Snijega manje dva centimetra po mokroj travi i prljavom asfaltu ispod slabog svjetla. Kiša po krovnim prozorima. S ceste bučno davno prevaziđen autobus. Po stranicama loše napisanih vijesti o ničemu. Neki razmetljivo a isprazno i na brzu ruku o slobodi na sajtu gdje se kunu u Andrića.
Na petoinčnom zaslonu poruka s bečkog aerodroma. Među plavim ikonama uređaja s rijetkim pokretnim operativnim sistemom jedna narandžasta s bijelom. Bijelom ocrtano stablo i obris dječaka s knjigom a narandžasta pozadina. Onda se na njenom okviru u pravilnom intervalu zabijeli naslovnica s britvom ispod naslova s boljim anđelima naše prirode. Dodirnem je i ona se namjesti na zadnje čitano mjesto izraženo procentima. Dvadeset sedam posto. Pet hiljada sedamsto četvrta lokacija od dvadeset hiljada devetsto tri. Nekakvih možda šestotinjak stranica papirnate knjige. Među označenim paragrafima u pročitanom dijelu tih dvadeset sedam posto prva na tri hiljade i nekom mjestu a najsvježija na pet hiljada i nekom citirana ocjena da je potpuno nesvjesni Gavrilo Princip svojim onim smotanim balavim pucnjem pored kilavog osiguranja gore na Latinskoj ćupriji označio povijest svijeta dvadesetog vijeka pokrenuvši veliki rat i propasti krupnih carevina ali i komunizam, nacizam, pa sve do dana današnjeg kojekakvih debelih posljedica kraja im se ne vidi. Ovaj što to navodi nije odavde i nije iz naše priče. Knjiga kupljena za trinestak dolara poslije pročitane preporuke vlasnika kompanije čijom softverom se evo i ovaj tekst piše, puna je činjenica složenih tako da prosvjećuju ako ne i osvježavaju pa i oslobađaju govoreći o povijesti nasilja. A nije bila mala. Ima, veli Steven Pinker u svojoj knjizi pohranjenoj na mojoj lumiji šesto pedeset, taj fazon miopije u gledanju na prošlost. Što je bilo zadnje čini se veće od nerijetko puno većih samo davnijih događaja, u ovoj priči s većim brojem ubijenih. Tako Pinker računa da su milioni ubijenih u, za primjer primjera u Tridesetogodišnjem ratu u Njemačkoj, veći proporcionalno od ukupnog broja pobijenih u prvom ratu svijeta. Na razini drugog. Trećinu stanovništva pobilo. A na nas frka zbog jedne izmišljene scene u jednom odličnom romanu. Balkan, kažu, vakav nakav. U istoj pomenutoj preporuci najavljena kao druga najbolja za tog uspješnog dalekovidog čitača bogataša iz Seattla nova knjiga Stevena Pinkera. Veli, ako nije i bolja od ove najbolje. Prosvjetiteljstvo sada bi se nekako na bosanskom zvala. Preko šestnest hiljada tih lokacija. Do nje jedna o obrazovanju, Case Against Education. Neki Caplan iznutra naširoko ismijava američki sistem škola. Puno svega što gnjavi i obeshrabruje đake a skoro ničeg u čovjeku poslije desetljeća bubanja i testiranja. A ovdje tek krenulo s tom najvećom glupošću zapadnih prosvjeta, takozvanim eksternim testiranjem. Jedan u jednoj s narandžastom naslovnicom obrazlaže da je energije sve više što se više troši. Sve više pametnijih načina da se pokrenu strojevi i olakša život. Neiscrpan izvor joj naslov. S crvenom naslovnicom i staromodnim fontom niže na popisu s plavom pozadinom ui u crno obojrnim onom iszim djecakom čitačem, Knowledge and Power. Možda najbolja od neumjetničkih na ovoj spravi s petoinčnim zaslonom na kojoj i ovo pišem. George Gilder načitano i samosvojno rasvjetljava tehničke i logičke aspekte razvoja protoka podataka, kapitalizam, društvo, državu, ekonomiju, proizvod kao vijest i iznenađenje a državu i tržište kao komunikacijski kanal, što jednostavniji i predvidljiviji to bolji, tako da se poslije čitanja sve što slušaju nevoljnici zagledani u televizore i neprestano gađani šupljažama o Balkanu, korupciji, historiji kao prepreci, državi, politici kao pokušaju uspostavljanja jednakosti, upitnicima o priključenju, izmjenama i dopunama, rokovima, naprecima, glasanjima, reakcijama vidi u silini svoje nepodnošljivo banalne ignorancije. Ma dovoljno je pročitat njegov ogled, eno ga nasred interneta besplatnog, What Creates Wealth, da se shvati dovoljno o mogućnostima i ograničenjima borbe za napredak. O poduzetnicima nasuprot proizvođačima propisa. O historiji ih po desetak dolara da čitaš dok si živ. I više. Zna to svako. Ali ne čita svak. A nema bolje od čitanja. Nije izmišljeno. Najveći je izum ljudskog roda, ipak, priča. Na ovom telefonu a i ovakav telefon je jak a ništa kakvi su već došlii tek dolaze, nema govora, desetak ih u obliku romana. Ni cijele