Sunce ka jugu nezaustavljivo. Oko ceste provučene između brda tamni visoki borovi. Nebo svijetlo. Još svježine jutra i planina u toplom zraku iza spuštenog prozora. Cvrčci zadovoljno odsvakud. 

Izblijedjela plava zastava s trouglom žute lijevo iza kontejnera pa put dalje ka tabli s ćiriličnim slovima i crvenoplavobijelom zastavom s krunom više grba s pticama. Ime zemlje u dva pisma i tri jezika. Službenik ljubazno nazad pasoš i ličnu poslije pečata i skena. Žena u polo majici s logom parka prirode umorno da je taksa stokolkoli dinara pa im nazad kusur u toj valuti. Veli da je do toga sedam kilometara. Ovaj sa suvozačevog mjesta širom otvorenih očiju u drvene kuće i pokoju zgradu oko pruge dok mu kroz glavu slike i mirisi djetinjstva. U pameti mu od juče tutnji sjetno ko pamuk ruke tvoje nježne još pamtim kad mi dođeš nedjeljom na meni ostariće čežnje i tvoji dodiri sa posvetom.
Nije nije ono valjda. Moralo bi pisat.
Ja zamislio da je to negdje na planini visoko.
Bit će da ovo. Eo piše.
To je. Tamo ćemo okrenut.
E eo.
Tu smo. Još malo. To.
Neće niko bicikle.
Ono gore valjda više nije.
Nije.
A ovo tamo jest.
Jest.
Plakat da je festival muzike boljšoj bio nedavno. Plava tabla do ulaza. Tamo adresa ime firme brojevi tri jedan dva tri četiri. Preduzeće Lotika. Čovjek na ulazu nazad tri karte i dvije novčanice na kojima dvjesto dinara za jednu od dvadeset maraka. Četiri i po marke karte objasni. Ulica od drvenih greda i oblutaka. Desno stilizirano ćirilicom poslastičarnica kod ćorkana. Ispred nekoliko stolova. Na ogradi saksije s maćuhicama. Pokošena trava oko drvenih kuća strmih krovova od šindre i malih prozora na spratu. Lijevo suvenirnica aska. Unutra nekoliko novina. Na policama rakija brošure med drangulije. Ulica usmjerena ka crkvi od drveta. Na njoj da je posvećena prvom srpskom episkopu. Nekoliko znatiželjnika unutra. Do nje stari crni auto. Lijevo trabant produžen kao mercedes kakvog nesvrstanog predsjednika iz centralne Afrike ispred kuće na isti fazon s natkrivenim dijelom sa stolovima. Restoran lotika. Do crkve natkriven zvonik. Ulica od drveta blago nizastranu oko kuća od greda i šindre s malim prozorima u krovu. Ulice nazvane po režiserima sportistima piscima astronautima. Safeta Sušića nema među odabranim. Nema ni drugih nekih. Dolje dalje u svijetu brda u izmaglici topline. Deset. Gosti neki s koferima na točkovima iz jedne s tri broja. Ispred druge na kraju hladnjak s ligištulima. Dolje kuća na kojoj nacrtani Gagarin Če i još neko. Kao da je Maradona. Ispred fotelje za gledanje na brda zapadno i južno. Negdje ka istoku cesta po strani. U dnu sela obdanište. Više njega štandovi s vunenom odjećom drvenim suvenirima medom rakijom. Žene s dugim e u riječima čekaju kupce. Oni ulicom malo gore. Hotel kao velika drvena kuća. Bazen s dvorištem desno. Oni u baštu kafane prokleta avlija. Piše ta sintagma i na engleskom. Vani drvene bijele stolice sa šarenim spužvama. Unutra stolovi i dvije police s knjigama. Komplet Laze Lazarevića. Još neki slični i različiti. Niko baš da bi ga se navalilo čitat. Oni u baštu ispod nadstrešnice. Na drugim brdima borovi trava poneki krov izmaglica. Sunce visoko. Oni oko otvaranja knjižare negdje u prirodi. Deset prošlo. Vajfaj nekako.
Može li?
Vrti nešto vamotamo. Ko da će nekako.
