Dimnjaci široki. Oko njih zgrade s nečim plavkastim. Sunce ulijevo. Cesta ka sjeveru prema elektrani pa na petlju i desno. Auta u oba smjera na po dvije trake. Taksi s pozivnim brojem ka zapadu. Oni na istok.

Stajalište autobusa gradske linije desno. Zgrada s obje strane. Sive. Prodavnica sa bijelim slovima na zelenoj podlozi i krilima što daju drugo slovo abecede u prizemlju. Sloboda ispisano crvenim slovima na oronulom zidu. Još ljeta kroz spušten desni prozor. S radija vijesti.
Hajmo pitat.
Eno tabla centar.
Sad valjda tamo ono.
Evo.
Da pitamo.
Eno tamo parking.
Piše da je blizu jezera. Preko nekog mosta do pozorišta.
Da nije vamo gdje je onaj narod okupljen.
Narod.
Eo na parking ću.
Onaj građanin ne djeluje za razgovora.
Crveni suzuki s plavim capriolom na thule krovnom nosaču desno. Ispred pješačka zona.
Ovo čaršija.
Nešto ravničarsko u rasporedu kuća. U zraku. Kao da smo negdje u Đakovo il Osijeku mada tamo nikad nismo bili.
Nismo. Evo nas gdje smo.
Tu smo gdje smo.
Dvoje ostalo do auta. Jedan pokušavajući upamtiti detalje natpise boje mirise u prvu prodavnicu. Tekstil i kojekakve drangulije. Unutra prodavač ljubazno i tečno dobar dan. Ne zna gdje je hotel Miris dunja. Nasmiju se obojica. Upitani po koži i očima gledajući rođen daleko. Na trgu fontana. Široko sve. Svadbe se uslikavaju na drugom kraju. Lijevo pizzerija s baštom. Unutra mladić da nikad nije čuo. Nije ni djevojka sigurna gdje je to ali zna da je neki motel. Po baštama svijeta. Prošlo tri. Pošli u jedan. Tek se sliježu u njemu slike brda i slabašne ceste s juga. Pokuša zamislit buđenje ovdje i prvu misao u polusnu. Pred njim knjižara do pizzerije s pultom ispred. Nema šta traži među izloženim. Unutra srednjovječan ljubazan u plavoj polo majici.
Ima li to Kad sam bio hodža?
Nema nema. Prodalo se.
Čuj prodalo.
Ovo kako nominiran otišlo.
Kolko?
Tričetri komada. Možda više. Nema ni na Buybookovom štandu u Mercatoru.
Ja sam taj.
E drago mi je. Željko.
Damir Ovčina.
Naslov privlači i zbunjuje.
To smo i htjeli.
Da.
Tražim hotel Miris dunja.
E ovako. To je s druge strane magistrale. Nema pet minuta. Ako ćeš autom četvrti izlaz na kružnom toku pa preko mosta i pored džamije. Sretno večeras.
Oni autom nazad pa ukrug pa iz drugog pokušaja preko mosta pa opet iz drugog pored džamije pa vatrogasaca do ispod hotela. Ispred povelike kuće obojene u rozoljubičastu u blagoj uzbrdici swift do ograde. Na vratima plakat s likom onog po kojem je nazvano to zbog čega su došli. Unutra recepcija lijevo. Dvije djevojke zagledane u teku.
Jedna drugoj jel došo taj Damir. Druga da ne zna.
Ja sam slučajno Damir.
Uzunović?
Zamalo. Ovčina.
Aha. Evo. Vi ste u trokrevetnoj.
Jel uredu auto ovdje ispred?
Samo da se može proć.
Imam i bic.
Možete ovdje u hol.
