Mjesto nazvano po drvetu kao u kašnjenju dvadesetak godina za gradom od kojeg bijeli automobil novom ravnom cestom s po dvije trake i zaustavnom u oba smjera. Zelene se brda. Na kuki tri bicikla. Auto ulicom s imenom prvog predsjedavajućeg predsjedništva nakon prvih izbora početkom devedesetih pa preko ležećih policajaca dalje ka planinama sjeveroistočno. Put sužen.

Visoka stabla i manja rijeka do slabe ceste pa pregrađe gradića sa željezarom propalom da se drveće razraslo između zaostalih kranova i popucalih zidova. Grad mal a sabijen među brdima. Zgrade po solidnim standardima pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih nagrižene besposlicom, besparicom, bezvoljnošću, udaljenošću, posvađanošću, utučenošću, historijom i geografijom. Spomenik udarniku i kopanju rude do ceste. Onda dvije ako ne i tri kancelarije iz kojih plakati pozivaju građane da se priključe tim političarskim interesnim organizacijama namamljeni frazetinama, kafić ili dva, rijeka s betoniranim koritom, povelika crkva i novija džamija, parkirani golfovi i pasati karavani druge generacije, noviji auto s karlovačkom registracijom pa jedan sa zadarskom pa serpentina poslije table koja potvrđuje da je cilj dvadeset kilometara dalje u planinama. Cesta lijevo poslije u padinu nazidanih zgrada pored šetališta i rijeke dalje ispod borova. Lijevo gore pa uz zavoje mimoilazeći ponekog predstavnika njemačke izvikane autoindustrije kako se samouvjereno a preslobodno spušta. Put u hladu borova a sunce gdjekad ispod mirnih oblaka s jugoistoka preko planina. Miris drveća i trave kroz otvorene prozore. Propuh ugodan. Trinaestogodišnjak na zadnjem sjedištu zadovoljan školskom godinom na izmaku zadubljen u priču dvojice četrdesetdvogodišnjaka a zagledan u svijet iz spuštenog stakla. Drum uzak ali asfaltiran dalje gore pored poneke kuće bez ljudi do sredine sela uredno označenog tablom na kojoj piše naziv koji se traži. Auto u čekanje pored drvene ograde nedaleko od prodavnice kućnih i poljoprivrednih potrepština otvorene ispod table s prezimenom kao firmom mada se čini da nema prevelike potražnje. Iz kuće s radnjom tanak dim unatoč ranom ljetu. Na stubu poviše parkiranog vozila zaljepljena slika odmjereno nasmijane gospođe iz političke partije smještene sto pedesetak kilometara južno. Iza nje na brijegu prilično nov traktor. Auto iza leđa pridošlih odlučno dalje u gornji dio sela. Pored puta križ. Tabla usmjerava prema cilju blago nizbrdo kroz šumu pored potoka. Vozač bicikle s kuke pa nju u prtljažnik. Uključi aplikaciju, proglasi vrijeme i koordinate polaska pa muški trojac lagano zemljanim putem dok svježe propuhuje ispod oblačnog neba na hiljadu sto metara nadmorske visine. Zrak pun ozona. Ptice glasne iz krošanja ogromnih stabala. Iza njih šuma gusta i kao malo tajnovita. Potok čist. Brda oštra. Žutog cvijeća po livadama.

Eno i maslačak gore u brdima.

Nisam se mogo to sjetiti nikako.

Ti i ja i maslačak gore u brdima.

Naumpado mi je taj dio kad bi ljeti autom kroz brdovit zelen svijet ka moru. Sad na bajku osjećam prirodu evo je tu a i ja s njom blizak. Prije bi je samo gledaj kroz otvoren prozor.

Bajk, jarane.

Neemaaa bolje.

Bicikli zategnuti. Gume skoro nove osim jedne zadnje a svih šest po propisima napuhane na preko dva bara. Put blago nizbrdo širok a prazan. Ispred velike drvene kuće s marljivo napravljenom ogradom čovjek u radu oko rastinja i namještaja. Piše ribnjak. Iza ograde mrijestilište. On nezainteresirano kratko pogledom prema biciklistima pa pažnju nazad svome zadatku. Klimne kratko glavom na njihovo kaaakoooo je i dobro jutro.

