Vojska domovine
Polusan pa kratko neupamćen san. Prvo mu u svijest da je negdje gdje inače nije pa da će tamo nekud kud nikad nije. Crveni brojevi na zatamljenom zaslonu. Četri i dvanest. Umrijeti zaspati možda sanjati mu kroz pamet.
Polusan pa kratko neupamćen san. Prvo mu u svijest da je negdje gdje inače nije pa da će tamo nekud kud nikad nije. Crveni brojevi na zatamljenom zaslonu. Četri i dvanest. Umrijeti zaspati možda sanjati mu kroz pamet.
Naslaganih cjepanica oko par iz vremena nade ostalih oguljenih zgrada. Snijega po rubovima puta. Borovi veliki. Han Pijesak. Auto dalje u gušću maglu. Svjetla upaljena. S radija slab zvuk. Ispred kamion.
Ogrnut vojničkom dekom osamdeset i kusur godina star nekadašnji plivački prvak grada u kojem izlazi časopis za koji ovo sastavljam ispod lipa u Aleji Bosne srebrene, umirao je govoreći da je, slavan i preslavan kao pisac i pametar, bio iznad svega političar jednog malog naroda.
Iz Minska pješke preko Warsave i Berlina pa nekim brodom s Kinom u nazivu čovjek s prezimenom Reiznikoff navalio zadnjih dana devetnestog vijeka. Hoće drugo bolje otvorenije bogatije. Hljeba mira slobode.
Dimnjaci široki. Oko njih zgrade s nečim plavkastim. Sunce ulijevo. Cesta ka sjeveru prema elektrani pa na petlju i desno. Auta u oba smjera na po dvije trake. Taksi s pozivnim brojem ka zapadu. Oni na istok.
Snijega manje dva centimetra po mokroj travi i prljavom asfaltu ispod slabog svjetla. Kiša po krovnim prozorima. S ceste bučno davno prevaziđen autobus. Po stranicama loše napisanih vijesti o ničemu. Neki razmetljivo a isprazno i na brzu ruku o slobodi na sajtu gdje se kunu u Andrića.
Po krovnom rijetka kiša. Napolju malo vjetra. Na zaslonu najava pljuskova oko dva. U prtljažnik tek ruksak i veliki ceker ako ne i dva. Suzuki kod Vijećnice desno pa uz Miljacku uzbrdo kroz tunele. Kiša jače.
Borovi pa nebo. U zraku života kao da je početak svijeta. Iza spuštenog prozora podivljalo ljeto. Cvrčci bez kraja. Trava visoka do puta.
Ovo preko mosta.
Strana 6 od 10