U januaru 2009.s hiljadama napisanih stranica složenih u nemalo šezdeset objavljenih knjiga proze poezije prikaza umro je John Updike. Dvanaest godina prije objavio je roman Toward the End of Time opisujući vrijeme koje neće dočekati.
Zdravicu vidljivom svijetu izgovorio je i u zadnjoj rečenici zadnje priče u svojoj zadnjoj zbirci My Fathers Tears gdje njegov junak koji nije heroj šakom tableta i čašom vode zaslađene stajanjem na lavabou nazdravlja svijetu umoran od bolesti iskustava sjećanja samoće uspjeha i neuspjeha u svojih osamdeset godina. Updike je bio posvećenik književnosti i fanatik posmatranja stvarnosti kroz koju je opisivanjem prodirao do stalnih pitanja čovjeka i ljudi u svijetu određenom kulturom i iskustvima američkog dvadesetog vijeka. Živeći da bi pisao pisao je tako da od toga živi slavan i neumoran a da njegovi čitaoci žive samjeravajući svijet pod utjecajem njegovog oštroumnog i nemilosrdnog razotkrivanja čovjeka u jednom čvrsto uvjerljivo neosporno prikazanom društvenom okviru. U jednom od svojih zadnjih od dvadeset dva romana Prema kraju vremena samouvjereno kao da je i tu na terenu na kakvom je bio pišući Parove ili Zeca snažnom rečenicom punom pridjeva i priloga i izvornih nepotrošenih riječi reda detalje svijeta postavljenog u dvije hiljade dvadesetu i to poslije američkokineskog rata i propasti Amerike iz koje mlađi bježe u Meksiko ako mogu a stariji plaćaju zaštitu besprizornim balavim razbojnicima ili srednjovječnim gangsterima. Njegov lik bez junačkog u sebi živeći gleda kraj svog vremena poslije propasti svijeta američke dominacije gdje nema ni policije a FedEx uspostavlja svoj sistem kontrole namjesto države. Muškarac i žena poslije nekoliko bezveznih brakova i s labavim vezama s brojnom razbacanom djecom žive spojeni samoćom i sebičnošću na imanju koje posjećuje jelen. Njoj to smeta. Ona njemu smeta. Smeta i on njoj. Proljeće još uvijek dolazi i cvjeta cvijeće. Dolara nema a došao nekakav drugi novac. Ušteđevina ipak omogućava ugodnost. Tehnika i tehnologija zamrli. Ljudska surevnjivost zlo nasilje dotiču rubove njegovog imanja dok ga bolest gura bliže kraju vremena. Updikov način pisanja tjera čovjeka da misli i posmatra stvarnost tražeći u njoj dubinu i smisao. Slika ispraznosti i besmisla lažnosti i usiljenosti nesigurnosti i krhkosti svega oko čovjeka ne daje utjehu ali razara iluziju napretka i očovječenja kroz civilizaciju. Strah mrak tama nisu ovdje dati prenaglašavanjem niti skicom panike i straha. Hladno i uvjerljivo Updike opisuje neviđeno buduće samo malo pomjerajući okvire stvarnosti koju je gledao. Procvjetalo cvijeće i jelen blizu kuće trag su ljepote i nepobjedivosti života i tamo negdje pri kraju vremena.
U Suzama moga oca okupio je izdavač priče nastale u razna vremena. Od nespretno izvedenog porodičnog ljetovanja u Africi do one pomenute zdravice na kraju zadnje njegove priče snažna rečenica i uvjerljiva preciznost slika i slojevitost prikaza ogoljuje likove i situacije da bi čitaoce nagnala na uosjećavanje u težinu dosade zbunjenosti površnosti izgubljenosti samoće sjete njegovih u stvarnosti pomalo zalutalih likova. Ta živost slika i ljudi gura nas duboko u Updikov svijet. Njegova strast za književnošću vodila je u posvećenost izvedbi pisanja kao razumijevanja i prenošenja iskustava i imaginacije kroz vrijeme i prostor. Zamišljajući dvije hiljade dvadesetu u svojevrsnoj antiuopiji on je u romanu Prema kraju vremena malo šta zamišljao. Nije prikazao ni čitanje svojih knjiga na aplikacijama skinutim na pokretne sprave negdje na drugom kraju svijeta. Dvadeset godina od objave ovog romana a osam od njegove smrti tehnologija i svijet su se malo promijenili. Sigurno ne tako i toliko da bi mogli iznenaditi Johna Updikea. Sve što će ikad biti na neki je način već bilo. Književnost opisujući bilo koga i bilo šta bilo kada i bilo gdje razotkriva sve i sva zauvijek.
Damir Ovčina