Kilometar i po da smo pošli.

Obuci ti duksericu. I ja ću.

Pogledaju na zaslone pa sad primjerenije obučeni pod kočnicama dalje u sjenama ogromnih stabala. Vjeverica kratko i pažljivo u njih dvadesetak metara niže pa brzo na stablo ispod kojeg oni dvadesetak kilometara po satu izmjereno računalom na dječakovom biciklu.

Pola.

Prelagano dođe.

Može svako a ne ide niko.

Spava narod.

Samo će ga smrt probuditi.

Možda su i kraljevi spavali pa se nisu pripremili kako je tražila situacija.

Na njih je krupna sila desetljećima udarala.

Krupna jest bila.

Eno nešto dolazi.

Škoda, jarane, skoro nova.

Pazi ti.

E’o.

Pored njih crven rapid s dvoje starije srednjovječnih. Sunce kratko jako kroz razbarušene grane ispod kojih slabo šta raste pa se zagubi iza visoke padine i sivkastog oblaka prema jugu.

Hoš vode ili nešto?

Tamo ćemo ko pravi turisti kad se popnemo na brijeg više rječice duboko dolje.

Kad ste vi bili?

Proljeće ili jesen dvije hiljade prve. Prije jesen. Tek kupljenim autom s one strane. Pored termoelektrane i samostana kroz mjesto gdje i danas žale za kraljicom i poneka starija žena još ima križ tetoviran na ruci pa dalje. 

Cesta jače nizbrdo pa oni jače po kočnicama. Tabla upuće lijevo. Put prema samostanu ka jugu uz drugo brdo kroz šumu. Zapaljena vatra pored kuće do rječice na kojoj se postavlja krov. Desno mostić pa asfaltiran put u stranu.

To je druga mogućnost do gornjeg dijela onog našeg sela.

Pa da se vratimo ovuda?

Možemo isprobati.

Oni slijedeći strelicu s table uz cestu vraćajući mjenjače u donje pozicije. Dječak negoduje jerbo mu nije rečeno da se ima penjati ovoliko. Kuće nabijene i neujednačene u veličini i starosti. Na jednoj zelenim slovima skraćenica stranke za demokratiju i akciju. Iz prozora na drugoj grb s ljiljanima. Žena odozgo svojim poslom. Selo tiho. Nedjeljno jutro a ramazan. Ispred jedne dograđene sa štalom u strani stariji čovjek zaokupljen poslom. Nana na balkonu bliže cesti potvrdi da je to što traže dalje putem eno tamo gore iza krivine. Poslije sela pojilište i tragovi stoke a ispod puta dvoje oko zemlje dobro je kako ste na njihovo kako je. Sunce više brda južno. Oblaci bijeli i razvučeni. Kanjon u dubini. Drvena kućica s oznakom historijskog spomenika. Na ulazu nikog. Staza od kamena između mirišljave prerasle trave blago nizbrdo. Tabla opisuje i obavještava šta je sad a kako je bilo kad je bilo u snazi.

Da ostavimo bicikle ovdje.

Sveži ti to.

Ma neće ovdje niko. Ostalo je nešto, barem neki trag kraljevstva. 

Jedan sva tri bicikla svojim lancem sa šifrom prethodno provjeravajući tvrdoću guma. Bijeli s crvenim  i crnim oznakama i porukom rizikuj sve ne boj se ničeg i to na engleskom i s točkovima od dvadeset sedam i po, plavi na ljubičasto s felgama s duplim zidom i ve kočnicama kupljen ima sedam godina ispod plakata jer zemlja nije ravna i crnonarandžasti sa zadnjim amortizerom, duplim felgama ali željezni mada od lake legure oboreni u travi punoj buba više staze po kojoj ne fali guštera. Mirišu šuma i ljeto.

Ovo je.

Ovuda.

Pazi. Te starke malo sklone klizanju.

One bijele nisu za bicikl dobre.

Ovo je valjda bila glavnina tog stambenoposlovnog kompleksa do polovine petnaestog vijeka.

Dok se nije promijenila situacija globalna. Na štetu ovog lokalnog.