Amerika i Engleska ne daju više od dvjetri valjane na godinu. A i jedna je puno. To je vijest zauvijek. Proizvod da ga nema sličnog, da nikad ne prolazi i da ga drugi ne može potisnuti. Ne može mu niko ništa. Ima godina da se pojavio 4321 Paula Austera. Ujutro u New Yorku u podne na Šipu i u Neđarićima pa i u Krupcu i Fojnici. Obiman. Četri sudbine jednog čovjeka. Usputno šarenilo svijeta i ljudi s američkim iskustvima. Pažljivo uvjerljivo detaljno strpljivo napisano. Jesenas novi Englanderov roman, a nije ko Ministarstvo posebnih slučajeva, Večera u središtu zemlje. Ipak vješto samouvjereno složen a gura da pokušaš bolje razumjeti ono tamo a kroz i ovo ovdje sada i sve što je bilo i što će bito. Odlično je sastavljen i mračni Lincoln in Bardo George Saundersa. Lincolnov tek umrli sin u nekakvom među svijetu. Teška i uznemirujuća priča koja tjera da se zamišlja nezmislivo i gleda dublje od pameti i dokaza. Valjo mu je i nasilja puna samosvojno napisana zbirka priča Deseti decembar. Evo ga ukoričenog na polici ispod koje sjedim. Gore blizu nje i Miljenkove Dunje. Nema puno mjesta u svemiru interneta ko njegova stranica. To je što pisac mora. Buybookovih knjiga ponajviše na bijelim pravougaonicima i pločama po zidu. Do police slika. Poster Ibrišimovićevih ljudi i sjena. Reko je jednom, doduše ne javno, da je slikarstvo za curice. Njegovo nije bilo. On je piso i kad je crto i vajo. Da se ima šta pročitati. Samo književnost će ostati opredmetćena. Samo je to od napisanog vrijedno prostora. Načinom na koji približi čovjeka i osvijetli svijet rijedak je kao Updike. Evo Prema kraju vremena, Towards the end of Time, jedan od nemalo njegovih roman da ostaje uvijek u pameti. Zamislio nekad krajem dvadesetog vijeka dvije hiljade dvadesetu. Propast Amerike poslije rata s Kinezima. A kao da ništa nije izmišljeno. Jelen na prilazu dvorištu. Banditi preuzimaju državin monopol na nasilje i namet. Muž i žena kao nepoznati jedno drugom. FedEx kao privatna država. Sve dosljedno i uvjerljivo. Malo fali da i taj nekakav rat ne bude tako nekad. Malo ako imalo. Naspram književnosti, drugo je drugo. A i među tim drugim korisnog i okrepljujućeg. Znanja i iskustva kakvog hoćeš. Onaj koji čita knjige… Tako počinje Vječnik. „… pročita hiljadu, dvije, uvrh glave tri hiljade knjiga. Ni Abu Halid ibn Muhammed ibn Muhammed ibn Muhammed ibn Taus Ahmed al-Tusi aš Šafi al-Gazali nije ih pročitao više. A ja sam, što jest jest, pročitao skoro sve knjige obiju aleksandrijskih biblioteka. I one Velike Ptolomejeve koju četrdeset osam godina prije rođenja Isa a.s. spalio Julije Cezar i one druge zvane Biblioteka kćerka koju je opet spalio car Teodosije 385.godine po rođenju Isa a.s.“Ibrišimović je napisao Vječnika rijetkom imaginacijom, ogromnim stvaralačkim i čitalačkim iskustvom. Desetak godina kasnije mogućnosti za čitanje su takve da bi se i Ibrišimović što na onom svijetu možda sanja svoju kuću u Žepču i snijeg na Igmanu gledan iz bijele zgrade na Dobrinji dva, a kamoli al-Gazali, možda malo iznenadio. Malo. Jer sve što će biti nekako je već bilo. Ako nigdje i nikako onda u maštarima i sanjarima na raznim stranama. I onaj što kaže da će umrijeti na Marsu a dotad u mnogočemu promijeniti način na koji putujemo, vozimo, pokrećemo mašine, radimo, plaćamo a i zarađujemo, u duši je, ko da ga vidim, dijete koje je puno čitalo. Negdje u Južnoj Africi. Onaj koji puno pametnih stvari pročita, vidi što se ne vidi. Radi što se ne može. Smije. Skoro jedini način da se nadmudre pametne sprave, petšest inča široke dijagonale nerijetko s Qualcomovimm, a Gilder piše da je baš Qualcomm omogućio informatičku emancipaciju, Snapdragon procesorima, raznim senzorima i pohranom da svijet na nju stane, pretvore u biblioteke, ne one prosekture književnosti kakve nerijetko jesu, ne u dosadu škola, ne u pakao televizora, već u ono što su maštari i sanjari oduvijek maštali i sanjali, skinut na njih pokoju knjigu i otvarat priloge gdje ih ima a rijetko ih ima, pisaca. Da čovjek svaki svakakav odsvakud može vidjeti i čuti, pričati i slušati, učiti i spašavati se dosade, samoće, ispraznosti, banalnosti, prolaznosti, besmisla. Da se telefoni pretvore u strojeve za učenje jer je učenje jedini porok koji nikom ne smeta. Smeta. Jedini da ne smeta onom ko ga ima. Čitati. Kiša sve jače po krovnim. Poruke iz Krakova još nema.
Damir Ovčina
Objavljeno u sto trideset devetom Beharu