I
Kiša. Iza stakla par desetina ljudi s desetak kila teškim torbama na malim plastičnim kotačima. Desno četvoro nešto potiho na ruskom. Tinejdžerka sa slušalicama a dječak naslonjen na oca s papirima za crtanje i dvije bojice.

Jutro puno sunca. Vitara s biciklima na nosaču zakačenom na kuku ka jugu kraćom autocestom kroz dva tunela pa poslije suženja zbog radova u lijevu traku pa na izlaz ka Lepenici i Kiseljaku. 

Snijega u ostacima. Jugovina. Klima nad vratima na dvadeset dva bez napora hladnjikav zrak pun čestica ćumura i dizela s malo struje u topao pročišćen po stanu. Šesnestogodišnjak sa slušalicama na zelenom kauču. Večeras bez tenisa. 

Polusan pa kratko neupamćen san. Prvo mu u svijest da je negdje gdje inače nije pa da će tamo nekud kud nikad nije. Crveni brojevi na zatamljenom zaslonu. Četri i dvanest. Umrijeti zaspati možda sanjati mu kroz pamet. 

Naslaganih cjepanica oko par iz vremena nade ostalih oguljenih zgrada. Snijega po rubovima puta. Borovi veliki. Han Pijesak. Auto dalje u gušću maglu. Svjetla upaljena. S radija slab zvuk. Ispred kamion.

Ogrnut vojničkom dekom osamdeset i kusur godina star nekadašnji plivački prvak grada u kojem izlazi časopis za koji ovo sastavljam ispod lipa u Aleji Bosne srebrene, umirao je govoreći da je, slavan i preslavan kao pisac i pametar, bio iznad svega političar jednog malog naroda. 

Iz Minska pješke preko Warsave i Berlina pa nekim brodom s Kinom u nazivu čovjek s prezimenom Reiznikoff navalio zadnjih dana devetnestog vijeka. Hoće drugo bolje otvorenije bogatije. Hljeba mira slobode. 

Dimnjaci široki. Oko njih zgrade s nečim plavkastim. Sunce ulijevo. Cesta ka sjeveru prema elektrani pa na petlju i desno. Auta u oba smjera na po dvije trake. Taksi s pozivnim brojem ka zapadu. Oni na istok.