Na sivim policama od rigipsa velikih knjiga u zelenim, sivim, crnim, tamnocrvenim, žutim, svijetloplavim koricama sve do plafona. Dvije crvene fotelje ispod prozora do stola s dvije kafe s aparata i dva ajfona.

Na velikom stolu do drugog prozora novi komplet u crvenosivom omotu. Roman od petsto običnih strana u posebnom izdanju u devet velikih svezaka a sve u kutiji. Poruka kratko. Mladić primakne spravu licu. Metalizirani glas brzo skoro nerazgovjetno pročita sadržaj. On dvaput prstom rutinski po zaslonu pa telefon u džep. Danas kasnije ide na fakultet. S još dvojicom studenata s predmeta programiranje dobio projekt prilagođavanja internetske stranice i baze podataka jedne obrazovne organizacije. IUS je tu posrednik.
„Sve je krenulo s onim tridesettridesetkama. Naučio sam bio pravit melodije. Pisat poruke i sve redom. Poslije mi dajidža ne znajući puno donio onaj prvi ajfon iz Švicarske. Počeo sam čitat portale naročito tehnologiju i tako me povuklo. U drugom srednje sam znao šta hoću.“
Adin Ćebić došao je školu u čijoj se biblioteci punoj knjiga na brajici danas sjeća toga prije petnaest godina iz Vozuće. Zadnje tri godine studira. Uvježbao engleski da više ne misli na to. U njegovoj sobi na spratu veliki desktop služi za rad na vindousima. Mekbuk nosi sa sobom na fakultet i na njemu piše bilješke i radi dosta projekata. Telefon mu je za čitanje i komuniciranje. Kaže da je pristup po kojem im profesori daju zadatke a studenti sami rade na rješenjima dobar. Tjera ih da misle i ne oslanjuju se ni na kog.
„Od početka je dobro išlo. Na našem programu su većina Bosanci, ali sa svima je uredu. Svako svoje ganja. Profesori se trude, valjda što je privatni fakultet. Nekako se sve riješi. Prilagodljivost je ključna vrijednost tamo možda. Ostalo je do nas. S novim načinom stipendiranja bit će još bolje. Neki dan je rektor dodatno olakšao nama koji smo na stipendiji. A ogromna većina raje je na nekoj stipendiji.“
Napolju kiša na snijeg. Prema sportskoj sali auto sporo. Unutra radijatori topli. Mart. Drveće u parku skupljeno a trava mokra i hladna. On oblači jaknu pa dohvaća bijeli štap složen ispod fotelje.
„Osnovno je da se i mi samostalno krećemo. Da ne moraš nikog moliti ni čekati. Svima dosadi stalno pomagati. Kad to naučiš, ostalo je lako. Kretanje je sloboda a sloboda je prilika.“
Dopije kafu iz plastične čaše, kaže odo ja i doviđenja, teta Amina pa krene kroz čitaonicu šarenog poda ka izlazu. Od tamo signal da je neko prešao preko vrata.

Damir Ovčina