S telefona mu njegov vlastiti glas preko programa stanice iz Sarajeva stran. Aplikacija stane pa krene. On s radija svijetu da je književnost propovijed slobode. Da je književnost najveći izum ljudskog roda. Da samo takve knjige zavrjeđuju prostor. Ostalo od udžbenika do priručnika i nauke može i elektronsko. Da je naslov ono što mora pogoditi namjernika u kojem je i bogda života. Pa na pitanje novinarke šta je bilo s profesoricom ruskog kako je htio svjesno pišući nastavak još prije objavljivanja romana da u tom drugom dijelu da go u sudijskoj nadoknadi. I ta pometnuta mu bila igrač koji ulazi na kraju da zakuca utakmicu iz prvog dodira s loptom. Žena dalje pitanje. Glas se zagubi preko sprave s petoinčnim zaslonom pa se opet javi. Kraj. Oni u razgovor o ovom razgovoru. Na telefon mu dvjetri poruke o emitiranom. On na jednu da je u tuđini a da će brzo nazad. Biciklom. Na jednu pitanje jesu li zadovoljni odgovorima. Račun manji od četiristo dinara. Kod Ćorkana gore do izlaza tulumba sto pedeset a hurmašica sto sedamdeset. Ima i sladoleda i limunade.
Nema kole.
Nema ni ulica Hasana Kikića.
Mogo je po Kikiću jednu. Na Gorici mu valjala škola s tim imenom.
Vala je Pape komotno makar ćošak mogo dobit.
Zavrijedio mu je i onaj nekadašnji haver makar trg. Što je njegove priče snimio valja. To je on kakav je najbolji. Ostalo mu onako. Slike negdje dobre. Neki djelić. Puno toga manje od onako.
Jedino se Salko Ćorkan od naših predstavnika nekako probio ovdje gore. Doduše i onaj šutljivac s Bistrika. A pitanje je bi li da nije kako jest.
Ko je Ćorkan naprijed. Ostali od tamo slični stoj.
Bicikli spremni. Alat i dokumenti raspoređeni. Auto kratko nizbrdo pa desno. U brdu nešto kao manastir u drvetu. Ispod stanica na uskotračnoj pruzi. Na parkingu obilježena mjesta za bus. Oni sendviče i vode. Onda bicikle s nosača. Dvojica na biciklima ka zapadu. Suzuki pored njih brže dalje. Desno spomenik. Vojnik iz rata od prije jednog vijeka gord u kamenu. Pored njega top okrenut prema istoku. Crna ploča na podzidu. Lista stradalih u ratovima hiljadu devetsto dvaneste do osamneste lijevo a od četrdeset prve do četrdeset pete desno. Na tom dijelu i mjesta iz kojih su neki ubijeni partizani. Lijevo imena ćirilicom desno im rodna mjesta. Zagreb Travnik D. Vakuf Bihać pa dalje. Najviše lokalnih. Potok nevidljiv šumi blizu. Do skretanja drven serdar iz osamnaestog vijeka. Nad glavom pokrivenom kapom mu krov sa šindrom. Bicikli dalje. Zrak vreo. Auto auto pa ništa pa autobus. Cvrčci s brda i trave do puta. Borovi tamni. Prije granice desetak vozila u koloni. Dvojica naprijed do kućice gdje graničar brzo i ljubazno nazad ličnu i pasoš. Na ulazu vitara s nosačem na zadnjim vratima u redu u sredini. Oni naprijed ispred vozila. Na kontejnerima upozorenja i obavještenja. Lijevo kućadvije s autom u dvorištu. Dalje manastir. Desno bila kuća.
Ima makar četrdeset.
Evo kaže ovo triest devet. Mjeri gore negdje.
Tu je to.
Nije hladan dan. Stigosmo ljeto.
Vrelo.
Trava požutjela. Kuće praznjikave. Put malo uzbrdo. Siva vitara naprijed. Iz nje rukom da je sve uredu. Tunel pa uzbrdica blaga pa tunel najavljen brojem i slovima pa na zapad ravno ako ne i nizbrdo.
Da se koji tunel tad kad je bilo miniro ne bi taj užički korpus tako lako uletio.