Ko da u selu do nemaju neki naglašen odnos prema ovome ovdje.

Nemaju možda vremena misliti na koješta iz povijesti.

Moguće.

Gore ostaci zidina na brdu a dolje duboko da se ne vidi a začuje na tren rijeka.

Ovo je valjda dvor bio.

Eno ona kapela nije bila tad početkom dvijehiljaditih kad smo bili a da tebe nije ni bilo. Sve bude pa ne bude. A prvo ne bude pa bude.

A ono tamo je valjda bio taj stambeni dio. Moralo je bit brat bratu dvjesto ljudi da su posluživali, čuvali, poslovali.

Vjerovatno makar neka četa od sto ljudi uz kraljevsku porodicu pa još toliko negdje nedaleko.

Pa haj ti to danas sve zamisli, sve te ljude i sudbine i poslove i rađanja i umiranja ratovanja i dangubljenja. A još ni krompira ni paradajza na mapi nije bilo.

Ni kukuruza.

Najteže je pojmiti i izgovoriti napokon mirno da nije bilo krompiruše.

Danas bi narod bez svega inekako a bez krompiruše tri puta sedmično nikako.

Ni bez televizora ne bi išlo.

Dobro i kladionice su tu negdje. Pa i ono da pišeš na kompjuteru šta si radio i s kim si dobar pa lijepiš slika svojih da svijet vidi ko si i kakav si.

I to je jako. Jako jako. Ko lepabrena što je bila kad je bilo njeno. Narod pjevo to. Hoće narod tako.

I narodnosti.

Nije vjerovatno Fulio Radin ni tada bio za brene. Možda ni Talijani iz Prnjavora.

Ukrajinci prije jesu. Česi nako. 

Dolje uz kanjon zelene u hiljadu nijansi. Borova od zemlje do neba a i drugog velikog i ukorjenjenog. Vjetar s juga u krošnjama. Na sjeveroistoku selo. Iz nekoliko kuća dim. Auto sporo makadamom ka njemu.
Eno neko otključa.

Da se nije niko od kraljeva povratio nezadovoljan ovom situacijom i kompletnom historijom poslije njih. 

Aneks sedam, jarane. Svi na svoje.

Sad bi oni sve ovo povratili očas posla. Ne bi im djeca vjerovatno kupila pazar iz alšidija, ali bi ovo mogli uz advokate u odijelimakravatamasunčanimnaočalamamercedesimageelovimageelaovimapuhovima pa bezbeli i audijimakupeticmaitricamaanaročitosedmicama poršeimakajinimaimakanimatuarezimapaitiguanimamoždaneiamorokovima i bemveovimaikspeticamatricamašesticama nekako izvući.

Na drugom brdu dvoje. Oko njih pas. U kapeli ono dvoje iz rapida i jedan u prsluku pričaju na engleskom. Vrata teška. Zidovi u gornjem dijelu ožbukani. Dvije table objašnjavaju ko je i kada i šta i zašto obnovio.

Možemo li i mi?

Hajte.

Ovaj tvrdim engleskim tumači šta je ovdje bilo kad je bilo kraljevstvo bosansko. Muškarac dobrohotno klima glavom pa kaže vi ste oni biciklisti od maloprije. Veli da je iz Minesote. Stariji mladić pokazuje na mjesta gdje su bili grobovi.

Tvrtko drugi Kotromanić po ovome i nalazima skeleta bio najmanje dva i dvadeset četiri. To je kralj.

Danas bi budući da nismo ni parlamentarna nit ikakva monarhija mogo makar za kavalirse ili seltikse centra igrat svijetla obraza za lijepe pare.

Desno mjesto gdje bila ukopana kraljica Doroteja. Žena očekivane visine sudeći prema otkopanoj i betoniranoj rupi. Pa još jedan osrednji više nje. Vodič objašnjava kad je šta otkopavano a gdje je možda nestalo blago.

Po izvještaju s nekog viteškog turnira u Mađarskoj tada prije pada uz kralja je išlo dvadeset konjanika i još toliko štitonoša. I pobijedili su na tom takmičenju. Bobovac je u svakom trenutku osiguravalo tristo ljudi.