U sobi bračni krevet do vrata pa još tri raspoređena po apartmanu. Ispod buka s magistrale. Plakat o pogodnostima besplatnih minuta i gigabajta u septembru s druge strane druma. Oni oko stvari i organizacije pa iz hotela desno preko pješačkog mosta. Na ogradi zakačen natpis rip pa nadimak i prezime s datumom s početka ljeta. Oni u slikanje na mostu. Pored njih u teškom mornarskom kaputu sa sidrom na oba revera i u tamnožutim hlačama s džepovima više koljena pod dobro šarenom kapom jedan od konkurenata. S mosta stepenice do parka s kafanom. Pozorište. Nekoliko plakata u staklu. Jedan onakav kao na hotelu. Na zgradi plava predratna tabla ulica matije gupca. Oni desno pa lijevo pješačkim ulicama. Kipovi dvojice od kojih jedan ovaj nacrtani na plakatu. Naprijed ploča spomenik. Troje desno pa trgom na drugu stranu. Ona da joj se dopada širina. Nije nagurano. Da je brda dolje guše. Dječak oko vjerovatnoće za nagradu. Ona da se ne treba ni sekirat ni nadat previše. Da je sve ko zna kako.  On da je uradio šta je bilo do njega pa sad miran. Da je učinio već skoro sve da stvari budu kako treba. Pa prešuti nastavak imam dovoljno novca da to mogu činiti. Ne kaže ni ono riječi me raduju kad ih sutra pročitam. Troje gledajući svijet ulicama bez auta naprijed do kraja trga pa nazad u baštu pizzerije. Jednu s četiri sira i još dvije pizze s narescima i sosom paradajza i bocu vode. Sunčano. Jedan u dresu sa zastavom energično negoduje u telefon. Dvoje za stolom. Muškarac digne ruke viknuvši prigušeno na slogove sloboda. On da će krug na brzinu. Njih dvoje da će još malo po gradu. Ispred pozorišta poneko u bašti. Kao da je i jedan od kandidata. Topao zrak. Pred hotelom fabia austrijskih tabli i juke crnogorskih. Bicikl u holu. On opet preko mosta pa lagano pored kipova ka kapiji. Ono njegovo dvoje pred njega. On da se rukuju. Ona da je srela jednu poznatu isto ovdje po zadatku malo kao rezervirana. Njih dvoje ka mostu. Dječak pod paracetamolom. U ruksaku mu udžbenici za matematiku i njemački. Bic oprezno među svijetom ka zapadu. Poslije trga kratko kružnim tokom pa izlokanim pločnicima. Zgrade srednjovječne i stare. Sporo desno pa polukružno kroz naselje koje ga podsjeti na Zagreb. Ljudi s psima u parku. Tabla gradska biblioteka desno negdje. Neboderi i srednje visoke socijalističke zgrade. Naselje vuče na pristojnost. Na nekoj tabli slatina. Dio s prodavnicama do ulice isti mu ko ona polukružna jednosmjerna gdje je sad deem do pijace na Grbavici. Ovo mu kao Lenjinova bez sveg onog. Još ka zapadu. Ispred ulaza četvorica u crvenocrnim dresovima s povelikim zastavama u tim bojama. Gradski autobus skoro prazan ka istoku. Bicikl na zapad. Ispred zgrade s tablom elektrotehnička škola držači za bicikle. Spiskovi primljenih đaka na staklenim vratima.  U glavi mu opet njegovo zamišljanje odrastanja evo baš ovdje. Kroz pamet mu dječije zebnje škola ocjene igrališta druga smjena nedeljna popodneva snjegovi do vrha snjegobrana ljeta svjetsko prvenstvo osamdeset druge frižideri sa sladoledom. Hladnije i i oblačnije. Desno stadion. Sjeti se imena Tušanj iz radijskih prijenosa ranih osamdesetih. Imena igrača se ne može sjetiti. Ko da se pominjo neki Šećerović. Desetine u crvenocrnim majicama bučne ispred stadiona. Dvatri štanda sa zastavama i koječim. On dalje ka istoku