Ne bi. Još niko narodu da ne kaže da se ne vraća.
Niko. Zbunili se.
A nema ponovo kako su u osnovnoj đaci tražili kad bi kreni s recitiranjem za primjer primjera podataka iz geografije pa stani zbunjen.
Nema.
Poslije tunela lijevo u strani džamija. Kao da je godinudvije od obnove. Bijeli se. Naprijed cestom auto s užičkim pa otamo tri s beogradskim tablicama. Do džamije česma. Oko nje bijele ploče s imenima. Dvojica kroz pritvorenu crvenu željeznu ogradu. S česme voda bučno. Topla. Popisani ubijeni s područja Dobruna od devedeset druge do devedeset pete. Abaz Bašić Bektaš Borovac Čakar po jedno pa Čelika Dizdarevića Demira Kahrimana Kasapovića Mujkića Mutapčića Omerovića Veletovaca puno. I drugih skupa dvjesto. Jedna žena devetsto peto godište. Jedan devetsto šesto. Neko osamdeset i neko. Zuhra Fatima Mina Nezira Ramiza. Još žena. Više česme smeđim slovima čest citat po sličnim mjestima a ispod pet dvotačka trideset dva. Ispred ulaza dug drven sto. S druge strane prostirke ispod police za cipele. Unutra vaktija na zidu smeđi ćilimi na podu. Nikog. Ispod munare razbacanog materijala. Mezarje s jednom svježom humkom. Dolje dalje nekoliko kuća. Ispred jedne desno žena pod maramom u hladu trijema.
Merhaabaa, naanooo.
Otamo poslije sekundva merhaba merhaba. Lijevo ljudi oko kafe ispod balkona nerazvršene kuće. Desno starih jako starih i novijih bijelih nišana. Pokošeno. Bicikl s dvadesetsedamipo inčnim točkovima i riskeverythingfearnothing ramom naprijed uz blago brdo. Plavi ram na dvadesetšesticama za njim. Malinjaci sa stotinama bijelih držača stabljika do rijeke nevelikog protoka i na drugu stranu do pod brdo. Bez navodnjavanja. Maline kao mrtve. Nikog oko toga. Desno jedna parcela s aronijama uredno održavana. Tabla s obavijesti o postojanju manastira iz četrnaestog vijeka.
Haj da vidimo situaciju. Most preko smeđe vode. Na njemu muškarac šezdesetih sa sa štapom zagledan u vodu. Do njega starinski bicikl. Oni preko pruge do ulaza u kompleks bizantskog nekog fazona. Naprijed lokomotiva čeka uskrsnuće svijeta uskotračnih vozova. Na parkingu beemve iks šest beogradskih tablica. Oni bicikle do podzida. Mladić trčeći za svojim poslom ispred njih u drugu zgradu. Prozora i vrata puno. Iz kuhinje žena oko svojih misli ne videći ih. Ispod dugačke terase stolovi i klupe. Povelik pas miran u hladu. Nekoliko muškaraca oko željezne konstrukcije kao za veliki šator. Na uzvišenju ih još dvojicatrojica. U sredini crkva. Na ulaznom portalu iscrtani sveci simboli slova godine. Puno žute crvene plave narandžaste. Gore na stijeni krst i neki kip. Dolje do crkve ograđen grob s velikim bijelim kamenim krstom. Na njemu titula i ime. Do njega još jedan pun zasađenog cvijeća s drvenim krstom bez imena. Radnici dalje dogovarajući se oko postavljanja šatora. Na zgradi prema putu velikim slovima karađorđev konak. Knjižara dabar u maloj drvenoj kući zatvorena. Sunce visoko jako neometano. Trava pokošena. Cvrčci. Na pruzi djevojka u plavim helankama oko selfija. Oni preko mosta pa dalje ka zapadu. Ravna cesta. Žuta zgrada kao da je nekad bila škola. Na oguljenom zidu velikim ćiriličnim slovima hoćemo šešelja. Na drugom bgcz. Dva auta ispred njih. Skretanje rudo trideset sedam priboj dvadeset sedam lijevo.
Ovdje su negdje i onog džukca s lenonkama stigli.