Još i posluga i administracija i komisije razne pa makar petsto duša ovdje unutar zidina i nešto blizu grada.

Da je bio neki leonida s tristo svojih profesionalaca tada ovdje druge bi danas Erdoanu ptice pjevale.

Kraljica Katarina godinu prije pada otišla odavde a kralj četiri mjeseca ranije. Ona se tada hiljadu četristo šezdeset treće u ljeto sklonila u onom Kozovgradu poviše Fojnice pa dalje kroz svoju Hercegovinu u Dubrovnik i na kraju Rim. Neki kad je padalo bježali Kosači u Hercegovinu a kralj s ekipom u Jajce i onda ubijen, poznato je, u Ključu mada se predao na tvrdu vjeru i časnu riječ. Zato je to i palo bez velike borbe što je bilo napušteno i iznureno. Zapovjednik bio neki Radak. Predo je grad. Turci su došli otamo. I tada je bio juni.

Pokazuje na sjever. Jedan piše u aplikaciju dok ovaj pojašnjava.

Tamo je nađeno da se vidi odakle su gađali topovima.

I tad su valjda naši čekali šestu flotu da ih spasi.

Dok nije palo Jajce pa i Bihać prošlo je ohoho. Nije Bosna šale pala.

Moguće je da arhiva odavde ako je bila kad su Turci došli i sad stoji u vrećama u Istanbulu zapečaćena. Oni neće tek tako to da daju. Mora se imati stručnjake koje mi nemamo. Izvinite, ja nisam bio na ulazu kad ste došli, ali se ulazak u muzej plaća po dvije marke.

Trojica stazom na drugu kulu a pred njima zmija u grmlje. Jedan četrdesetodvogodišnjak da je ovo neka bezopasna tipa. Vjetar hladi. Kao da će kiša na tren pa bjelkasti i debeljuškasti oblaci nezainteresirano dalje na istok. Oni hranu i vodu iz crnog ruksaka s pogledima ka daljini i dubini.

Lijepo im bilo ovdje.

Vjerovatno su vodu crpili pumpama odozdo s podstanicama. Bio je tada neki mehanički sistem.

Čini mi se da se rijeka zove Trstenica.

Dječak uslika kanjon pa sebe nad zelenilom i proplancima u daljini pa fotografiju preko vibera u Poljsku. Oni po sendvičima sa sirom i sušenom pilećom šunkom pa po čokoladi gledajući u dolinu i zamišljajući srednjovjekovlje.

A mogli smo po gradu mlatiti i kafe piti.

Aplikacija zatrubi. Trinaestogodišnjak objašnjava gdje su i šta rade i šta je na slici pa pita kako je i šta je u Krakovu. Obeća da će se čuvati. Ispod podignutog poklopca do česme gušter brzo u stranu. Ventil blokiran. Crvčci svoji na svome. Četvero niz stazu dok trojica prema biciklima. Insekti skaču i lete.

Lagano. Opa.

Bicikli pod kočnicama kroz selo u kojem troje tinejdžera muškog roda u priči i sjedenju. Dvoje cestom s oruđem za poslom. Auto uzbrdo. Oni dalje kočeći. Dolje još dima iz kuće pod radovima.

Hajmo gore probati.

Dječak prvi preko mostića bez ograde pa uz potok putem što obilazi brdo. S druge strane stara šuma debelih stabala po padini što se obrušava ka uskoj liniji vode. Vjetar zašumi u krošnjama.

Kao da počinje.

Par kapi samo.

Hajmo mi dalje.

Nisi reko da je strmo.

Pa ni nije puno. A ni nema još puno.

Kako znaš?

Pretpostavljam.

Bojim se da tek tako da me ohrabriš pretpostavljaš.

Rizikujsveanebojseničeg bicikl prvi gore. Plavoljubičasti prati crnonarandžasti. Svi u donjim brzinama. Dječak stane pa se protivi strmini i uopće ideji da se pedala ovako uzbrdo. Čini mu se da je dolazni put bio prihvatljiviji.

Samo drži stalnu brzinu i zaboravi da se penješ. Misli na nešto drugo.

Na šta da mislim kad crkavam od brijega.

