Snijega manje dva centimetra po mokroj travi i prljavom asfaltu ispod slabog svjetla. Kiša po krovnim prozorima. S ceste bučno davno prevaziđen autobus. Po stranicama loše napisanih vijesti o ničemu. Neki razmetljivo a isprazno i na brzu ruku o slobodi na sajtu gdje se kunu u Andrića. 

Po krovnom rijetka kiša. Napolju malo vjetra. Na zaslonu najava pljuskova oko dva. U prtljažnik tek ruksak i veliki ceker ako ne i dva. Suzuki kod Vijećnice desno pa uz Miljacku uzbrdo kroz tunele. Kiša jače. 

Borovi pa nebo. U zraku života kao da je početak svijeta. Iza spuštenog prozora podivljalo ljeto. Cvrčci bez kraja. Trava visoka do puta.
Ovo preko mosta.

Vjetar blago grane lipa u drvoredu u Bosne Srebrene. Trava pokošena do zgrade i do pola livade prema ogradi. Sunce pa oblaci. Podne na pola sata. Od terena dječak s opremom. Sinoć na zabavi u slavu male mature do ponoći u centru.

Na sjeveru čekali divlji da ne mogu divljiji Germani. Na jugu pijesak beskraja Afrike. Na zapadu more jače od brodova a na istoku nepojmljiva Indija. Stizale glasine da ima i još dalje zemlje s ogromnim zidom protiv tamošnjih barbara. 

Sunce ka jugu nezaustavljivo. Oko ceste provučene između brda tamni visoki borovi. Nebo svijetlo. Još svježine jutra i planina u toplom zraku iza spuštenog prozora. Cvrčci zadovoljno odsvakud. 

I ova varošica nosila malo preobraženo ime onog što tražio kraj svijeta i skoro ga i našo pobijedivši sve što je bilo na putu. Plus vakuf. Sad ne nosi.
Sad nako. Sječa šume.

S preslikom Hegedušićevog uprizorenja vješanja za ruke zagorskih seljaka zbog neposluha, s ljubičastim seoskim krovom u pozadini na tvrdoj naslovnici u smeđem regalu u kući u kojoj sam odrastao, bio i Hrvatski bog Mars.