Lijevo tvornica kotrljajućih ležajeva i kardana. Mrtva. Ispred ulaza joj stari bijeli mercedes s kartonom preko šoferšajbe i zadnjeg stakla. Desno komad voćnjak nedavno izgorio. Oni u hlad do kapije zatvorene lancem. Razbacanih cjepanica i koještarija ispred kuće bez ljudi. Na prozorima na spratu žaluzine.
Eno do onog pa nizbrdo.
Ima četeres ko jedan.
Četeres.
Bicikli brže. Dolje u nizini pruga i ostaci tvornice. Nizbrdicom pored table pa dalje brzo skoro do centra. Ulica užičkog korpusa. Druga veljka lukića kurjaka. Gradić ošamućen vrelinom. Vjetra niotkud. Žena u granapu eto e eto me šta ćemo momci. Dvije vode marka dvadeset. Klima unutra podešena na osamnest bučna. Čovjek starije dobi u sivoj majici bez rukava preko ulice ka drugom granapu nazvanom palma. Kladionica okićena fotografijama razvikanih evropskih nogometaša. Bicikli lijevo. Tabla Vilina Vlas pet km udesno.
To je to mjesto što je ona Australka pisala.
Još ima žena tada odvođenih tamo. Još ih ima koliko hoćeš što čekaju da se neko javi i kaže gdje su pobijeni pobacani. Čekaju da jezero spadne ko prije dvjetri godine pa kosti isplivaju iz mulja. Da bude kakav remont hidrocentrale.
Ulicom s poslastičarnicom istanjenim socijalističkim zgradama osiguranjem bankomatom ka ćupriji. Plava ploča na kojoj rimsko dva pa ćirilicom podrinjske brigade. Na drugoj strani ostalo ulica jug tačka nar tačka arm tačka. Desno prolaz ka parkingu i zidinama na nekadašnjem igralištu. Na zidu nasuprot tog ulaza velikim ćiriličnim slovima hvala zarez profesore pa všg u potpisu. Zgrada s dvorištem i fiskulturnom salom gimnazija Ivo Andrić. On nacrtan na zidu a rečenica Ćuprije ispisana velikim slovima. Na crtežu ispo ko pisac za djecu. Rijeka velika a spora. Čamaca i manjih brodova s turistima. Sunce više ćuprije među brdima. Bijeli kamen preko rijeke. Naroda auta vreve oko mosta. Među suvenirima na drvenim pultovima bosanski set za kafu pod svojim imenom s cijenom u dinarima eurima markama. Ispod rukom napisano da je pedeset dinara marka.
Onaj Šaković ono napiso onomad da zamišlja sebe negdje u Americi na visokom spratu nebodera kako drži u ruci fildžan posljednju uspomenu na domovinu. Evo ovdje je od Bosne oko ćuprije svedeno na bakrenu džezvu i fildžane. I obnovljene džamije po praznim selima i mahalama.
Na ćupriji veselo. Kamere s telefona hvataju trenutak. Na sredini dvojica dječaka na biciklima objašnjavaju znatiželjnicima s istoka starost lukova posvetu na arapskom događaje opisane i neopisane. Jedan Filip drugi Vehbija. Turisti zadovoljni njihovim nastupom nadoknađuju tu uslugu novčanicama. U brdu na istočnoj strani kuće. Terase okrenute ka ćupriji. Rublje na jednoj. Vrh crkve s bakrenim krovom. Gore na najvišoj tački krst i neki kao vojnik.
To valjda Bikavac.
Eo ovo pokazuje Bikavac da je gore. A dolje uzvodno Nezuci. Sjeverno bit će Velji Lug. A tamo na drugoj strani kuća u kojoj je onaj s Bistrika živio kod tetke i gledo na ćupriju sekirajući se oko neimaštine i ocjena.
Za ćupriju se ne brinemo. Svijetli kroz vrijeme.
Jasno svakom šta je civilizacija kad na nju dođe.
Nema viška poteza na njoj.
Nema nigdje ni riječi o ubijanju i bacanju s ćuprije.