Možda smo trebali lakši bic tebi.

Taj je hiljadu u ovoj veličini.

Pa nije jeftin vjerovatno. Ali je bolji za ovakve situacije.

Svaki je težak.

Lakši je bolji.

Neću svaki dan ovako, barem se nadam.

Hajmo lagano.

Trinaestogodišnjak nekako dalje. Na krivini svi odmaraju. Jedan nudi keksa. Još dovoljno vode u plastičnim bocama na biciklima.

Eno još do gore pa će ravnije.

Kolko to pokazuje da smo prešli?

Tri i po.

Ih. Mora da je makar dvadeset s ove strane.

Ovo pokazuje šesnest.

Još sat sat i po.

Idemo odmjereno a nezaustavljivo.

Haj ti naprijed.

Lako je reći.

Pa lakše je nego pješke.

Sunce uhvatilo pola sata za sebe. Borovi se presijavaju u junsko podne. Put se uravnao prema selu. Desno gore uska kuća sa starijom ženom ispred. Zagledana u stabljike krompira. Oni kratko dobar dan a ona ne čuje. Do puta drveni podsjetnik na onog što je ubijen s trojicom lopova. Dalje i spomenik stradalim u zadnjem ratu sa sličnim motivom u crnom kamenu. Nad njim zastava. Potok blag a drveće veliko. Sjene po cesti jake. Čovjek ispred pasata ljubazno dobar dan. Desno odmorište s drvenim podsjetnikom na vjeru i pristojnost. Graditelj s navedenim imenom i prezimenom poziva a da se ne psuje ovdje. Oni na klupu pa po vodi. Dječak uslika prizor pa ga pošalje u daljinu.

E’o keksa.

Zvoni uređaj. Trinaestogodišnjak kaže evo poljske ovdje križeva na sve strane. Onda ponavlja da će se čuvati i da nije prejako sunce a da ima dovoljno vode.

Ovdje hlada i vode teško može zafaliti.

Dospu u boce iz izvora ispod stijene unatoč dječakovom nepovjerenju prema ispravnosti čistoći pa provjere gume i podatke na zaslonima i dalje blago uzbrdo. Dvadeset sedam i po se pokazalo dobro za planine. Crnožuti malo potežak. Plavinaljubičasto s ponekom ogrebotinom naviknut na penjanja i spuštanja. Na stijeni preko potoka bijelim slovima dinamo zagreb. Voda s lijeve strane iz kamena hladi prirodu. Noviji pasat oprezno odozgo.

Negdje smo na pola.

Moš li ti?

Moram nekako.

Ovo je sve lako.

Bit će još nekih sto pedeset metara penjanja a vjerovatno i spuštanja do našeg sela.

Šuma se još zgusnula a put prešo u makadam. Desno opet spomenik onome što je rekao da je on put istina i život. Odvajanje lijevo a oni pravo uz brijeg pa serpentine pa brijeg do potoko pa opet desno pa lijevo pa pauza na dječakov izričit i nestrpljiv zahtjev. Prepolove vode u bocama. Znoja ispod kacige i marame i kačketa.

Ova majica fakat ne upija znoj pa skoro uvijek suha.

E to je švabo dobro smislio.

Napravili naši, oni što imaju onu tvornicu pored koje smo prošli dolje.

Kupe materijal i sašiju i eto, ne treba iz kina dovlačiti ni indija.

Dječak zapne i izađe pa pusti da ga inercija vodi preko male lokve u velikoj sjeni.

E tako. Ja sam uvijek govorio da treba kako treba.

Baš ti fala.

Put kroz šumu preko tvrde zemlje pa se digne do borova na vrhu i počne spuštati. Lijevo i desno po proplancima razbacanih kuća a oko njih prostrano. Dalje desno nekoliko krava. Hiže bez ljudi.

Valjda je dolje desno.

Evet.

Pored onog spomenika pa dolje smo negdje.

Puno svježine ispod jakog sunca. Oblaci raspršeni ka istoku.

Koče. Dječak naprijed.

Ljepota.

I vode i šume i zraka i neba. Samo ljudi malo. A kraljeva nikako.

 

Damir Ovčina