnost je jaka i okrepljujuća pa i spašavajuća i kad nije priča. Eno imaju i sjećanja. Riba u vodi Marija Vargasa Ljose. Čitaš o njegovoj neuspjeloj kandidaturi za peruanskog predsjednika tamo nekad devedesete pa shvataš zašto i kako neuspijevaju društva. Pa ni naše. Teška je bolest uvjerenje da se može urediti zemlja dembelija. Sve džaba. Svakom sve. Iz budžeta. Samo kad se popnu na vlast ispravni djelioci tuđih para. A para nema a kamoli poštenih djelilaca. O tom je Riba u vodi. Pamet odličnog pisca govoreći o svom tamo negdje nekad nečemu osvijetljava i ovo naše i svačije. Ova knjiga bi mogla bit u mjerama kantonalne vlade. Obavezno čitanje. Njegov je Diskretni heroj prava priča. Roman o hapcima i čovjeku koji ne da na sebe. U Južnoj Americi. Eto rješenja opričanog zanimljivo i tačno. Ne dat na sebe. Ni birokratiji ni lopovima. Sto takvih i eto promjena. Ne treba Biden ni šesta flota ni strana intervencija ni humanitarna pomoć ni strana investicija ni ememef. Slično razumijevam pa i čitam Ljosinih Pet uglova. Kod nas se mogla iščitati i kao pet uglova i dva tornja.
Nejasan a živ ko da se zadnje stoljeće u bošnjački svijet uvuko osjećaj krivice. Silne laži i optužbe ipak ne ostaju bez odjeka. Ta nekakva krivica biva izlazi iz vjere koja se u šovinističkoj pomahnitalosti tumači kao zaostalost. A još više zbog Osmanskog carstva. Koje je u nebošnjačkoj okolini nerijetko određeno kao puko zlo i nazadak. A bošnjačko pripadanje tom svijetu kao nekakva izdaja. Velika je to guslarska glupost koja je dala mit koji je pomogo zločin. A ta imperija što je bila Amerika svog vremena nije bila ono ritualno ubistvo u romanu o ćupriji. Al jest ćuprija da je do danas u jednostavnoj ljepoti ništa tamo nije stiglo. To ubistvo je u tu priču stavljeno u lokalni kolorit iz nekakvog afričkog putopisa. Nekad negdje pročito i zapamtio jer mi se uklopilo. O našoj neviđenoj prošlosti koju tek osjećamo a više slutimo hodajući po Alifakovcu ili Stocu Andrić je najljepše i najtačnije reko negdje da je više vrijedila jedna avlija kuća bašča na Bistriku nego sve što je Austrougarska poslije donijela. A donijela je hladne i mračne zgrade za birokratiju. A poslije Austrougarske još gore. Ni danak u krvi kao mitski zločin nije bio tako jednostavna i samo na jednu grupu usmjerena stvar nit zločin radi zločina. Osmansko carstvo velika je priča. Eno u arhivama Istanbula i bijelog svijeta danas milioni dokumenata. O toj šarolikosti tačno i uvjerljivo bez prezira i puke zaljubljenosti piše slavni turski povjesničar Halil Inaldžik u djelu Osmansko carsto, Klasično doba. Okrepljujuća mada historijska knjiga. I to čovjeku treba. Neophodno. Objavljeno u Srbiji.
Objavio je naš skoro jedini izdavač Buybook čistog zlata za sve ove godine. Takvo je roman Ministarstvo posebnih slučajeva Natana Englandera. Još se može kupit. Argentinski prljavi rat. Sedamdesete tamo ko dvedesete ovdje. Odlično napisano. Mučno a pitko. Možda i najbolje što je ovaj izdavač štampo. Drugo najbolje.
Čitalac ustvari kad počne čitat išće velike romane. Obimne al nikako opširne. U romanu Purity masa je pažljivo napisanih detalja koji drže priču a uvlače. Kao i u Slobodi Franzen osvjetljava pažljivo složenim odnosima likova i svijeta. Savremen a klasičan u postupku. Čitljiv a nikad površan.
Čitalac hoće i žestoko. Jer je strasno privlačno. Istinito. Uvjerljivo. Junot Diaz tako piše u zbirci I tako je izgubiš. Njegov jezik u odličnom prevodu privuko bi i djecu situ lektirskih laži i udžbenika naših jezika i testova s dilemama jel ispravno čar ili ćar i đevrek i đumbir jel džezva il je đezva i takodalje. Školsko gađenje književnosti liječi se slobodnim i samostalnim čitanjem. Ni za ocjenu ni za certifikat ni za ugled ni za pohvalu. Za sebe. Onda će i ovaj američki Dominikanac u prevodu na bosanski dobro doći. I učenici bi ga razmjenjivali ko smajlije. Makar oni koji imaju pameti. A nema glupog čovjeka. Al ima zapuštenog i zaglupljenog. I njegov Oscar zvani Vao privlači slobodoumnošću i oštrinom u slici dalekog a brutalnog dominikanskog svijeta diktature koji nas ipak oslobađa ideje da je zlo parkirano na Balkanu a mi osuđeni više nego drugi na nespjeh.
Posebno je ipak čitat naše. Miljenko je takav. Razno njegovo godi. Nadahnjuje. Osjeća se ta odlučnost da se bude pisac. Ta samouvjerenost ojačava napisano. Čitalac je sigurniji u takvom tekstu. Bolje ga prati. Od pjesama do Herkula. Od onih sad već davnih stihova o ujaku koji leži u zemlji hrasta zemlji mraka i mrtav pjeva haj otkako je banja luuka po staa laaaa preko onog ratnog učinio sam već skoro sve da stvari budu kako treba riječi me raduju kad ih sutra pročitam pa one slike o šišanju na baščaršiji kod čovjeka koji se zvao abdulah na mjestu koje se zvalo slatko ćoše. Sve do Oca. I Plana grada.
O našem iskustvu i svijetu dobro piše i Amila Kahrović Posavljak. Tačno. Bez poze. Bez fonda. Još mlada. Piše hrabro. Kroz njenu Smrtovu djecu i Izvedene iz kičme bolje vidimo oko sebe. Ko da mi njeni romani govore da su od sve birokratije i političarskih seljačina s kravatama što im se plaćaju dnevnice i odvojeni životi gori obični mali nepoznati ljudi. Očevi koji su previdjeli djetinjstva i mladosti svoje djece. Baška što su omogućili i hranili vlastite zlotvore na vlasti. U inspekcijama. Školama. Fakultetima. Sudovima. Očevi što nisu svoju djecu izveli iz skučenosti.
Damir Ovčina
nastalo na jedan upit o čitanju jedanaestog marta dvije hiljade dvadeset prve