Nije im to draga tema. To smo mi ispade izmislili. I one spaljene u toj Pionirskoj ulici. Pobacane s mosta. Ovaj jedan mi tvrdi da ima oko tri hiljade pobijenih ovdje okolo.
Oni gurajući dvotočkaše ka ušću Rzava u Drinu. Tamo nazidano puno. Ulaz kao na Stradun. Naroda s uključenim kamerama. Miris ćevapa iz ćevabdžinice kasaba. Ulica popločana nekako mediteranski. Desno vizantijski a lijevo kroz prolaz turski trg. Na glavnoj ulici s nacrtanim Principom i ekipom na muralu više kina nazvanog Dolly Bell knjižara Ili ili. Unutra naslovi na velikom stolu u sredini. Nešto i na policama do ulaza. Na drugim boce vina. Žena za ekranom ljubazno. Oni oko knjiga zagledajući. Naslovi nerijetko turistički. Časopis Istorijske sveske u nekoliko brojeva ispod prozora. Na jednom uslikan jedan što je predavo historiju u Franje Račkog broj jedan.
To je on.
Ona u knjizi tvoja tog prezimena najbolja a on najgori. Sve ih navraćo da je ta priča Kosovo stradanje Osmanlije barbari mi žrtve moramo se osvetiti za nešto smisao povijesti.
Navraćo i navratio. A pjevo je u starom horu navraćivača.
Nju nije uspio.
Prodavačica kao da hvata malo razgovora.
Imate li onaj roman Kad sam bio hodža?
Kad sam bio šta?
Hodža. Hodža.
Nema nema to ovdje.
Eh.
Na trgu željezna figura onog što je smislio Salku Ćorkana Alihodžu Mutevelića fra Marka Krnetu Lotiku i ekipu. Lijevo piše da je njegov institut. Prema njemu ulica Tomasa Mana. Druga po drugim svjetskim uspješnicima. Desno slastičarna s velikim tulumbama i hurmašicama bez h s Putinom na zidu. Vruće. Naroda puno za kafama i sladoledima. Lijevo pivnica. Desno kroz prolaz iza malo pogurenog Andrića zagledanog ispred sebe veliki kip čovjeka s guslama. Ispod na kamenu ispisano tragični junak kosovske misli. A iza njega crkva nazvana po knezu iz hiljadu tristo osamdeset devete kasnije od milošte proglašenom carem.
To je. Renesansa koja nikad nije bila ovdje treba da poveže i uljepša ovu zamisao Lazar Njegoš Andrić i četvrti je šatro onaj s Gorice.
Eno i Teslu napravili ničim izazvani.
Ispade i Tesla imo razumijevanje za tu priču.
Oni gurajući bicikle ulicom ka rijeci.
Eno.
Fakat.
Prema ćupriji okrenut velik čovjek od željeza na ukrašenoj stolici. U ruci mu sablja u drugoj još neki znak moći. Ozbiljan zagledan uvjerljiv. Ne piše mu ime nigdje.
Evo ovaj soko na naslonu valjda im dosta.
Najviše je napravio i najduže opsto u najvećoj svjetskoj firmi tog vremena. Behčet veli da je predlago gradnju kanala kroz Suec svjestan da otkriće Amerike mijenja stvari na štetu njegovog preduzeća. A kaže i da je Kolumbo tražio da sultan plati njegovu avanturu. Ali nešto nije uspjelo. Veli i da je Da Vinči imo skicu ćuprije nekakve ovakve preko Bosfora.
Da. Tada je zapad bio na istoku.
Osnovni princip bio plati i priznaj sultana. I to progresivnim poreznim stopama. Vjerska autonomija i to. Živi svoje. Tvrdili su da samo oni imaju i snagu i pravednost. Sve dok ih tehnologija nije prešišala a nacionalizmi izjeli. Za neku džamiju u Stambolu Sinan navodno godinu cijelu malter birao. Pravili za duga stoljeća. Zagledan ko na ovom kipu vidio je Sokolović navodno i viko još dok je Crno more bilo jezero Carstva da se pravi kanal Volga Don. Da se napreduje snažno. Tek hiljadu devetsto pedeset i neke završen.
Shvato duboko a i vidio daleko.

Damir Ovčina