zagledajući natpise prozore balkone prodavnice prolaznike. Spaljena zgrada s velikim plastičnim plavim i crvenim slovima sodaso. Grad se suzio sa sjeverne strane. Još kuća naprijed a zgrada skoro nema. On bulevarom ka mostu na jug. Tamo magistrala. Lijevo valjda dvatri kilometra dalje ona ofucana prije dvatri sata primjećena zgrada higijene a nedaleko hotel sa suzukijem ostavljenim do željezne ograde. Desno prodajni centar. Natkrivena dva reda parkinga. Bicikli za unajmljivanje sa žutim i ljubičastim reklamama na zadnjem točku ukotvljeni u željezne držače. Na zidu natpisi zara stradivarius masimo duti plastična nota deem. Košulje sakoi kravate na vješalicama iza staklenog portala. Ispred bašta s ljudima pri kafi. Dvije mazde suv po trideset četiri i devetsto i trideset tri i po hiljade jedna crvena druga bijela izložene ispred dućana. Narandžasti gradski autobus bučno ka istoku. On ka zapadu. Zgrade iz šezdesetih ako ne i iz pedesetih. Jedna pa još jedna. Prodavnica u prizemlju. Iz nje žena obučena kao na poslu ka fordu ostavljenom na pločniku. Kamioni prema zapadu. Na zaslonu da je prošlo pola sedam. Sandučići na zidovima kuća do puta. Pas bijesno na ogradu. Desno neki spomenik. Još naprijed pa još pa stane. Grada skoro više nema. Drugom stranom sad pedalajući ka istoku. Ispred jedne od socijalističkih kuća u nizu kamion s ćumurom. Desno blago brdo s kućama razbacanim u polumraku. Škola za djecu s problemima. Spomenik rudaru sad lijevo velik prekoputa velike prodavnice s biciklima mazdama stradivariusom deemom. Lijevo dolje i robna kuća s nečim žutim po zidovima. Autobuska stanica s natpisima gradova na tablama. Desno mali hotel u kući. Azabagić zubar nula tri pet pet pa dalje brojevi na rozoj fasadi. Sportski centar. Mora da je Mejdan. Ofucan ko Skenderija. Istaknut natpis robotika njemačka više ulaza. Sivo. Bicikl dalje ka higijeni. Desno velika nezavršena crkva preko mosta. On pored džamije uz blago brdo pored vatrogasaca do Mirisa dunja. Na staklu još dočekuje nacrtan ozbiljan pisac. Malo mu vožnje pa dalje uskom ulicom na kojoj troje djece s tri bicikla neopterećeni zadaćom troše subotu. On dolje na pločnik do magistrale pa dalje u polumraku ka istoku. Velika smeđa zgrada desno. Valjda penzioneri tu. Lijevo preko betoniranog nevelikog korita Jale centar. Visoka zgrada hotela Tuzla naprijed. On do Gazproma gledajući ka Mercatoru i zgradama preko ceste. Dalje ravnica u sumraku. Siva zgrada škole. Gimnazija Meša Selimović. On da mu je osjetit šta će bit za malo više od sat. Ne osjeti. Kamioni ka sjeveroistoku. Svjetla na pumpi. Kranovi dalje. Učini mu se skroz neprepoznata scena iz njegovog romana kad onaj što je u velikoj nevolji iskida stranicu iz Sjećanja i nosi je sa sobom gledajući smrt u svojoj ulici usred mladosti. Naprijed još neko blago brdo u sumraku. Naprijed ravnica skoro do kraja svijeta. Tamo negdje sjeverno i ta pusta zemlja gdje je bilo da se danima jaše a ne sretne nikog. Gdje su tekle rijeke bogate ribom. Gdje su sunce dizalo nad pustim svijetom. Onaj što je pisao to kao nastavak onog o beskrajnom plavom krugu sa zvijezdom u sredini nazvao to svo ravno polje što se gubi na istok i sjever Hungarija. Bilo pa se sad ne vidi da je ikad išta bilo ni da će šta posebno biti. Samo riječi. Auti glasno širokom cestom.

Damir Ovčina