Borovi pa nebo. U zraku života kao da je početak svijeta. Iza spuštenog prozora podivljalo ljeto. Cvrčci bez kraja. Trava visoka do puta.
Ovo preko mosta.

Vjetar blago grane lipa u drvoredu u Bosne Srebrene. Trava pokošena do zgrade i do pola livade prema ogradi. Sunce pa oblaci. Podne na pola sata. Od terena dječak s opremom. Sinoć na zabavi u slavu male mature do ponoći u centru.

Na sjeveru čekali divlji da ne mogu divljiji Germani. Na jugu pijesak beskraja Afrike. Na zapadu more jače od brodova a na istoku nepojmljiva Indija. Stizale glasine da ima i još dalje zemlje s ogromnim zidom protiv tamošnjih barbara. 

Sunce ka jugu nezaustavljivo. Oko ceste provučene između brda tamni visoki borovi. Nebo svijetlo. Još svježine jutra i planina u toplom zraku iza spuštenog prozora. Cvrčci zadovoljno odsvakud. 

I ova varošica nosila malo preobraženo ime onog što tražio kraj svijeta i skoro ga i našo pobijedivši sve što je bilo na putu. Plus vakuf. Sad ne nosi.
Sad nako. Sječa šume.

S preslikom Hegedušićevog uprizorenja vješanja za ruke zagorskih seljaka zbog neposluha, s ljubičastim seoskim krovom u pozadini na tvrdoj naslovnici u smeđem regalu u kući u kojoj sam odrastao, bio i Hrvatski bog Mars. 

Oblaci pa malo sunca u odsjaju kroz krovne. Na zidu više kreveta svježe uokvirena grafika krakovske tvrđave Vavel ispod koje parobrod zapućen negdje po Visli. Crvena šolja dopola puna kafe s mlijekom na prozoru. Druga na bijelom noćnom ormariću između koječega. S eldžija s petoinčnim zaslonom poljski radio preko tjun ina.

Crna kutija u koju čovjek ulazi da ga nepoznato teško neočekivano ali snažno istinito pojačano značenje života kroz izbrušenu imaginaciju i promišljenu i dotjeranu rečenicu uvezanu u dinamičnu cjelinu uznemiri ako ne i oslobodi. To je priča.