Cesta široka ka zapadu. Autoput. Na istoku iza njih doboj. Blaga brda. Zelena jaka na sve strane. Crveni japanski auto sa stosedamdeset sedam skoro stoosamdeset osam hiljada kilometara ujednačeno na stotridesetstočetrdeset. 

Beskućnik negdje u bespućima njujorških ulica igra onu ljuteptice igricu na ajfonu. Čovjek koji kupuje i prodaje dionice gledajući njega i svijet razmišlja o informaciji kao novom iznenađujućem znanju koje pokreće kapitalističku ekonomiju nasuprot indeksima frazama prevarama namamljivanju iscjeđivanju iskorištavanju koje tipično na matematici zasnovano ulaganje nosi. 

Crvena zemlja. Stovarište hrpa procijeđene šljake oko uskog u brda usmjerenog puta. Trideset šest kilometara do granice po linijama na ekranu. Na zaslonu karta. Na njoj tačka. Auto na putu. U njemu trojica. 

San s Radija dva Bilo jednom da je bila odlična emisija za djecu. Nedjeljni zabavnik. I sad tadašnju djecu prođe uzbuđenje od sjećanja na to. Vodio je čovjek zvan Rus. I Vajta. Tadašnja djeca odraslu djecu imaju al njihova sjećanja grade njihov današnji svijet, Tako Radio dva pušta pjesmu San. 

I
Izlaz desno. Napolju vjetra. Hladno. Vatrogasna sirena nedaleko glasno. Ljudi puno ka autobuskoj stanici. On kragnu kratkog kaputa gore pa rever dugmetom s oznakom sidra britanske mornarice u položaj protiv studeni.

Txakurra je pas. Pas kao policajac. Država je neprijatelj. Španija. Domovina je Baskija. Escuda. Ona je vrijedna svega za većinu seljana. Organizacija ubije malog radnog poduzetnika Txata jer nije platio dovoljno reketa.

U Vinodolskoj zakrčeno vozilima i pješacima. Pred bankomatom s crvenim znakom petšest čekača u outfitu za plažu. U pekari navala. Suzuki dalje pa lijevo jer je vozač uvjeren u mogućnosti dvije kartice na pumpi i autocesti pa da ne dangube ispred banke s autom pod sva četiri žmigavca. Put dug pred njima. Dan vruć. Na pumpi red do na ulicu.

Prva pjesma Radija dva.